4.23.2012

Ispovest jednog pisca

Sedim za ovim teškim drvenim stolom, ispred mene beli papir i pero, većma ukaljano od te mračne crne boje. Podseća me na tvoje oči Talija. Gde si sada ti uzvišena ženo? Gde si? Kako si mogla da odeš i da me ostaviš ovako napaćenog i samog da se snebivam u svom očaju i sramoti koju si mi ostavila? O, kako si, ti pakosna ženo, sada baš morala da odeš drugome i njemu deliš sreću i uspehe?
Tako sam sam i bolan. Ti nisi svesna ovog jada koji izjeda moju dušu kao miš preostale mrvice sa moga stola. Nisi svesna ni radosti koju si mi donosila noćima, baš za ovim stolom, ti raspuštenice, prelepe zlatne kose. Oprosti mi što te vređam...čoveku povređene duše ne preostaje ništa nego da kudi, da proklinje, da se štiti neprobojnim štitom đavoljih reči. Ali nisam ja kriv, ti si pustila to đavolje derle da po mojim mislima skakuće i pravi barice praznine i nagriza, nagriza, nagriza....ooo, sve to kada si otišla. Nedostaje mi samo tračak tvog mirisa da ga osetim pokraj sebe i sve bi se vratilo kao što je i bilo. Ja bih ponovo bio srećan, lepotice, poklanjao bih ti sve što imam da dam. Ali ne..ti si otišla.
Znaš, došla je ona, Melpomena...Iako ti ovo govorim, znam da nećeš biti ljubomorna i da se nećeš vratiti. Evo, zato ću ti, sve reći baš onako kako se daje. Ona je žena plesa i pesme, a u ovom domu se sada ori samo tuga. Ona mi dolazi u postelju svakog drugog jutra, umiva mi lice prenabujalim rekama iz mojih očiju, kosu mi boji belom bojom izjutra a noću me uspavljuje sopstvenim jecajima. Ona se nikada neće ogledati u belom mermernom kamenju u mojim usnama u kome si se ti svakoga dana ogledala, ona nikada neće čuti opojnu pesmu moga srca niti će njen blještavi sjaj isijavati iz mojih ruku. Njena tamna kosa mi prekriva snove i uporno se probija do mojih mislis dok obedujem. I neću još dugo, znaj moja ljubavi, neću. Ma zar ti je bilo toliko teško da ostaneš sa mnom još tako malo, dok ne čuješ poslednji udar tog bubnja što sada besno bije za tebe?  Ja i dalje znam da ti ove reči nikada nećeš čuti ali želeo sam da ti kažem samo...sklopiću sada ove moje crvene oči misleći na tebe.

4.21.2012

Izgleda da ipak nismo videli sve

Umetnici se u poslednje vreme trude da naprave nešto što niko do sada nije video, kako bi ostavili veoma snažan utisak na publiku i kako bi postali poznati...Neko bi rekao da smo skoro sve već videli, i da umetnost sve više prevazila granice normalnog....E pa, evo jednog umetnika koji se trudio da napravi nešto što stvarno niko nije video...jer je bio nevidljiv....Zanimljivo zar ne? : D


4.20.2012

Magla



Volela sam taj osećaj ranije. Osećaj kada se budiš pre svitanja, u hladnoj praznoj sobi navlačiš garderobu koja ti hladi kožu i neprijatno je nadražuje, pa onda polako odlaziš do kupatila, umivaš se ledenom vodom ne bi li te nešto razbudila. I dalje bunovan hodaš po kući iz prostorije u prostoriju, svaka praznija od one prethodne, gledaš da nisi nešto zaboravio, a ni sam ne znaš šta ustvari tražiš, i kada obiđeš celu kuću uzimaš težak ranac, opteretiš leđa, tako da ti misli i dalje budu slobodne da lete negde iznad krovova ka daljinama i širinama. Hodaš pognute glave ka stanici autobusa, osećajući samo sitne kapljice skoro zamrznutog vazduha koje liče na vetar, podižeš kragnu i navlačiš rukave. Kada si već dovoljno blizu plavog autobusa polako si se zagrejao od brzih koraka svojih zamišljenih nogu, sedaš u ugrejan bus, izabereš mesto koje ti se učini najudobnije, ono pored prozora, podižeš noge na sedište ispred sebe, tako da se zaglaviš tu, ali u udobnom položaju i onda kreće putovanje.
Gledaš kroz prozor sa svoje desne strane, pored puta pružaju se njive, doline, lepi travnjaci, sve onako zelenkaste boje. Čak je i zemlja poprimila zelenu boju trava, žbunja i drveća koji su se ogledali u gustoj beličastoj magli. Ona tako meka i nežna leži na svemu što se nalazi oko tebe, pažljivo, da slučajno neko biće ne povredi. Nosi mirise sa svih strana sveta i miriše na vode, na žabe, na kamenje, pesak, mulj, koru drveta, mahovinu, jelene, muve, ovnovo runo, seljački san i vetrove. Ona je kao zavesa na pozorišnoj sceni, i pre nego što se ona podigne visoko u nebesa niko se ne budi, ne pomera i ne zuji, sem par ranoranilaca koji se odmetnu od njenih čari pa krenu na daleka putovanja. Oni su jedini svedoci magije koju magla stvara svojim tihim provlačenjem kroz gusto drveće velikih šuma, svojim prelaskom preko mirnih vodenih ogledala i skakutanjem preko kamenja i glava onih pasa koji su zaspali na livadama i pod drvećem. Magla je boginja jutra, ona bira kada će prve mačke pojuriti miševe, kada će brašno u vodenicama biti samleveno, kada će se krave repovima braniti od muva i kada će trava prestati da plače. Taj osećaj kada gledam u maglu, u daljini a opet svuda oko mene stvarao mi je osećaj spokoja i mira, ali i straha i poštovanja te velike nečujne majke svih iluzija.
Volela sam taj osećaj kada sam znala da će magla da se podigne i da život ponovo počne, volela sam taj osećaj kada se magla smucala pred mojim očima samo u ranu zoru, volela sam ga kada me je ispraćala na deleke pute svoga života. Volela sam ga.....volela sam ga sve do sada. Sada kada sam na putu sa koga nema povratka, kada se magla nastanila na mom pogledu i nikada sa njega neće otići, kada bih sve što imam dala za samo još jedan dan sunca i osećanja.Samo što više nemam šta da dam...
Volela sam taj osećaj sve dok nisam svet počela da posmatram samo kroz ovu zelenkasto-žutu maglu nepovrata.




4.13.2012

Moskva


Plava kosa joj je padala preko ramena. I nešto niže. Brzo je disala a polako je okretala svoje lepo lice sa leve na desnu stranu i obrnuto. Prćasti nosić podignut visoko ka zvezdama suprotstavljao se njenoj stidljivosti zbog koje je uvek spuštala glavu. Bila je veoma napeta i zbunjena u tom sivom trenutku te moskovske večeri. Okretala se tražeći natpis koji se nalazio i na papiruću u njenoj ruci. Nije imala predstavu gde se nalazio hotel u kome je trebalo da odsedne niti gde se nalazila. Bilo je hladno. Brodovi osrednje veličine klizili su po sivoj vodi u kojoj su se ogledale zgrade, više ili niže. Stiskala je sama sebe nežnim, bledim rukama kojima je obgrlila svoj torzo i nadlaktice ne bi li se malo zgrejala. Vetar namerno nije dopuštao njenoj kosi da mirno stoji i posmatra okolinu već ju je bacao ka zapadu kao da je nagoni na stranu na kojoj je ukopan taj stari hotel već vekovima.



Skidajući zagrejanu šubaru sa glave i kožne rukavice naložene debelim krznom ulazila je u predvorje hotela koji  se  ponosno osmehivao zlatnim licima andjela koji su je posmatrali sa visokih mermernih stubova i ćoškova prostorije. Iako je sad već bila unutra i dalje je osećala hladnoću oko kostiju i oko srca. Možda joj je falila domovina a možda je to ipak bila samo ženska intuicija koja je najavljivala nevolje. Nije lako kada si prepušten sam sebi u nekom gradu, daleko od svega što poznaješ, kada ljudi oko tebe liče na ljude koje poznaješ ali ne razumeju ni jednu reč sa tvojih usana, samo preopoznaju lepotu tvoga lica i nepristojno pilje u tebe ne skidajući pogled ni kada ti, postiđen i preplašen, spuštaš glavu. Želela je da  pita nekoga za direkcije, da sazna kuda je vodi sledeći korak ispisan na belom papiriću u njenoj ruci. Da, držala je svoju sudbinu u rukama, i ona je mogla da odleti jednim naletom jačeg vetra. Prišla je recepcioneru hladne spoljašnjosti, veoma mladom, bledom i lepom, koji joj nije poklonio ni podrazumevani osmeh već samo pogled zavisti.



Polako je spustila svoje stopalo na debeli tepih koji je pokrivao stepenice od mermera, a one su vodile ka sobama, među kojima je bila i njena. Tada ju je snažna ruka stegnula ispod miške i povukla unazad. Ona se saplela o svoj dugi kaput sive boje i zamalo pala unazad, ali ju je ta snažna ruka i dalje čvrsto držala. Okrenula se i videla čoveka, ciganina, sa izrazito crnom kosom, bradom od 3 dana, pomalo sedom, i tankom vunenom kapom na glavi. Bio je niži od nje, ali i mnogo deblji i jači. Iza njega su stajala tri njegova sina, svi između šest i jedanaest godina, koji su bili u lošim zimskim jaknama, sa isto tako lošim kapama i nosili su pištolje u rukama. Kada je videla da ciganin koji ju je uhvatio nije sam i da ozbiljno misli da je povredi prošla ju je jeza i jak strah je proleteo kroz njeno telo. Nije se  kretao od glave do pete, već je krenuo iz stomaka, pa onda do srca, tu je pomalo i zabolelo, pa je nastavio do peta i tamo se smanjio. Nije razumela ono što su izgovarali na ruskom, ali je pokušala rukama da se sporazume sa njima i nespretno da zamuckuje nešto na engleskom. Nekoliko časaka kasnije pojavio se recepcioner i čovek iz obezbeđenja hotela, koji je prišao ciganinu, uhvatio ga kao što je i on držao nemoćnu devojku,ispod miške, i nešto mu rekao na ruskom jeziku, koji nije nimalo razumela. Ciganin je pustio devojku, skinuo kapu, poklonio joj se i gledao je upitnim pogledom. Ona nije shvatila o čemu se radi nekoliko trenutaka, a onda je izvadila novčanik i iz njega novčanicu na  kojoj je pisalo 5000 i dala je ocu ta tri dečaka, a potom svakom od njih po novčanicu na kojoj je pisalo 1000. Oni su više nego oduševljeni i zadovoljni napustili hotel, ona je umorna otišla u svoju sobu.


I tada sam se probudila.
 Dajem vam mogućnost da nastavite moje snove, ovu priču, ispričate sudbinu jedne lepe devojke koja je trebalo da....hm, a šta je ona tamo trebalo da uradi? To je na vama.





4.05.2012

Sanjar

Mislim da pesma sama dovoljno govori, kako tekst,tako i spot. Jeste da je pesma starija, ali i dalje ima svoju vrednost, bar u mojim pogledima. Enjoy!


Gazing through the window at the world outside  
Wondering will mother earth survive 

Hoping that mankind will stop abusing her, sometime 

After all there's only just the two of us 

And here we are still fighting for our lives 
Watching all of history repeat itself, time after time 

I'm just a dreamer, I dream my life away 

I'm just a dreamer, who dreams of better days 

I watch the sun go down like everyone of us 

I'm hoping that the dawn will bring a sign 
A better place for those who will come after us this time 
I'm just a dreamer, I dream my life away, oh yeah 
I'm just a dreamer, who dreams of better days 

Your higher power may be God or Jesus Christ 

It doesn't really matter much to me 
Without each others help there aint no hope for us 
I'm living in a dream, a fantasy 
Oh yeah, yeah, yeah 

If only we could all just find serenity 

It would be nice if we could live as one 
When will all this anger, hate and bigotry be gone?


4.04.2012

Zašto ljudi imaju potrebu da budu ludi?

Pitala sam se, i pitam se. Još uvek, ponekad, čujem neku pesmu i nekoga ko mi vrati misao o toj ludosti u prostor iza očiju. Mislim: Zašto ljudi imaju potrebu da budu ludi?

Da li je dovoljno roditi se s nečim i da to bude deo nas čitav ovozemaljski život? Evo, recimo, ja sam rođena kao jedna veoma osetljiva devojčica, koju su skoro svi iskorišćavali kako im je odgovaralo i dok im je odgovaralo. Rođena sam naivna i sa ubeđenjem da nas svi uvek vole. Rođena sam nasmejana, komunikativna i pričljiva. Rođena sam da budem drugačija. Vremenom sam shvatala da sam to ja, i svoju različitost sam obožavala, borila sam se za nju, želela sam da traje, da bude naglašena i da traje zauvek. Nisam dopuštala sebi da volim ono što voli neko drugi. Ne, mislim da ipak nije bilo do mene, nisam morala da ne dopuštam nešto sebi, jednostavno sam volela da imam ono što drugi nemaju i ne žele. Volela sam to i čuvala sam to kod sebe. Sada...skoro dvadeset godina kasnije,primećujem da to više nije ona devojčica koja je rođena drugačija. Sada sam osoba koja zna da nas retko ko voli uvek, i da nas retko ko i voli ustvari. Devojka sam koja zna da kaže NE i da ne dopusti da je ljudi iskorišćavaju kao što su prethodnih desetak godina. Sada mi je jasno da stvari nisu tako ružičaste i sjajne kao što izgledaju i naučila sam da gledam ispod sjaja koji nam se svakodnevno šepuri pred očima. I dalje volim da upoznajem nove ljude,da im pričam i da se družim sa njima, ali sada pazim šta i koliko pričam i samo ponekad sam iskreno nasmejana. Imam cipele i pantalone koje imaju svi ostali, pišem priče sa puno slika koje će se svideti ostalima, i nikako se neće razlikovati od njih. Pratim i radim ono što mi se gura u ruke, namerno ili ne. Ne vidim više ništa posebno i drugačije kod sebe i ne vidim onu devojku koja sija u svojoj posebnosti.I možda ćete sada pomisliti da sam pogrešila naslov ovom postu, pa ću se polako vratiti na temu priče. 
Ako pogledam malo dublje u svoj život, zapazim da sam fakultet izabrala jer se malo njih usudjivalo da se suoči sa ovim sa čime sam se suočila,i znala sam da onih koji su se ipak odlučili na taj korak ima malo. Upisala sam to jer sam ipak želela da budem posebna, bar koliko je to moguće. Plašim se, doduše,da je to sam zato što sam znala da treba da budem drugačija, jer sam takva rođena, a ne zato što to još uvek volim. Ne znam šta se desilo sa emocijama. Da li to svet ubija ove leptiriće u našim stomacima ovim internet mrežama, telefonskim signalima i talasima? Stvarno ne znam šta se dešava. Međutim, moram priznati da sam primetila da, meni prvoj prija kada mi neko kaže: "Jaoj,luda si." . Šta je to u ljudima što ih tera da vole da budu ludi? Da li to znači da vole da budu drugačiji, da budu posebni, ili da budu primećeni? Da li to znači da je ceo svet potpuno poludeo pa da svi žele da budu ludu da bi bili u trendu? "Šta se dešava?"- pitam se svakodnevno. Kada uđe neko ekstremno poludeo u javni saobraćajni prevoz mi se ispod ruku, tuđih ramena i sličnih mesta za skrivanje smejemo, a i sami volimo da nam neko kaže da smo ludi. Pa zar nije tako? Hajde priznajte, prija vam, zar ne?! Slušamo relativno novu pesmu Lane del Rey i vidim da većina devojaka citira rečenicu :"You like your girl's insane.."  Šta je to u reči LUD što privlači ljude. Šta je to u tom osećanju ludosti? Kažem vam, evo, ja prva kažem svom dečku :" Ma ja ne mogu da se družim sa nekim ko je normalan, jer ja nisam normalna i onda se nećemo uklopiti. A i...i oni koji su normalni su ludi na svoj način samo to još nisu pronašli, ili nisu javno objavili." Mislite li da grešim? Da li je ludost ustvari loša? Ja ponekad mislim da jeste, da su norme tu da bismo ih se pridržavali i da bismo lakše klizili kroz život i uređenje koje je napravljeno za nas, a opet, ponekad mislim da je ustvari pitanje ovde " Šta znači biti normalan?" a ne ko je lud. Možda mi mladost i neiskustvo zadaje ova pitanja, možda je to promena društva današnjice..ili...ili je to oduvek bilo tako? Zapitajte se, zašto vi volite kada vam neko kaže da ste ludi?