5.15.2015

Reči "Volim te"

Šta znači "volim te" i koliku vrednost nose ove dve reči? Svi nešto pričaju o univerzalnoj ljubavi u poslednje vreme, a znamo li šta to znači? Evo, ja vas volim dok pišem ovo. Zvuči nekako izlizano i bezveze, jel da? To je zato što je za većinu ljudi "volim te" postalo znak da treba da beže jer će izgubiti slobodu, jer mogu lako da povrede osobu koja ih voli i mnogi drugi razlozi. Za one koji vole ljubav stvara strah od gubitka, od povreda, zahteva posebno posvećivanje, zahteva puno uloženog vremena itd. Ja, kada sam bila mala, mnogo puta sam izgovorila "volim te" prijateljima i ljudima koje sam smatrala važnima, koji su mi značili, čije prisustvo mi je prijalo i koje sam želela u blizini. Nakon tih reči redovno su odlazili, skoro svi ljudi koji su ih čuli. Za mene su te reči onda postale znak opasnosti, jer, bila sam povređivana, ostajala sam sama i "napuštena". Onda sam naučila da "volim te" govorim samo kada sam želela da neko ode.

Pa onda dolaze na red reči "volim te" upućene suprotnom polu. Kada sam ih govorila "srodnoj duši" to sam zaista i mislila dok sam izgovarala, iako su me od malih nogu učili da te dve reči nikako ne izgovaram i da ne pokazujem emocije "jer onda više neću biti zanimljiva". Jasno je meni da smo mi ljudi, kao i sve druge životinje, rođeni lovci, ali nigde u prirodi ne postoji slučaj da kada se dve odgovarajuće životinje suprotnog pola nađu moraju da glume hladnoću, nezainteresovanost i surovost da bi zadržali svog partnera. To treba samo kod nas ljudi.

A oni koji su bili dovoljno hrabri da ostanu tu i posle kobnih reči "volim te", osećali su obavezu da budu tu jer su to rekli, a ne zato što su zaista želeli da ostanu. Dešavalo se pak da zato što su bili voljeni morali su da se odreknu drugih stvari koje vole da bi te iste reči i dokazivali. Ljubav je na neki način postala opsesija i posesija.
Svi tragaju za pravom ljubavi, a ona se ustvari nalazi samo u nama, i to je jedino mesto gde ćemo je naći.
 Danas živimo u svetu lopova,varalica, u svetu ljudi punih strahova i treba biti zaista hrabar da bi zaronio duboko u sebe i izvukao onu prelepu ljubav prema svim ljudima i svim stvarima i svim bićima i svemu što postoji i što je od Boga dato. Kada nađemo i probudimo tu ljubav u sebi, onda ćemo tog istog lopova koji nam je nešto ukrao zagrliti i reći mu:" U redu je, znam da si uzeo to jer ti je bilo potrebno, evo ti još onoga što mogu da ti dam, ali znaj da to nije jedini način na koji možeš da dobiješ ono što ti treba." Ljubav se ogleda u tome da svakog čoveka prihvatamo i volimo onakvog kakav jeste i da mu ukažemo na neke druge puteve u životu koje on možda nije video niti primetio. Ovo stvarno nije lako i svaki put kada zaboravimo, naljutimo se na nekoga i burno odreagujemo treba da nam se upali lampica da zastanemo, otvorimo prozor srca i vidimo ljubav kako sedi i čeka da bude oslobođena. Ne treba se ljutiti na ljude koji beže od ljubavi, jer oni imaju svoje strahove i lekcije koje moraju naučiti, treba im samo objasniti da ljubav nije opasna, vezujuća i ona koja lišava slobode, ona je nežna, ona koja daje krila, inspiriše, daje motiv i pomoć, kao i utehu kada je potrebna. I ona je tu za sve koji žele da je prihvate i dobiju. Ona te sa blagoslovom pušta da odeš kad god želiš i ne traži ti ništa za uzvrat.
Kaže mi moj dragi prijatelj:"Svima govoriš "volim te", tako da to sad više nema nikakvu vrednost prema meni." Šteta je što su ljudi rođeni sa potrebom da budu jedini i ne shvataju da smo mi svi deo jednog i da ova trava na kojoj sedim ima istu energiju kao i ja, i da ta ista energija protiče kroz mrave koji sad hodaju po meni. Ona je u vetru, u pticama, u stvarima i u svim ljudima. I treba je voleti u kom god obliku da je. Lepota ljubavi i jeste u tome što je upućena svima i svemu i što je oslobađajuća, prijatna i donosi neopisiv spokoj. Ali...Ja volim tog lopova, ali to ne znači da ću ga želeti u svom životu stalno. Došao je, naučili smo svoje lekcije i sad ide dalje. Ono što je bitno jeste da pored ljubavi postoje i drugi nivoi na kojima se ljudi spajaju i tako odlučuju da li će ostati u životima jedni drugih ili će svako otići svojim putem. Ti nivoi su fizički, misleni, tj mentalni, duhovni i duševni, nivo afiniteta i mnogi drugi....zato, treba voleti sve a birati one koji su nam više slični nego drugi, i to kroz razne nivoe. Ljubav nam tu pomaže da otpustimo i oslobodimo one sa kojima se ne slažemo, ali bez ljutnje, svađe i patnje. A pomaže nam da lakše upoznamo one koji su nam slični i koje osećamo kao naše, jer smo baš zbog ljubavi više otvoreni prema ljudima. Opet ću reći, ovo je veoma teško i teško je živeti tako kada ti se čini da je ceo svet oko tebe drugačiji i da nikako ne pripadate istom, kada ti svi pričaju da u svetu ima jako puno zla i kada su te ljudi ranije povređivali...ali ni pre Tesle nije bilo struje pa je sada ima...ako se svi pomalo potrudimo možda će u svetu biti više univerzalne ljubavi a manje zla. Ko zna. U svakom slučaju-volim vas! ;) 

4.29.2015

Šta još dolazi?




"What Else Is There?"

It was me on that road
But you couldn't see me
Too many lights out, but nowhere near here

It was me on that road
Still you couldn't see me
And then flashlights and explosions

Roads are getting nearer
We cover distance but not together

I am the storm and I am the wonder
And the flashlights nightmares
And sudden explosions

I don't know what more to ask for
I was given just one wish

It's about you and the sun
A morning run
The story of my maker
What I have and what I ache for

I've got a golden ear
I cut and I spear
And what else is there

Roads are getting nearer
We cover distance still not together

If I am the storm if I am the wonder
Will I have flashlights nightmares
And sudden explosion

There's no room where I can go and
You've got secrets too

To sam bila ja na tom putu,
iako me vi niste videli,
Previše svetala okolo,ali ni jedno blizu nas.

To sam bila ja na tom putu, a i dalje me niste videli,
a onda sevanje i eksplozije.

Putevi se sužavaju, mi prelazimo distance, ali ne zajedno.

Ja sam oluja, i ja sam čudo, i sevanje i noćne more i iznenadne eksplozije.

Ne znam šta više da tražim. Dobila sam samo jednu želju.

Radi se o vama i suncu, jutarnje bežanje, priča o mom tvorcu, onome što imam i onome za čemu žudim.

Imam zlatno uho, ja sečem i probadam, i šta još je tamo?

Putevi se sužavaju, mi prelazimo distance, ali ne zajedno.

Ako sam ja oluja i ako sam ja čudo, da li ću imati varnice i noćne more i iznenadne eksplozije?

Nema sobe u koju mogu da odem. I  vi imate tajne.

Ja sam sa vama sve vreme na putu kojim prolazite, a niste ni svesni da sam i ja tu, da sam deo njega. Previše svetala koja sijaju oko nas, svetala koja vam skreću pažnju, koja vas privlače, koja skreću pažnju sa onoga što imate, a ni jedno svetlo nije pokraj nas da osvetli ono što čini NAS, što čini ovaj zajednički put. To sam bila ja na putu sa vama, i onda su počele varnice, počele su eksplozije, počelo je sve. Naši putevi se polako sužavaju, sve postaje jasnije, očito i vidljivo, uskoro ću i ja hodati putem kojim vi hodate, a ni tada kao ni sada nećemo hodati zajedno. Tvrdite da sam ja oluja koja pokreće munje i započinje vaše eksplozije i sve te noćne more, i da sam ja čudo koje iste smiruje. Ne znam da li postoji još nešto što bih mogla poželeti u životu, a ja imam samo jednu želju. I vi znate dobro koja je. Radi se o vama i suncu, koje će obasjati naš put, da baci svoje zrake na njega i konačno zaseni sva druga svetla koja postoje oko nas. Radi se o svakojutarnjem bežanju u poslove, obaveze, radi se o moja dva tvorca i svemu ovome što imam i onome za čime zaista, istinski čeznem. Imam zlatno uho koje uhvati svaki trun onoga što pričate, sve čujem i sve znam...pokušavam sve da isečem...da isečem veze izmedju nas ili da presečem put...i ja probadam....probadam sve ono što me čini ovakvom, u nadi da će biti drugačije. I šta još dolazi? Šta me to još čeka? Kako da se pripremim? I vi znate da nam se putevi sužavaju, i da po njima ne hodamo zajedno. I ako sam ja ta oluja i ako sam ja čudo, ako ja mogu to sve da promenim, da li ću i dalje imate noćne more, varnice i eksplozije? Ne postoji mesto, niti soba u koju mogu da odem da sve prestane, da sve nestane, da više ničega nema i da mogu biti svoja. I vi imate tajne koje želite zadržati za sebe, kao što i ja pokušavam.

Šta još dolazi? Šta me još čeka?

2.23.2015

Baljezganja

Јебем му миша, мучи ме та љубав. Да знам шта је можда ме не би ни мучила. Него, знаш, мени се тако неко свиди ,осетим нешто, јелте, и онда одмах помислим љубав је то. Још  одавно сам    мислила  да умем да  направим  разлику између љубави и заљубљености али што сам старија све ми се чини да мање знам . Како то бокте мазо ? Некако више пратим интуицију и чини ми се да ме није изневерила, али опет, правим грешке....мора се ипак мозак користити и за такве ствари, а не само за учење из књига изгледа . Заглупи ме овај факултет  људи  моји . Као и већину, чини ми се. И сад схватих да за све пишем да ми се чини. Ето, доказ да више ништа не говорим са сигурношћу јер како и да будемо сигурни у било шта када све око наш зависи баш од наше перцепције ствари. Зато ми је и тешко да користим мозак када схватам да мозгом једна ситуација може да буде и добра и лоша и да све зависи од тога како гледаш на ствари. Па зашто онда и да гледамо када ће само једном ситницом то постати нешто савим друго. Напр. та ситница може да буде наше расположење, утицај који нам други "намећу " и тако....збуњена сам. Помоз'те људи. А и ако ваш послушам то је опет ваше посматрање ситуација и ствари. Не могу то применити на себе и свој живот. Добро, бар је киша свима иста. Или ни она није? 

2.22.2015

Nesto o meni, sada,pre i blogovanju

Nedostaje mi staro piskaranje po blogu...sinoc sam, umorna posle dugog puta, legla u krevet i, ne znam zasto, otvorila svoj blog. Pocela sam da citam postove koje sam jako davno napisala, prisecala se svojih misli, razmisljanja, inspiracije i kreativnosti koje sam tada imala. Setila sam se kako sam skoro svakog dana ili veceri zurila kuci kako bih procitala nove postove sa blogova koje pratim i kako bih pisala svoje postove. Nedostaje mi moj drug Mitoman. Iako smo bili samo dva blogera koja su se slucajno pronasla imali smo neki dubok odnos, kroz tekstove smo se razumeli, komentarima podizali volju i inspiraciju jedno drugom pa cak i kad smo duvanili cigarilose na travi na Kalishu pricajuci o devojkama (njegovim,ne mojim :D), o blogovima i o svetu. Nedostaje mi inspiracija Vanje, Jelene i prelepe slike i predivan stajling jedne Angelice....Zao mi je sto mi je blog sada postao nesto sto posecujem jako retko a ne utociste i kucica na drvetu u koju donosim sva misli i iskustva nakon napornog dana....volela bih da imam inspiraciju za pisanje kao i ranije, da mi kretivnost nije utihnula, da mi je vreme ispunjeno mnogo lepse i drugacije nego kako jeste sada. Provodim vreme troseci ga na ljude koji ne znam ni sama da li su vredni toga, na neke skole koje nemaju kraja ni znacaja, gubim ga u sitnim satima i minutima koji prolaze uzaludno... volela bih da vise ucim, ali zaista ucim,o zivotu, a ne o onome sto pise u knjigama. Zelim da sam radosna i ispunjena....ali pocela je vec druga godina u kojoj ne osecam to lepo osecanje....nisam nesrecna, ali nisam ni srecna..a sto je najgore nista se ne desava da mi da razlog da ne budem srecna, samo je spontano, lagano usao taj osecaj u mene..i kazem,nikako da izadje...ne mogu ni sa kim da razgovaram o tome, ne zelim...zelim da provedem vremena sama sa sobom,kao sto sam to radila ranije, da otkrivam sama kakve su to emocije u meni, sta je to sto me cini ne srecnom (da ne kazem nesrecnom). Treba mi onaj odnos sa sobom koji sam imala ranije...ne entuzijazam, ne ambicija, ne polet....vec trajnost, mir, istina....doci ce  valjda.... 

1.05.2015

Zaustavite noc, kako bih to zauvek zapamtila

Прво једна песма како бисте осетили расположење у којем сам док пишем овај текст, и видео који се савршено уклапа.



И уђох у нову годину уплакана. Нису у питању љубавни проблеми , нити пословни , па ни они универзитетски. Оно што ме мори су проблеми душе која оставља, усамљене душе.
Како сам закорачила у двехиљадепетнаесту тако сам морала да напустим планину на којој сам била само три дана у претходној години. Када сам гледала пределе од којих се одвајам обасјане месечевом светлошћу чинили су се још магичнијим него што су дању. Сваки део планине, део шумарка, иза жбуња, иза пећина, у рупама и шипразима зрачио је магично, као да је планета дисала, осећао се мир који издише сваким покретом биљака, облака и светлости која се пробијала кроз њих . И како сам кривудавим путевима силазила низ планину, а она се чинила све вишом , тако сам осећала као да се растајем од своје душе . Појавио се тај непобедиви осећај да сам премало времена посветила тој моћној планини , као да је никада више нећу видети и туп, али јак бол преплавио ми је груди. И док се аутомобил све брже кретао ка граду, моје очи су се све више претварале у планинске изворе из којих тече топла вода, помало слана . Желела сам да се тај тренутак заустави како бих величанствене призоре запамтила заувек , иако је то немогуће у нашој пролазности. 

  И сада, док састављам слова на модерној писаћој машини, сећам се тог осећаја празнине у грудима . Он се не може упоредити са губитком особе, наравно, али чак ни када изгубимо неког драгог не осећамо толику тежину као када губимо себе. Знала сам да то што се враћам у град ни мало не доприноси мом духу, па ни моме телу, а посебно не доприноси миру за којим трагам. Иако је било веома хладно на снегу, иако је небо било готово црно и преко дана, па чак  иако  је ветар немилосрдно шибао по откривеном лицу нисам осећала ни трун нелагодности, није било оног камена у стомаку који називамо стрес, нисам јела пет пута дневно, нисам превише спавала, није ми било тешко да устанем и радосно дочекам нови дан. Нажалост, све сам то схватила када сам већ напуштала тај храм мира и кренула ка старом, уобичајеном животу .

И када ми људи кажу да ће ми бити досадно да негде у природи будем потпуно сама неко време, помислим да су можда у праву, али ево сада управо схватам да превише верујемо другим људима уместо својој души . Баш зато што превише верујемо другима, посвећујемо превише времена на свакодневне разговоре уз неки топао,сладак напитак, на размену размишљања и ставова. Али зар нисмо сви различити ? Зар је могуће применити нечије искуство на свој живот и зар је могуће да ће се нама догодити апсолутно иста ствар као неком другом? Свесна сам да смо ми људи друштвена бића, и да је потребно проводити време са другима, али сви смо ми бића за себе и ја, као такво једно биће, осећам да ми људи превише енергије отимају, а ја им то несвесно допуштам, да ми овај градски немир потпуно одузима мир и истинску срећу живљења . И опет се враћам на тај просветљујући пут са почетка текста- тада сам схватила да је све апсолутно релативно и пролазно и да је све на овом свету само у нашој глави .

То се савршено огледа у мом размишљању прошле и садашње године .
Раније сам говорила да ми је сан да будем дизајнер ентеријера, да имам своју фирму и свој тим људи који ће ми у томе помагати, да помажем људима и будем лајфкоуч (шта год то било ), да имам довољно новца да деци обезбедим све што им је потребно у животу и да имам довољно новца да стално путујем по луксузним хотелима и местима по свету .

А осетивши бол у грудима и врелину суза на образу оне ноћи запитала сам се шта је то што нам је заиста потребно у животу, шта је луксуз, зашто радити за новац који ћемо опет трошити да зарадимо још више да бисмо потрошили још више и све тако више и више и више, да бисмо на крају толико радили да изгубимо однос са породицом, пријатељима, своје здравље и оно најважније-однос са собом . Ми модерни, градски људи научени смо да узимамо и тражимо много и да мислимо да нам је потребно много више него што заиста јесте. Пијемо неке скупе кафе по скупим кафићима, добра вина, уређујемо станове у којима проводимо најмање времена, учимо како зарадити много пара, а не учимо како заиста треба радити (морално, поштено, умерено ), завршавамо неке школе после којих и даље не можемо да нађемо посао па се испостави да ни оне немају неког смисла и све тако....све у животу прелако изгуби смисао и после га је тако тешко повратити.

Оно што је по мом садашњем мишљењу смисао живота јесте мир, срећа и умереност . Осећам да бих била мирна и срећна када бих живела у једној колиби на планини, са три козе и малом баштом. Сваки пут када бих морала да убијем дрво зарад огрева захвалила бих се њему и Универзуму за његово постојање и помоћ коју ми пружа, као и када бих морала да уберем биљку или убијем кожу. Тако бих ценила сваки залогај, не бих јела као што данас једемо, јер су нам очи гладне, више него што нам је заиста потребно, без имало свести одакле та храна заиста потиче и ко је дао живот да бисмо ми то стрпали у своја уста. Радила бих онолико колико би било потребно а остатак времена бих стварала музику, слике, било који вид уметности који прија души и испољава дух свих бића, који би Универзум испољио кроз мене. И баш сада размишљам шта је то човека довело до овог стања у коме живимо, од оног у којем су живели наши преци . Похлепа . Чини ми се. Сујета . Его .

И шта сад још да кажем, осим овога што сам рекла, када ни то више нема смисла ?

Одох у  планине.