1.30.2012

Blue Moon

Mislim da ću vam od sada češće pisati ove inspirativne postove,sa pesmama koje mene inspirišu i oduševljavaju. Nadam se da ćete i vi naći insipraciju u njima i da ćete uživati. Možete baciti i komentar kako vam se dopada ta ideja. Pozdrav do sledećeg posta i uživajte! ;)























EVERYTHING IS POSSIBLE IF WE DREAM!








1.27.2012

Slika u njegovoj glavi


Pričao mi je kako je svakoga dana slušao otkucaje sata koji se obično nalazio iza njega. Ništa više nije govorio o tome, ali sam znala šta to znači. Pričao je kako više i nije tako mlad, a ja sam znala da će i to ''tako'' još brže proći. Pričao je i...pričao...Mnogo je pričao. Voleo je da priča. I meni, i drugima. Nisam se bunila. Volela sam da ga slušam. Čak sam volela i da ga čitam. Ponekad bi zapisivao te svoje misli i slao ih u lokalne novine. Pre nego što bi ih poslao uvek bi ih posalo meni, da dam svoje mišljenje. Ali, ko sam ja da dajem svoje mišljenje? Šta li mu je to značilo? Vrlo dobro je znao da je samo par meseci stariji od mene i da nam oboma mladost prolazi kao voda u koritu jedne seoske reke. Bio mi je smešan kada je sedeo za svojim radnim stolom, ispucalim, oštećenim, ostarelim...Kada bi prestao da piše na trenutak i zamolio vreme da sačeka samo da razmisli šta sledeće da spusti na tu belu hartiju, kao da je bio na visinama Tibeta, ili pak prostranstvima Sahare i potpuno zaboravljao da sam tu iz njega na neudobnom krevetu. Rekao je kako mu soba izgleda lepo noću. Ja sam mu rekla da sve izgleda lepo noću jer se onda ne vide suvišni detalji koji skrivaju lepotu osnovnih kontura stvari i njihovu neiskvarenu nežnost. Nikada nije tražio mnogo da bi bio srećan. Imao je tu svoju sliku sreće u glavi koja je bila već odavno naslikana, pre nego što je uspeo da sagleda svet iz svih uglova. Video je iz jednog jedinog ugla, i to je ostalo na platnu u njegovoj glavi. Na slici je bio jedan čovek u poodmaklim godinama, sa lepom ženom u kuhinji i dvoje dece koji se igraju pored njegove fotelje, a on je sedeo sa nogama na taburiću i ponosno čitao svoj poslednji roman, i na stočiću pored bi bile novine u kojoj se nalazila baš njegova kolumna. On je jednostavno želeo da ga neko razume, da bude čitan. Da napiše nešto veliko što će se čitati i onda kada njega ne bude više. I kada bi se probudio iz svojih snova samo bi nastavljao da piše po onoj istoj hartiji o slabostima života jednog običnog čoveka, o debelim ženama, o lošim uslovima u državi, svakojakim ljudima koji su živeli oko njega i opet je zaboravljao da ja sedim tu iza njega.  Čitala sam te njegove tekstove i pitala se zašto ih piše. Da li nije znao drugačije ili nije hteo drugačije? Da li sam ja osoba kompetentna da kaže da on možda treba drugačije? Da li sam ja ta koja treba da mu kaže da je Hemingvej kada su svi pisali o bogatstvima ljudi pisao o jadnom starcu koji je pokušavao da ulovi ribu, i da mu je bilo dovoljno što je samo to bila njegova borba. Možda grešim, ja ipak ne znam ništa o Hemingveju. Znam samo da su rekli da je previše pio, i da je Dali imao poremećenu sliku stvarnosti, ali bez obzira što nisu živeli po propisima i principima običnih ljudi  oni su ostali u mislima svih tih, običnih ljudi. Ja sam uvek mislila da nije važno da ceo svet zna za tebe, već da je važno da ceo TVOJ  svet zna za tebe, i tako sam živela, uvek srećna i uvek vedra i nasmejana. On je uvek imao taj zamišljeni izraz lica i pogled uprt u nebo...
20 godina posle:
Postala sam vlasnik lokalnih novina. Na polici u magacinu sam našla sve njegove tekstove koje je poslao. Nikada nisu bili objavljeni jer bivše urednike tih novina nisu interesovali nečiji iskreni, literarni radovi već samo tračevi i sočne novosti o svetu oko nas. Uzela sam ih i odnela u izdavačku kuću u Londonu. Nisam mogla u neki drugi grad, jer je on želeo da bude veliki. Za mene je to uvek bio. Uvek sam se divila njegovim radovima, uvek sam znala da piše mnogo bolje nego mnogi koji su uveliko objavili knjige, romane i kojekakva čudesa, ali nikada nisam znala kako to da mu objasnim. Uvek sam verovala da ja nisam kompetentna osoba da mu bilo šta kažem, kao što verujem i danas. Žao mi je jer je sav novac koji je ikada imao utapao u alkoholu i nikada nije shvatao da je to što je tamo izgubio mogao uložiti da zaista naslika sliku iz svoje glave.
Kada sam ga poslednji put videla u bolnici rekao mi je: "Mladost nosi odvažnost, zrelost donosi mudrost, hrabrost se nikada ne gubi, več se neupotrebom gubi iz vidika."
Verovatno ju je prekasno čuo.
I sad kada ga više nema nastavlja da živi kroz svoja sabrana dela, izdata u Londonu i prevedena na mnogo jezika sveta. Još dva dana mi treba da potpuno dovršim sliku na kojoj je bio jedan čovek u poodmaklim godinama, sa lepom ženom u kuhinji i dvoje dece koji se igraju pored njegove fotelje, a on je sedeo sa nogama na taburiću i ponosno čitao svoje jedino delo, i na stočiću pored bi bile novine u kojoj se nije nalazila baš njegova, več moja kolumna. Toliko sam mu dužna. Slika će biti izložena u muzeju njegovog rodnog grada. 

1.21.2012

Morning dreams

Hi! Čula sam jednu pesmu, mnogo mi se svidela, onako baš mnogo, i melodija i tekst pa sam, eto odlučila da podelim sa vama. :) Enjoy!




I told the birds
to sing me to sleep
And I told the moon
to watch over me
And I fell asleep
so very gently
My dreams felt like
God's own fantasy
And then the morning light
pulled my dreams aside
I was wide awake and I
heard a voice that cried
"Wake up, wake up!
This day's not waiting for you
Wake up, wake up my love!
I know, I know
dreams often feel better than life
but you cannot hide."
So I got out, took on the sunlight 
My cat was asleep
'cos she danced all night
On the rooftops
and the backyards
with shining eyes and soundless paws
And she sang
"Life is beautiful,
don't you see?
Life is beautiful,
come with me.
Life is beautiful when you dance.
Come and dance with me now,
come and dance with me,
we're gonna dance 
all night long 
And then we'll sing the dancing song
we're gonna sing the dancing song."
And then the wind will be singing with us, and
then the stars will dancing with us
and the moon will be laughing with us
and all the night will be happy with us.



















I WISH YOU ALL GOOD MORNING FOR THE NEXT DAY! 

1.18.2012

For him

I hear the clock ticking on my side, and with every strike my heart cracks a bit. ''Bit by bit'' they say, and it's true, bit by bit it fails to beat. I've never seen your eyes, have never felt your skin of smelled your hair but I've always known that you were the one. These lines have no purpose now that you're gone, but they were written and they still are where they are. So am I, here, where I was, waiting for you. Even thou I know that you will never come back, I'll believe that you will as long as I'm alive. You said "love will keep us alive'' but I guess that love however is not the strongest force of them all. Sometimes it is but sometimes it's just not. I will write to you now and these will be my last words for you, but will not be the end of my hope. People say that hope dies last, and I also think the same. My hope will die even after my death. My hope for our moments spent together, our hands holding each other and our hearts joined in eternity. Believe me that you, real or unreal, were the special person in my life, and you always will be. Words are easily becoming empty and sufficient, and my red eyes are soon going to be too tired to cry more. That's why these words are going to be the last ones. You promised to me that you'll make it and be with me, even for just 2 days.  If you decide to show up one rainy day, I'll be there as I promised, with my hands shaking and cheeks blushing. Oh yes, and in every person till the rest of my life I will search for you. Good bye my angel and stay calm wherever you are. Love you!



1.17.2012

Pricha o prijateljstvu

Jednom, u nekom davnom vremenu živele su tri devojčice. Njih tri su bile veoma povezane iako se nikada nisu ni videle niti čule jedna za drugu, ili pak za onu treću. Ono što ih je povezivalo bilo je Ostrvo koje je i načinilo ovu priču o prijateljstvu.

Jedna devojčica, najstarija od tri, imala je oca koji joj je svakoga jutra i noći pričao priče o divnim, uspešnim i pametnim ljudima koji se nalaze tamo daleko iza njihovog horizonta. Ona je sa svojim ocem živela u njihovom brodiću koji se samo retko kada vraćao sa mora, po potrepštine. Ona je sanjala o posebnoj drugarici koju će ugledati jednoga dana na horizontu i da će one biti najbolje drugarice do kraja njihovih života. Upoznala je mnogo devojčica po raznim mestima gde su se usidrivali na nekoliko dana, i sve su joj bile drage ali nikada nije dopuštala da joj neka od njih previše znači jer je znala da mora da ode i da joj one neće ostati prijateljice zauvek.
Druga devojčica je živela u maloj kući na plaži Ostrva, poznavala je mnogo devojčica i dečaka koji su dolazili da se igraju sa njom, loptom koju joj je doneo ujak iz neke daleke zemlje. Kako su minuti na velikom drvenom satu otkucavali ona je rasla i postajala je svesna da će jednog dana morati da prestane da se igra i da odluči šta će sa svojim životom dalje, i želela je da ima prave prijateljice koje će biti uz nju da je podržavaju, zasmejavaju ali i ispravljaju kada krene pogrešnim putem. Sanjala je da će se takve prijateljice zaista i pojaviti ali od svih ljudi koje je poznavala nije uspevala da nadje nekoga ko bi zaista bio uz nju onako kako je ona to želela.
Treća devojčica je živela visoko na svetioniku na drugom kraju plaže Ostrva. Od kada je bila mala deda ju je naučio da bude gore na vrhu tog ponosnog zdanja i da pomaže ljudima tako što će im obasjavati puteve kojima su se uputili i ukazivati im na opasnosti koje se nalaze ispred njih. Ali ona je ipak bila usamljena. Svaki put kada je neki brod nailazio ona je srećna pritrčavala reflektoru da im obasja put, ne mareći za poslove koje je u tom trenutku imala i uvek je nesebično bila tu za sve koji su prolazili. Ali, svi oni su samo prolazili, a ona je ostajala sama. Uvek je verovala da neka prijateljica na drugom kraju sveta vidi svetlost koju ona šalje i da će prepoznati put do nje, i verovala je da ga ona tako jasno šalje, samo treba da ta devojka vidi i prepozna put. Ali niko nije dolazio.

Jedne večeri naišla je opasna oluja kakvu ostrvljani još nikada nisu videli. More je nasrtljivo kucalo na vrata druge devojčice, napadalo je drveće koje je pokušavalo da odbrani kuću i uz pomoć vetra prosipalo je vriske sirena koji su se skupljani duboko u tami njegove utrobe. Blistavo nežna površina mora se sada ježila kao kada bi mačku polili kantom vode. More se ritalo, prevrtalo i uvijalo kao da pokušava da se odgurne od površine zemlje na kojoj je ležalo. Vetrovi su vodili bitke među sobom i bacali su jadne kapljice kiše da lete sa strane na stranu, kao da se se otimali oko njih. Treća devojčica je i tada pokušavala svim snagama da osvetli put brodovima koji su se mogli zadesiti u toj oluji, ali ništa nije videla. Vetrovi su nadljudskom snagom otvarali i zatvarali krovne prozore, i u tim naletima mnogo kapi kiše je ulazilo u njen dom i kvasilo drveni pod koji je već ispucao od starosti. Ona je sada bila sama, jer je deda sa kojim je živela pre nekoliko godina napustio svet živih. Bez obzira što je u svetioniku već bilo vode preko stopala ona nije obraćala pažnju, bilo joj je važno samo da radi posao za koji je i naučena, da pokušava da spase tuđe živote. Nažalost nije baš uspevala u tome. Bez obzira što su i munje pokušavale da osvetle zemlju i more kako se pomorci ne bi nasukali otac od prve devojčice ipak nije uspeo da obuzda brod i kao da ga je Neptun besno svojim trozupcem razlupao o veliku stenu pored ostrva. Devojčica i otac su završili u vodi koja je vrila kao u paklu. I pored svih glasnih prasaka gromova druga devojčica je čula kako se neki brod razlomio na steni blizu njene kuće. Izašla je iz kuće koja je sad već bila puna vode i sa fenjerom u ruci je trčala po plaži pokušavajući da dovikne one koji su činili posadu broda, iako nije imala ni predstavu ko bi to mogao da bude. Kiša je natapala njenu već mokru gustu, pravu kosu svetlo smeđe boje koja joj je uvek pokrivala pola lica. Zavrtala je svoje lanene pantalone iako je već bila mokra do kože pa ponovo pokušavala da se izbori sa vodom koja ju je gurala napred-nazad. Kada je jedna ogromna munja zaparala nebo videla je nečije bezuspešne pokušaje plivanja i potrčala u tom smeru. Kada se približila shvatila je da joj se učinilo, i okrenula se da se vrati bliže kući kako se ne bi izgubila u toj oluji, u kojoj se jedva videlo ispred sebe. Ipak, zastala je, okrenula se još jednom ka moru, pa opet ka kopnu, samo na drugu stranu od one ka kojoj se uputila. Videla je telo devojke kako leži samo par metara od nje. Potrčala je kroz vodu, stropoštala se na kolena i počela da doziva tu devojku koja je sad već ležala bez svesti na njenim rukama. Ne,ipak nije bila bez svesti, otvorila je oči, ali se ipak davila vodom koje se nagutala pokušavajući da stigne do kopna. Kada je shvatila o čemu se radi, druga devojka je brzo izvukla prvu više ka kopnu i uzdigla je kako bi mogla lepo da se iskašlje. Kada se i sama malo pridigla prva devojka je počela nekontrolisano da baca poglede po moru kao što Jupiter baca munje sa neba. Druga devojka nije znala šta to slučajna došljakinja traži, pa ju je na silu odvela kod sebe u kuću,i dala joj je ćebe i vrućeg vina da se ugreje. U međuvremenu, treća devojka je ostala bez struje i u panici nije znala šta pre da čini. Pitala se da li da pokuša da zatvara te prozore koji su se nalazili visoko na krovu svetionika,da li da kupi vodu sa poda koja se vec slivala niz stepenice ili da pokuša da povrati struju, ali je znala šta god da pokuša u tom mraku ništa neće uspeti. Shvatila je da će, prvi put u životu, morati da siđe među ostale ostrvljane i da potraži pomoć. Kada je strčala niz stepenice, videla je da su svi sada već zaključani u svojim kućama, i da sada neće naći nikoga da ide sa njom po ovoj oluji i da popravlja pokidale žice koje su vodile struju do njenog svetionika. Počela je da trči po plaži i da zove u pomoć, ali niko nije mogao da čuje njene krike od sudara gromova sa horizontom. Naleti njenih suza su se pridružili kiši koja joj je već vlažila bledo lice i tamnu kosu, koja se stapala sa bojom noći. Videla je svetlo u daljini i trčala je ka njemu, malo-malo padajući u mek, natopljen pesak pod nogama. Kada se približila svetlu videla je da je to skromna kućica od drveta, kako se činilo. Zakucala je na vrata i kada su se otvorila videla je devojku sa istom onom dugom i gustom kosom, i tamnim očima, i drugu koja je sedela umotana u ćebe sa nogama skupljenim na stolici i vrelom šoljom u rukama , kosom vezanom u konjski rep. Primile su je u kuću istog trenutka i zatvorile vrata iza sebe, kao da su zatvorile vrata ostatku sveta. Obe gošće su sele i počele da pričaju svoju priču, dok im je domaćica kuvala crnu kafu. Prva devojka je pričala kako se brinula za oca, kako joj je druga devojka spasila život i kako sada predstavlja nešto najdragocenije u njenom životu, kako će joj biti teško kad bude morala da ode, i kako je uvek do sada odlazila, da joj to nije nikakav problem, jer se navikla. Treća devojka je pričala kako su u njenom životu svi samo prolazili, i niko joj nikada nije rekao hvala za pomoć koju im je pružala, ali to njoj nikada nije bio problem, jer je volela da pomaže drugima pa čak iako nikada nije dobijala ništa za uzvrat, i da joj je to prvi put da nije na dužnosti, ali joj se u tom trenutku ipak činilo draže da sedi sa njima i da pije kafu dok ceo svet divlja oko njih, i uživala je zaista, ne misleći ni na šta. Druga devojka je samo slušala, ona je ta koja je navikla pomno da sluša i deli savete i da ništa ne očekuje od ljudi jer je verovala da ono što ona očekuje retko ko može da joj da, i nije ni pomišljala da će joj ove dve devojke doneti baš ono što je ceo život sanjala da ima-prave prijateljice. Provele su celu noć budne i svaka je ispričala svoju životnu priču. Možda ni tada nisu shvatile da je prijateljstvo ono što se izgradilo dok se sve oko njih rušilo. Kada je prošla noć, kada se sve smirilo ostao je haos, i telo oca prve devojke na plaži. Njih tri su rano, sa svitanje,  izašle na plažu da traže tog čoveka, i ubrzo su ga našle. Druga devojka je i njega ugostila i pomogla mu da se oporavi od povreda koje je zadobio dok ga je more bacalo po stenama. Nekoliko dana kasnije, on je provodio dane popravljajući brod i spremajući se za nastavak puta, a devojke su provodile sve vreme zajedno ne razdvajajući se i vremenom su prirastale jedna drugoj za srce. Otac od prve devojke, kada je završio brod, pomogao je trećoj devojci da poprave svetionik, i na jednom kamenu pored stepenica urezao imena devojaka, jedno ispod drugog. Obećao je ćerci da će se bar nekoliko puta godišnje vraćati na Ostrvo da vidi svoje prijateljice. Druga devojka je čula priče i o drugačijim životima, dobila je savete od svojih drugarica i odlučila je šta će dalje sa svojim životom.Ali, šta god da je to bilo, nije nikom rekla, rekla je samo da ma gde god bila i ma šta god radila to će uključivati i njih dve i da će uvek činiti deo njenog života. Treća devojka je sada konačno naučila kako je to kada nisi usamljen i naučila je i da daje ljubav, ali i da je dobija. Odlučila je da će još bolje da sredi svetionik kako se niko više ne bi nasukao ili razlupao o stenu, čak i ako bude još gora oluja, naročito jer je sada očekivala svoju prijateljicu da se vrati. Sada njeno svetlo nije sijalo uzalud.
Dogovorile su se da će svako jutro kada ustanu skuvati šolju kafe gde god bile i da će je popiti sa mišlju na svoje prijateljice, i tako će piti kafu zajedno svakoga dana u svom životu, dok se ponovo ne nadju sve tri na jednom istom mestu.
Kada su se prva devojka i njen otac ukrcali na brod i kada su isplovili ka pučini, devojka je plakala, i prvi put u životu je poželela da ostane ne jednom mestu i da više ne isplovljava. Otac joj je stavio ruku na rame i tiho joj rekao: ''Prijatelji su kao zvezde. Ne vidiš ih uvek, ali znaš da su tu.''


Only by night

Grad noću. Da,to je ono što se motalo po porama na mojoj koži poslednjih nekoliko dana. Svrbela su me ulična svetla kada izvire iz guste krošnje drveća u parku, peckala su za oči ako se pružaju nekom predugom ulicom. Zvezde su veoma stidljive u gradovima jer ih svetlost električnih svetiljki daleko nadbrojava pa se samo one najhrabrije usuđuju da pokazuju svoj sjaj. Ovde u gradu je svejedno da li će se poštovani gospodin Mesec pojaviti ili ne, jer i bez njegove sletlosti nemoguće je ostati u mraku. I vetar kao i ja, i još pokoji slučajni prolaznik voli da se šeta noću. Obično je vrlo usamljen, ali ponekad sretne još nekog kolegu. Onda zastanu na raskrsnici, odigraju pokoji prljavi ples, i odu, a za sobom ostavljaju čistinu i pustoš. Ali grad noću je onaj koji ima moć. On tada u svojim rukama drži konce sudbina i mrsi snove onih koji ne vuku svoje pohabane đonove po već odavno ohlađenom betonu. Nije važno da li je leto ili zima, da li ima mnogo ljudi na ulici ili samo par duša, važno je samo da je noć. Samo malo da se zastane, okrene glava za 17 stepeni u jednom i 29 u drugom smeru i da se osete iskre i pucketanje magičnih čini jednog grada celim bićem. Tada se vide senke koje se danju pažljivo skrivaju ispod ljudskih cipela, čuju se zvuci tišine koji danju beže iznad oblaka, osećaju se svi mirisi koji se preko dana sakupljaju kako bi ih jutarnji vetar pre svitanja odneo daleko, do mora. Razni tonovi muzike iz kafića se čuju prigušeno ali su postojani, uzdisaji motornih vozila se čuju samo u daljini i ponekad nas prepadnu iza leđa kada prolete brzinom noćne svetlosti. Ali ono što se oseća u noći je ta unutrašnja, popunjena praznina. Znaš da si sam, znaš da te niko ne vidi, i da te niko ne gleda, a srce ti je prepunjeno toplinom ljubavi koju osećaš. Kada duboko u pluća uroni noćni vazduh greje te hladnoća i prija ti pogled koji možeš da puštaš da nesmetano plovi mnogo dalje nego što danju ikada možeš i da zamisliš. U bilo kom gradu, u bilo kojoj oblasti,u bilo kojoj državi, na bilo kom kontinentu na planeti tokom noći osetićeš sva osećanja koje čovek može da oseća. Jer noću u gradu ne postoje prepreke i tada si ti, samo svoj i samo si-ti.