3.29.2011

Dom Bernarde Albe

Federiko Garsija Lorka napisao je jednu dramu koja se zove Dom Bernarde Albe. Priča o pet devojaka i njihovoj majci kojoj je upravo preminuo muž a ona sama ostaje da se bori za čast svoje porodice. Da li se to dešava i danas? Da li su žene i pre ostajale bez svojih muževa? Da li je čast oduvek bila na veoma važnom mestu u životima ljudi? A da li su pisci i ranije pisali o tome? Mislim da je odgovor na sva ova pitanja potvrdan.  Ne vidim zašto je ova drama svrstana u avangardnu umetnost. Da,Lorka jeste bio umetnik na prelasku umetnosti sa modernizma na avangardu,i da,pisao je avangardna dela,ali ovo delo nikako ne bih svrstala u tu kategoriju. I zašto je on naglasio da ovu dramu piše kao fotografsko svedočanstvo? Previše je mlako za avangardu,bar po onim kriterijumima kako ja vidim avangardnu umetnost. Za osetljivije ljude ovo delo bi bilo verovatno veoma potresno,i postoji jedan trenutak u drami koji je zaista užasavajuć,pred kojim i najhladniji zadrhte ako imaju imalo srca...kada psi vuku mrvo dete na prag majčine kuće....zaista užasavajuća slika...ali,to toliko kratko traje da ne uspeva ni jednu jedinu suzu da izmami. Po mom mišljenju i ličnom osećaju premalo se izražavaju osećanja koja gledaoci treba da osete..ipak je to drama za pozorište,a ja mislim da na sceni sve mora da bude toliko jako,pa čak i karikirano da bi publika osetila to što delo zaista pruža. Drama jeste veoma teška i smatram da,ako bi je glumci zaista dobro odglumili,bila bi definitivno jedna od onih koja je ostvarila svoj zadatak-da probudi osećanja...Ali,ovako,čitajući je, ne sa lica glumaca već sa požutelih stranica knjige, jednostavno nije dorasla jačini koja joj je potrebna. Ne znam,možda joj ja nisam pristupila sa tolikom pažnjom...Možda se nisam potpuno upustila u osećanja tih devojaka...Da li sam za to kriva ja ili pisac? Da li je u to vreme bilo manje zla nego danas,pa sam ja več oguglala na takve stvari, a ova drama čak bila preteška za ondašnje ljude? No,obzirom da ne znam odgovor na ovo pitanje sada ću samo pisati o likovima knjige,bez obzira na moj utisak na dramu u celini...Bernarda...moram početi od nje,jer kada ne bih,to bi joj oskvrnulo čast. 


Bernarda,iako si sigurna da uvek sve osetiš,ili onjušiš,kako i sama kažes znaj samo da i najbolji greše...da čovek ne greši ne bi bio čovek...Ja? Ja ista kao Ponsija?! Možda,možda jesam,ali mene ne plaćaš da radim i ćutim zato ti moram reći sve što osećam i vidim iz tvojih sebičnih postupaka. I to ne samo da si sebična nego si i nepažljiva,slepa si za svoje bližnje,čovek bi pomislio da više voliš ćeri svojih suseda jer na njih više obraćaš pažnju...Da,znam da čovek mora biti subjektivan kada su njegova deca u pitanju,ali kada ti i deca i posluga govore da nešto nije u redu nemoj se praviti da jeste...eto i sama vidiš čemu je dovelo to tvoje ponašanje....i sad,kad je Adela mrtva ti se i dalje praviš kao da si najjača,jača od same sebe...ne,niko ne može biti jači od smrti,jači od vremena i naravno jači od LJUBAVI...premda mislim da nije samo ljubav ovde odlučila o ovom strašnom događaju u kući,već ti,ti i tvoj princip da je ČAST iznad svega. Da,znam da je čast u selu veoma bitna,da je malo mesto i da se sve zna,ali zašto si odbila da čuješ reči svoje dece koja više nisu deca...Ne,nisi brinula o njima. Ti si jedna očajna osoba,koja sama sebe ubeđuje u to da je jača od svega, baš zbog toga što ni sama ne veruješ u to pa drugi moraju da trpe tvoja dokazivanja.Znam da autoritet mora postojati da bi porodica ostala i da nisi smela da popustiš ni malo,ne krivim te što si ih tukla,ali zašto ih nisi slušala,ti,jedno nesigurno biće koje misli da je samo protiv svih? Zašto si mislila da su svi protiv tebe,zašto misliš da samo oni koji su buržuji imaju pravo glasa i pravo da žive.NE,siromašni nisu životinje! Ti si jedna obična žena na ''viskom položaju'' sa glavom visoko iznad svih,jedna osoba koja ne preže ni pred čim da bude onako kako ona želi,da bude najbolja i najbogatija...Ti si jedna jadna žena koja se na sve moguće načine bori za bolji život..jadno biće koje kao riba van vode pokušava do poslednjeg daha da sačuva ono što ima,na bilo koji način..I vreme se poigralo sa tobom.Sve se odigravalo tako brzo pred tobom,a iza tvojih ledja je sve išlo previše polako da bi uspela da vidiš i sprečiš. Žao mi te je.


Marija Hosefa,šta ti radiš u ovoj drami? Zašto si ti,jadno biće,upetljana u ovu zbrku? Zato da pokažeš prošlost porodice? Da pokažeš zašto su sve devojke ovakve? Da pokažeš zašto Bernarda tako zaključava ćerke i pokušava da ih spreči da postanu kao što si ti bila? Da li one zaista moraju da budu tako čuvane da bi ostale čiste? Da li si im ti zatrovala krv preljubništvom,željom za muškarcima i one ne mogu ništa protiv toga? Ti si luda! Ti sada jedina u tom cirkusu u kome nema smeha smeš da se smeješ,da glasno vičeš i tražiš ono što želis...ti jedina smeš da kažeš ono što sve devojke žele,za čim očajnički pate i sanjaju noćima...Da li te zato Bernarda mrzi? Jadno,ludo biće...Da li si ti zaista luda? Ili pak govore da si luda jer jedina ti smeš da vičeš ono što svi vide i osećaju a moraju da kriju kako ne bi bili kažnjavani kao da su najveći grešnici...Ne,ne vredi Bernardi govoriti, a ni vikati,ona veruje u ono u šta želi da veruje...i samo to može da podnese njena kompleksna ličnost...Nažalost,nećeš počitavi u miru još mnogo godina....Mnogo je ćerki Bernarde Albe...

3.22.2011

Dnevnik čitanja Devojačkog ''Da''

Minut prvi:
Dragi dnevniče,
Ova knjiga(ako je tako mogu i nazvati) je užasna. Ne mislim na knjigu kao na delo,nego ovu hrpu papira ispred mene na kojima su kopirane strane originala knjige. Više od pola se ne vidi,mastilo je razmrljano i fali 20-ak strana. Preživećemo.

Prvih pola sata:
Dragi dnevniče,
Preskočila sam predgovor,stvarno se ništa ne vidi,i ne mogu da izmišljam delove rečenica u glavi,steći ću pogrešno mišljenje. Početak mi je bio malo čudan,onaj deo kada se opisuje izgled scene i vreme radnje. Zapitah se zašto je pisac naveo tačno od koliko do koliko sati se radnja odigrava. Veoma čudno za jednu dramu,ako je ovo uopšte i drama. Čudni su mi likovi. Deluju mi poprilično hladni i distancirani jedni od drugih. I sluga od gospodara i devojka koja treba da se uda od svog budućeg muža a i žena koja je ugovorila brak od budućeg zeta. Nekako to osećam kroz jezik kojim se služe, reči koje biraju, kao da imaju neke prenadmene stavove.  Slušam baš sad ovu pesmu. Nekako kao da i njih opisuje. 



Dijego isčekuje,napet je,sve mora da ostane u tajnosti,Simon pokušava da oraspoloži gospodara,da mu udovolji,ali ga malo razljućuje, one dolaze,žure,pričaju previše neke nebitne stvari. Violine predstavljaju onaj unutrašnji nemir u svima njima, viši tonovi u simfoniji razgovore, a celoj atmosferi doprinose duboki tonovi većih gudača...baš nekako odgovarajuće opisuje delo ova kompozicija.


Prvi sat:
Dragi dnevniče,
Donja Fransiska mi deluje kao neka devojka koja skriva svoju unutrašnjost zatrpavajući je nekim nevažnim stvarima,pričajući o bilo čemu samo da se ne dotaknu teme nje same i onoga što ona oseća. Ali,ne samo ona, nego i donja Irena i don Dijego kao da imaju u sebi nešto što bi da sakriju, jer svesno prave neke postupke na osnovu svojih manjaka a znaju da oni možda nisu baš ispravni. Hm...Mnogo me nervira donja Irena. Slažem se sa njom da ćerka mora da sluša svoju majku, da joj pomaže i kada je majka loše da treba da bude uz nju,ali ne treba majka da zapostavlja mišljenja svoje ćerke,njene slobode i da na njoj ispravlja svoje komplekse i mane a nadoknadjuje želje koje nije ostvarila sama. Mislim da Fernandes to hoće i da kaže kroz ovo delo. I sam don Dijego koji je sa majkom devojke sklopio dogovor o ženidbi ipak zahteva da čuje mišljenje ćerke i smatra da je to najvažnije. Iako on u početku izgleda kao neki sebičnjak koji samo želi da se skrasi jer je zakasnio, pa hoće da nadje ženu sa kojom će moći da živi u miru i da uživa u njenoj mladosti kad već nema svoju, ipak pokazuje da nije loša osoba, već samo, kako on kaže, jedan običan mali čovek. On mi se generalno dopada kao lik,nekako mi je baš kao što bi trebalo da bude jedan gospodin,ili mi se samo tako čini,ali smeta mi kod njega to što se brzo nervira. Ali,opet kad bolje razmislim,bolje odmah reći šta mislimo i ako nas neko nervira nego da ćutimo i trpimo. Eto,Pakita je ćutala o svojim osećanjima sve vreme i samo je odlagala svoju sreću. Sigurno ne treba tako. Baš su mi simpatične sluge. Oni su naizgled tako nebitni, podredjeni u svakom smislu i uvek su po strani, ali kad malo bolje razmislim u dosta dela su pokretači radnje kao i katalizatori u hemijskim reakcijama. Oduševljena sam njihovom snalažljivošću,glumom...Tako su sposobni da odglume poniznost,nezainteresovanost, da budu potpuno neprimetni i povučeni,a ustvari imaju sposobnost da uvek čuju i vide sve,i ono što treba i ono što ne treba. Sad,kad se prisetim dela koje smo radili i Celestina i Lazarčić i Seviljski zavodnik...sva ta dela imaju baš takve sluge...i svuda su isti...jedina razlika je koliko su privrzeni gospodarima,i kojim. Preslatki su mi tako u svojoj prostoti i prevrtljivosti,ali ne mislim negativno, naprotiv...


Drugi sat:
Don Karlos. Po mom mišljenju on je jedna kukavica,jedan nedovoljno zreo mladić koji tako hoće da se igra života ustvari dok mu ne dodje neko stariji i kaže:''Stani dečače,ne može to tako. Hajde uzmi stvari i idi.'' I onda on,pošto mu je neko rekao da nešto ne može i kad je neko obratio pažnju na ono što on radi shvatio da ne može sve tako kako on poželi i odlučio da odustane. On je jedan od onih koji nije čuo za reč borba...Bar ga ja tako vidim. Ne dopada mi se on...Po mom mišljenju ljubav je vredna mnogo velikih zrtava ako je prava. Eto,velike žrtve su ono što su Romeo i Julija uradili,mada su oni bili mnogo brzopleti i nepromišljenji...Ne treba se pokupiti i otići na prvom naletu prepreka...Dobro,znam,nije odmah otišao i nije je ostavio bez pozdrava kao što bi neki,ali opet nije trebalo da poželi da ode uopšte,pogotovo što zna koliko je ona nesrećna. Potpuno druga situacija bi bila da je ona srećna pa da je zbog toga ostavlja. Ajoj,a donja Irena...Ona je tako sebična i pokvarena osoba. Ne bih rekla zla,jer nije zla, samo je onako...pokvarena. Verovatno ju je zivot na to naučio,a možda je imala toga i urodjenog...Ne znam...Ali njeni napadi histerije, potreba za kontrolisanjem situacije, nadmenost...to su stvari koje ja ne bih mogla da trpim u svojoj blizini. Verovatno zato što ne volim ljude koji su nadmeni, koji su odviše ponosni, a tek one gorde...Ne kažem da ne treba imati ponos,ali ja nekako nikada nisam mogla sebe da zamislim kao ponosnu osobu i onda mi ne ide u glavu kada neko to jeste. Nije mi jasno kako ih nije sramota da se tako osećaju, kako ih nije sramota da toliko pokazuju koliko su zaista ponosni...ja čvrsto držim da je skromnost vrlina i koliko god za sebe znali da vredimo ne treba da se uzdižemo zbog te vrednosti. To je moj stav. A pogotovo ne volim kada neko zna da ne vredi mnogo pa onda svojom nadmenošću sakriva te manjke i pokušava da ih zatrpa rečima koje pokazuju samopouzdanje i gordost. Zbog toga je donja Irena takva i prema svojoj ćerci i prema don Dijegu,a još gore je što toga nije ni svesna. Opet kažem,možda sve to nisu mane, možda je pravi put u životu ustvari baš taj da smo svesni svojih vrlina i vrednosti i da ih otvoreno pokazujemo i da se ne upuštamo u bilo šta sa onima koji su manje vredni od nas. Ali opet, kako znati koliko ko vredi? Samo poimanje vrlina i mana je individualno. Eto,meni je ponos mana a skromnost vrlina, a nekom drugom je baš obrnuto. 
Mnogo mi je drago što je don Dijego postupio tako kako je postupio, što je ljubav pobedila i što priča ima srećan kraj. Generalno ne volim knjige koje imaju tužan završetak, onda se posle njih osećam loše, nezadovoljno, nekako prazno i neispunjeno. 

Treći sat: 
Dragi dnevniče,
Završila sam čitanje. Da,pročitala sam Devojačko ''Da''. U ovom delu i jeste važno to sudbonosno ''da'', ali mislim da nije bilo tako u to vreme...Hm,pa možda je zato autor i pisao baš o ovoj temi, kritikujući društvo u kojem se nalazio. Sada sam pročitala malo o neoklasicizmu. Sada mi je jasno zašto je pisac naznačio vreme odigravanja radnje. Verovatno je jadan mislio da mu delo neće valjati ako radnja bude trajala duže od 24 časa...Šalim se naravno...Ali,stvarno,jeste da neoklasicizam zahteva sve one norme koje su postavljene još u antici ali nije morao baš tako zvanično da naglasi da radnja traje od 7 uveče do 5 ujutru. Baš simpatično. Generalno mi se neoklasicizam ne dopada kao pravac...Ne da mi se ne dopadaju odlike nego ne vidim potrebu za njim ako već postoji antika i klasicizam...I ono kada sam na početku govorila da su likovi hladni u razgovorima među sobom,to takođe može biti zbog stila odnosno pravca, koji zahteva tu neku uzvišenost izraza a možda je to i zbog vremena u kome je delo nastalo jer su viši slojevi tako komunicirali i imali neke hladnije odnose,ne tako otvorene i prisne kao danas. Prijalo mi je čitanje ove knjige,pogotovo što me je onako odmorila od učenja kome sam posvećena u poslednje vreme..nekako mi ovaj predmet generalno daje volju i elan za učenje,jer znam da jedino što treba da radim za ocenu jeste da čitam i to dela poznatih pisaca i poznata dela,što može samo da me oraspoloži,opusti i usreći...zaista prijatno. A sada se bacam na lingvistiku! Vidimo se opet za neku novu knjigu! 

3.19.2011

Misli o Migelu Servantesu i dobu u kome je živeo kroz knjigu o Don Kihotu

-Mnogo mi se dopada Servantesov način pripovedanja, istorijske ličnosti koje koristi, ironija, skriveno podrugivanje, a sve jasno prikazano ako se malo dublje zadubimo u simboliku.

-U Kihotovoj biblioteci čini mi se da se Servantes potpuno informisao o svim viteškim delima toga doba, a s druge strane mislim da tako prikazuje da paroh izgleda obrazovan,a naravno i da pokaže da nije ni blizu toga. Pogotvo ostali ljudi u selu pokazuju svoju prostodušnost, maloumnost i neobrazovanje, samim tim što slepo veruju parohu. No,vratimo se na Servantesa. Kada u tom delu pominje svoju knjigu u Kihotovoj biblioteci čini mi se da je potpuno objektivan, kao i što sam već rekla da mislim da je Servantes skroman, i mislim da je zato pomenuo i sebe, da naglasi da ni on nije savršen i da ima mane.

-U delu kada Don Kihot i Sančo pričaju o bolu i jaukanju nakon što su ih prebili čini mi se da Servantes želi da kaže da i od prostih ljudi uvek ima prostijih.

-Nekako mi je čudan Servantes. Toliko obraća pažnju na poređenja sa važnim i poznatim istorijskim imenima, mnogo toga u delu prikazuje kroz njih a ime  Sančove žene menja i čak mu to nije ni najmanje važno. Nije mi jasna poruka toga. Pretpostavljam da je njeno ime potpuno nebitno, a i ona kao lik pa je to i posledica.

-Kada Don Kihot priča o vremenu u kome nisu postojale reči MOJE i TVOJE izgleda mi kao da Don Kihot, kada ne bi bio toliko zaluđen onim knjigama i pogrešnom ''istorijom'' , bio bi dobra, prostodušna osoba, jer da nije takav ne bi ni poželeo da bude neko ko želi da bude vitez, odnosno onaj koji se bori protiv nepravde.  U tom delu takođe možemo videti sve ono na šta se Servantes žali u životu tog vremena, koje, kako on kaže, ''što vreme dalje ide,sve dalje raste nevaljaštvo'' traje i raste i danas. To je jedan od razloga zbog kojih ovaj roman čitamo i danas i pronalazimo smisao i shvrhu u njemu, bez obzira što on više nema zadatak da zaustavi pisanje viteških romana, već ima druga, prenesena značenja. Što se tiče mog odnosa prema Don Kihotu ili Sanči jos nije definisan,samo ne shvatam zašto se ljudi razočaruju u ovu knjigu(kao što sam čula da kažu) jer mi nije jasno šta očekuju da nađu u njoj. Mogu se postaviti prema njoj tako da je Don Kihot moderni vitez, odnosno svako ko u današnje vreme pokušava da ispravlja krive Drine ili baš kako kažu da se bori protiv vetrenjača, pa nekima izgleda smešno, nekima jadno, neki ga ne primećuju, neki ga se plaše, što samo dokazuje različite ljudske prirode. Drugi način na koji se može posmatrati knjiga je kao knjiga sa zadatkom koji sam već pomenula(kako je i ja posmatram)-da zaustavi pisanje viteških romana, pa onda da primećuju kako je Servantes to radio. Od nje ne mogu očekivati duge i posebno zanimljive avanture jer je on vitez u vremenu u kojem je viteštvo prošlost, u kome nema takvih avantura i kao i danas kada se pojavi neko ko je ''crna ovca'' ljudi pokušavaju što pre da ga se otarase, neki batinama, neki ignorisanjem, neki pak dajući mu ono što želi kako bi ga se što pre otarasili. Ima i onih koji su ravnodušni po tom pitanju i onih koji ga smatraju čudom i važnom pojavom, pa mu se pridružuju na tom putu ali se nikad ne poistovećuju potpuno sa njegovom ''posebnošću'' iliti ludilom(u slučaju Don Kihota) već samo zato što smatraju da nešto dobro mogu dobiti od njega. 

3.02.2011

Don Kihot-započevši put od prve strane knjige

Prvo na šta nailazimo u gotovo svakoj knjizi jeste predgovor. U ponekom piše o dobu u kome je delo nastalo, umetničkom pravcu, samom delu ili tvorcu tog dela,tj. piscu. U knjizi o Don Kihotu sam njen tvorac je tvorac i već pomenutog-predgovora. Čitajući taj deo knjige, iz reči Miguela Servantesa, on mi se učini kao jedan prizeman čovek sa običnim ljudskim potrebama, kao jedna skromna osoba, onaj koji uživa i živi život baš onakav kakav je, sa svim njegovim čarima i teškoćama. U mojim mislima on je onaj koji se ne plaši da prizna da nailazi na prepreke, promašaje i da u životu mora da bude neuspelih pokušaja, nedostataka volje, inspiracije, vere u sebe, kako u njegovom tako i u životima svih nas.

Osiromašeni plemić koji se preziva Kihana...podsetio me je na mene kada sam bila mlađa-biće koje je željno života, radoznalo, traži hranu za svoj um i zanimljivosti u knjigama, drugim svetovima iz tuđe mašte kako bi potpirivalo njegovu sopstvenu maštu. Ne,uopšte mi se ne čini kao da je lud* već kao neodrastao, kao neko ko nije spreman da prihvati stvaran svet.

Nekako mi se sa pročitanih prvih dvadesetak stranica knjige učinilo da ću moći gotovo o svakoj strani ili bar glavi mnogo toga reći tj. zapisati, ali sada, što duže čitam, sve se više posvećujem Don Kihotovoj ludosti, zaslepljenju, uverenju i iluziji a ne posmatram delo sa strane, kao neko ko bi trebalo da da kritiku na njega. Mislila sam da ću uspeti da osetim ono ekonomsko,sociološko i nacionalno što drugi kažu da roman pruža, međutim trenutno ne vidim karakteristike društvenih klasa i slojeva već samo kako se pisac podsmeva svim onim viteškim manirima i romanima u to vreme. Toliko im se narugao da zaista mislim da je prirodan sled da pisci prestanu da pišu takva dela. Servantes to radi tako indirektno i neotovreno a sa druge strane neverovatno jasno i potpuno direktno upućeno onima na koje se odnosi.