2.28.2012

こんにちわ! - 你好!

U nekom mestu u Indiji slučajno su se sreli jednog popodneva kada su se oboje vraćali u svoje skormne domove posle posla.
 Ona je kineskinja, radila je kao prevodilac sa kineskog na ruski u jednoj kineskoj firmi koja je imala svoje sedište u tom mestu, negde u Indiji. Ta firma je sarađivala sa mnogo zemalja izvozivši svoje proizvode i mnogo je prevodilaca tu bilo zaposleno. Njoj je bio izazov da dodje u nepoznatu zemlju čiji jezik nimalo ne poznaje i da radi sa mnogo ljudi koji su njoj slični po tome što govore nekoliko jezika i bila je veoma srećna kada je dolazila ovamo prvi put. Kako je vreme odmicalo bila je sve usamljenija, posao je postao sve naporniji a pregovori neprijatniji jer su obe strane pregovarača bile veoma nepristojne i napadne. Vraćala se kući sa sve manje osmeha na licu i sve umornija,ali je i dalje sijala svom svojom lepotom. Imala je crnu dugu kosu,uvek pristojno uvezanu u punđu, ogormne tamne oči i prelepe crvenkaste usne.
On je japanac, radio je u firmi za izgradnju velikih zgrada, poslovnih i stambenih objekata. Bio je iz porodice nižeg društevnog statusa,ali je u svojoj duši nosi ponos i vaspitanje kao sa najveličanstvenijih dvorova, kako Japana tako i Evrope. Nije govorio ni jedan drugi jezik osim japanskog, u Indiju je došao slučajno, kako bi svoju porodicu, roditelje i brata spasao bede, i bilo mu je veoma teško da se prilagodi jer je u njegovoj firmi bio samo ješ jedan japanac među radnicima,i samo on mu je pravio društvo. Uvek se sam vraćao do mesta svog prebivališta u Indiji jer je njegov kolega živeo na potpuno drugoj strani tog mesta. Bio je visok, veoma lepo građen i imao je izražene mišiće od rada koji mu je oduzimao više od polovine dana. Imao je lepu, čvrstu i gustu crnu kosu i crne oči koje su zračile zrelošću ali i nekom dečačkom radošću što ima mogućnost da boravi na ovoj planeti i živi baš taj život koji mu je podaren.
Primetili su jedno drugo na putu do kuće,nekoliko puta ali se nikada nisu usudili da prozbore i jednu jedinu reč. Pogledi im se susretoše prvi put kada je ona ispustila torbu i sve joj je ispalo na prašnjavu zemlju ispred nje,a on je videvši to kad je bio samo par koraka iza nje dotrčao da joj pomogne. Kao u amreričkim filmovima,zar ne?
Mesec dana kasnije su se vraćali kući zajedno,ruka pod rukom, ona blago prislonjena uz njega, sa osmesima na licima, ali bez jedne jedine reči. On nije znao kineski,ona nije znala japanski, a voleli su da provode vreme zajedno. Svaki dan su se sretali na ćošku, gde je počinjao taj prašnjavi put koji se uspešno skrivao pod drvećem od aviona i ostalih glomaznih letelica sa neba. Ako bi neko od njih zakasnio, stajali su tu sve dok se ovaj drugi ne bi pojavio i onda bi zajedno u tišini ostavljali svoje tragove u dubokoj prašini boje badema. Bili su tužni vikendima, kada posla nije bilo jer su tada bili veoma usamljeni, pijući hladnu vodu ili neke gazirane napitke u svojim domovima, ali su se opet radovali jer su znali da je tu iza vikenda ponovo ponedeljak i da će se opet sresti. To je tako trajalo mesecima,a oni su vremenom počeli sve više da se vezuju jedno za drugo i da shvataju da osećanja u njihovim grudima rastu sve više i više i polako dostižu nebesa. Bili su daleko od kuće, daleko od voljenih i bliskih, ali su opet voleli i znali su da su i oni isto tako voljeni. Ni jedno od njih nikada nije posumnjalo u uzvraćena osećanja ovog drugog i bili su srećni. Sada se on, kao i ona, uvek vraćao kući sa osmehom koji mu nikada nije napuštao meko lice.
Jednoga dana kada je došao trenutak da se rastanu kao i obično on joj je puštao ruku i okrenuo se kako bi nastavio svoj deo put sam,a ona ga je snažno uhvatila za ruku,i uz osmeh mu glavom pokazala da krene putem ka njenoj kući. On joj je samo uzvratio osmeh i zajedno su nastavili putem ka ostvarenju ljubavi. Došli su do njene trošne kućiće, seli su ispod jednog drveta u dvorištu,gde je bilo malo trave i tu su proveli nekoliko sati,ona mu je ležala na grudima i posmatrala oblake,a on ju je mazio po sada raspuštenoj crnoj,dugoj kosi. Tišina im nije smetala jer su im ptice pevale najlepše ljubavne pesme. Nakon nekog vremena kada je morao da ode bili su pomalo tužni, ali su znali da će se videti sledeći dan,pa ga je pustila da ode,ne rekavši ništa.
Sledećeg dana dočekao ju je sa dve Rajske ptice* u rukama i veselo joj ih pružio. Ona se prvi put nasmejala na sav glas i njemu je to zvučalo veoma slatko,kao kada ptice pevaju. Nasmejani su krenuli uobičajenim putem ali su ovoga puta koraci u prašini ostali samo na putu do njegove kuće,i to sva četiri. Pripremio joj je lep ručak i osvežavajuće piće koje su popili na travi pored njegove kuće. Ležali su u dobokom zelenilu i uživali slušajući udisaje i izdisaje koje su delili kao najlepše reči. Ona je tada prvi put progovorila. Prvo je pažljivo izgovorila nekoliko reči sa dužim pauzama i kada je videla osmeh na njegovom licu počela da je govori veoma brzo i mnogo, i reči je nabacivala jedne na druge,kao da je sve ono što je prećutkivala svih meseci koji su ostali za njima i sada pustila da sve isteče iz nje. Kada se umorila, ili završila, onda je on počeo da joj govori, mislivši da odgovara na njene reči i njena pitanja i tako su se njih dvoje poverili jedno drugom, podelili su najdublje tajne i pričali jedno drugom o zemljama iz kojih dolaze.
Kako su dani odmicali oni su nastavili da se vraćaju kućama zajedno, svako je prepričavao svoje dane na poslu i sada su svakoga dana razgovarali i uvek su bili sigurni da odgovaraju na reči koje bi ovaj drugi ispričao, iako ni reč nisu razumeli. On je obožavao kineski koji je ona izgovarala, a ona se zaljubila u japanski jezik koji je tako milo zvučao iz njegovih usta. Voleli su satima da slušaju jedno drugo. Sada su se nalazili i u večernjim satima, vreme su provodili u dugim šetnjama, spremali ukusne večere, trčali po parkovima, obilazili hramove i uživali su u pogledima i osmesima onog drugog.
Nakon godinu dana njihovih zajedničkih trenutaka ona je počela mnogo da mršavi, a on je smatrao da je on kriv jer joj nije dovoljno kuvao i srpemao hranu, mislio je da je previše opterećuje vremenom koje je provodila sa njim, pa je pustio da se svakoga dana vraća kući posle posla,isprativši je samo do mesta na kome su se pre rastajali,a ona mu više nije tražila da ide kod nje. Kada mu je govorila, počela je da mu govori veoma tužno, svaki put sve teže i ozbiljnije ga gledavši duboko u tamu tih prelepih očiju iz kojih je isijavala briga i ljubav za nju. I iz njenih očiju se blago nazirala ljubav, ali ju je tuga i umor savlađivao sve više. Stalno mu je govorila o tome,a on je samo odgovarao da mora više da jede,i da se odmara, da se manje napreže na poslu i da se čuva. Govorio joj je kako mora da se smiri i da pazi na sebe i kako će sve biti u redu. Ona je vremenom izgledala sve gore i gore a on ju je grlio pre nego što je pusti i govorio joj kako će sve biti u redu. I on je počeo ozbiljno da se brine ali nije znao šta se dešava.
Pet meseci nakon dana kada su se poslednji put našli kod njega u kući, ona se nije pojavila nakon posla. Mislio je da kasni kao i obično. Seo je pored puta pod jedno drvo i sa osmehom je čekao. Čekao je...i čekao...ona nije dolazila...Čekao ju je čitava tri sata i kada je shvatio da više nema nade brzo je otrčao do njene kuće da vidi šta se sa njom dešava. Našao ju je u krevetu, potpuno iscrpljenu,umornu i osušenu, a od očiju je ostao samo tračak sjaja koji ih je nekada ispunjavao. Legao je pored nje,i jako je zagrlio,ne znajući šta da radi,a krupne suze sa njegovog lica su joj kvasile kosu sada već mnogo razređenu i opalu.
I dve godine nakon tog dana on ju je i dalje čekao na toj raskrsnici u prašini puta,nekoliko sati, a onda se poptuno slomljeno vukao do svoje kuće ostavljajući u prašini puta samo mrlje umesto tragova i po koju zaostalu suzu...Kao da je prašina tog puta potpuno ispunila prazninu u njegovom srcu i sada je tu bila samo prašina koja je mirisala na nju. Svakoga dana se kajao što nije mogao da razume šta mu je govorila i što joj nije pomogao na vreme. Nadao se da može nekako da vrati vreme i da je ponovo onako veselu sačeka tu i zameni njenu sudbinu za svoju.

2 comments:

  1. Hello, I am a new follower(20). Thank you for stopping by! I hope your day is a good one and that you will come back again soon. Greetings from Rio de Janeiro/Brasil!

    ReplyDelete
  2. Želim obavijestiti svijet o Dr.ODION-u, velikom čarobnjaku koji je vratio mog muža kad sam mislio da je izgubljena svaka nada. Bila sam trudna kad me suprug ostavio zbog druge žene. Dr ODION je koristio svoju snažnu čaroliju kako bi mi vratio osmijeh na lice vrativši mog čovjeka čarolijom, isprva sam mislila da sanjam kad mi se muž vratio na koljena moleći me da mu oprostim i primim ga natrag i uvijek od tada me voli više nego što sam ikad očekivao, pa sam dao zavjet da ću svijetu dati doktor Dr.ODION jer je on Bog na zemlji. Imate li problema u svojoj vezi? je li vaš partner raskinuo s vama, a vi ga i dalje volite i želite mu povratak? Imate li problema sa svojim financijama? kontaktirajte Dr.ODION danas kako bih vam dao 100% garanciju da će vam pomoći baš kao što je i meni pomogao. možete mu se obratiti (drodion60@yandex.com) krajnjim čarobnjakom putem adrese e-pošte: ili WhatsAPP na njegov broj mobitela +2349060503921

    ReplyDelete