12.28.2011

Živeo je u toj zgradi

Kada sam se doselila u tu zgradu mislila sam da ću naći prijatelje i nove poznanike u njoj. Ni danas nisam našla nikoga. Ljudi su veoma hladni, neljubazni i nezainteresovani za bilo šta oko njih. Jednoga dana stajala sam ispred vrata i tražila ključeve u torbi. Komšinica se u kućnoj haljini šetala u hodniku zgrade kupeći propagandni materijal po sandučićima,pa čak i onaj što nije pripadao njoj. Ni jednog trenutka nije podigla glavu, praveći se da nije primetila nekoga kako stoji ispred vrata, ili je pak nije podizala da joj se slučajno ne bi pomerio neki vikler. Dok sam i dalje prekopavala torbu u nadi da ću naći ključeve razmišljala sam o njoj i u čudu posmatrala njenu kretnju. Onda sam iza sebe čula odzvanjanje nečijih odlučnih koraka i zveckanje ključeva. Okrenula sam se naglo pomalo zbunjena prethodnim mislima. Iza mene je stajao čovek poodmaklih godina, sa šeširom na glavi, u dugom kaputu crne boje,veoma očuvanom. Ispod sedih brkova mogao se nazreti osmeh. Taj osmeh pun istine, spokoja i vedrine. Slična osećanja sijala su i iz očiju. Pomerila sam svoje telo unazad i on nam je oboma omogućio da uđemo u tu odvratnu, raspalu zgradu svojim naboranim ali ipak svežim i snažnim šakama. U liftu smo razmenili nekoliko reči o vremenu, večernjim šetnjama i skupim markicama za prevoz. Nakon toga je otišao pozdravivši me sa dostojanstvom jednog srednjovekovnog gospodina sa kraljevskog dvora. Posle toga ga nisam videla nekoliko dana. Razmišljala sam o njemu. Prijalo mi je da vidim tako skladnu pojavu, da osetim kako blaženstvo isparava iz nekog bića tako ostarelog a naizgled tako vitalnog i jakog. Neki talasi bistrine su se širili oko tog čoveka i mamili druge da se osećaju divno pored njega, ali da mu ipak zavide na vedrini koju ni mladi više u sebi ne čuvaju. Razmišljala sam kako mu verovatno većina stanara zgrade veoma zavidi na svemu što isijava iz njega.
Videla sam ga sledećeg petka. Sedela sam pored prozora i posmatrala ulicu ispred zgrade,i tada sam ga videla. Posmatrala sam ga sa visine a opet je delovao veći nego cela zgrada, tako je rastao svojim okrepljenim duhom da je teško uspevao da se stisne pod nebeskim svodom. Njegova pojava je tako lebdela iznad svih ostalih na ulici. Sreo je nekog čoveka i stao da se pozdravi sa njim. Pokret iz lakta koji je napravio kako bi pružio ruku čoveku sa kojim se pozdravljao bio je tako elegantan a opet tako muževan i čvrst. Kako je samo miran i blago nasmejan uvek kada razgovara sa nekim. Stajli su tako neko vreme i on je sve vreme stajao prav i siguran,sa šakama prepletenim iza leđa. Završivši razgovor samo je nastavio svoju šetnju ne primetivši kako je drugi čovek koji je pričao sa njim napravio grimasu prevrnuvši očima. On se samo blago osmehivao. Sledeći put kada sam ga videla išao je iz prodavnice sa kesom u kojoj je bila glavica zelene salate, pola hleba i parče nekog kačkavalja. Išla sam iza njega i posmatrala nogavice njegovih somotskih pantalona. Naizmenično su se podizale toliko da otkrivaju pete i đonove njegovih crnih, fino uglancanih cipela.  Koraci su mu bili tako gospodski ujednačeni i pravili su melodiju koja me je mamila da nastavim da ih pratim. Digla sam pogled. Kaput je bio očetkan i održavan, kao da ga je svaki dan održavao, sijao je kao da je nov i bio je bez ijedne jedine mrlje ili fleke. Kada smo stigli do ulaza vrata već sam mu se bila toliko približila da sam stala pored njega i fino ga pozdravila. Njegovi brkovi su tako lepo oblikovani, niti predugi, niti kratki, već dovoljno da izgledaju uredno i fino, a brade nigde nije bilo. Izgledalo je kao da mu samo brkovi rastu i to samo do te dužine, jer su uvek podjednako dugi, kao da su sečeni sa pažnjom do milimetra, ako ne preciznije i od toga. Koža na licu je delovala toliko mekom, kao da se nije menjao od kada je bio beba, sem što su mu se sada ocrtavale duboke bore. Ali pored njegovih svetlih očiju teško da su se te bore mogle i primetiti. Čak su mu i zubi bili tako beli i uredno izrasli, kao da je i njih održavao kada su rasli pa su izrazli poređani tako simetrično i ravno kao pod konac. Samo o tome sam mogla da mislim dok me je pristojno ispitivao o sinoćnim huliganima što su prolazili ispod naših prozora. Nisam ni znala da nam prozori gledaju na istu stranu ulice. Nisam ga videla nedelju dana. U tom vremenu kada ga nije bilo često sam gledala kroz prozor u nadi da ću ga videti i konačno shvatiti šta to toliko zrači iz njega što ga čini uvek veselim i primećenim. U nedelju popodne izašla sam na terasu da prostrem veš i onda sam se setila da je na šestom spratu i da nam prozori gledaju na istu stranu. Pogledala sam dva sprata niže na njegovu terasu. Na njegovoj žici za veš bile su samo pocepane čarape. Na njegovoj žici za veš bile su samo pocepane čarape. 

12.27.2011

Igrajmo se.....asocijacija.

Komedija. Trzaj. Prah. Dodir. Strah. Spoj. Pogled. Dah. Boj. Osećaj. Toplo. Rame. Pomičaj. Voda. Beg. Briga. Sloboda. Skok. Ples. Obrva. Bok. Patika. Beton. Gužva. Semantika. Ruka. Zima. Granica. Buka. Grafit. Zebra. Belo. Profit. Igra. Mrak. Boje. Želja. Nada. Prisnost. Dragost. Pripadnost. Brižnost. Nežnost. Sjaj. So. Osmeh. Kraj. 

12.20.2011

Stisni me jako

Opet će na ovoj stranici biti gomila besmislica...Kada je srce povređeno onda jako kuca i njegov vlasnik duboko diše..Ti uzdisaji se mogu ugasiti samo tako što će se ono što ga je povredilo i mučilo sasuti na jedan papir ili u ovom novom dobu elektronski papir. Kada je srce teško i jako povređeno te reči mogu biti brilijantne i to na papiru postaje remek delo,ali ako je srce samo malo povređeno onda su te reči tako loše nabacane, tako neuređene, tako slabe i nevažne, ali i dalje leče srce.



'' Stisni me jako,molim te,stisni me jako,mnogo me boli,osećam kako se nešto vruće sliva niz mene i boli me tu na sredini,kao da je neka praznina i rupa u meni, i peče me po obodima te rupe, kao da je neko prislonio upaljenu šibicu i dogoreva ih malo po malo.Molim te kaži mi šta si to uradio da se ja sada ovako osećam, da li je opet neko otišao, da li si sada rekao nešto što ne treba, da li dao nešto što ne treba, šta si to uradio? Mnogo me boli,mnogo, spreči to molim te, stisni me, neka prestane,neka prestane, ne želim da se osećam tako, učini bilo šta da se osetim bolje, učini sve što možeš da ispraviš grešku koju si napravio i neka ovaj bol prestane. Zašto si mi uopšte skidao ta sva odela, sada me rana samo još više boli. Aaaaaa, kako te samo molim da prestaneš, prestaniiii,prestani,boli me...boli me,ne mogu, ne mogu,ne mogu da trpim taj osećaj razaranja koji osećam u svojoj unutrašnjosti,ne mogu....samo me zagrli, stisni me jako,da makar ne osećam taj bol ako mi je već suđeno da traje toliko dugo, da samo na trenutak ponovo osetim popunjenu tu prazninu što se u jednoj sekundi stvorila u meni i ostala tako dugo...preklinjem te smiri ga, vrati ga nazad, zamoli ga da razume, šta god je potrebno, šta god da si upropastio, samo da me ovaj bol prestane,da ova rana zaceli kao što je i nastala-u sekundi...preklinjem te...boli...''-govorilo je srce mozgu.

''Znam,znam kako ti je,ali ne mogu,nisam ja kriv, dobro možda i jesam malo, ali razumi, samo sam želeo da se osećam voljenim, želeo sam da se osećam ušuškanim, da se osećam kao da me neko konačno razume, da se osećam sigurnim i zaštićenim..samo toliko...Izvini što patiš zbog mene, oprosti mi ako sam ti zbog svoje nemarnosti naneo bol, izvini ako sam dopustio da ti to otrovno što ti je nanelo bol uopšte i priđe,te ljudske reči koje ti slabo razumeš su jako komplikovane i jako opasne,a ja, ja sam u svojoj zbunjenosti mislio samo na sebe i samo sam želeo da podelim sve ono što nosim sa sobom kako bi mi teret bio lakši,i potpuno sam zaboravio da to može tebe da povredio...mislio sam da se to nikada neće desiti, da te njegove reči povrede,jer on je trebao da bude taj koji će razumeti,koji će i tebe osećati svojim, taj koji će ti dati prostora da se raskomotiš,da se otarasiš te silne garderobe iza koje se skrivaš,mislio sam da je i on to shvatio,da nas je oboje prihvatio kao svoje i zato sam,sreco,dopustio da se otkriješ,da skineš sve zaštite sa sebe,da vidi šte je dobio i šta mu sve poklanjam,ali nisam znao da tebe ne smem da rizikujem, nisam znao koliko će to da te povredi,nisam znao da će da te boli,da će da te razara i uništava iznutra...nisam nikada želeo da to dodje do tebe,želeo sam samo duboki mir,a površinsku igru tvojih i mojih impulsa...izvini srce molim te,oprosti mi, nisam namerno,nisam bio svestan da se neko igrao sa mnom sve vreme,da nije mario dokle će ta igra ići i šta će sve biti na kocki..izvini srce molim te...izvini...i oprosti mi...znaj samo da to sada ne može da te prođe za sekundu jer to se nije ni desilo za sekundu..to je trajalo i gradilo se već duže vreme samo ni ja sam nisam bio svestan toga...Oprosti mi što sada ti moraš da stradaš..evo,stisnuću te jako,da ne osećaš taj bol,tu prazninu,taj strah, stisnuću te jako na svoje grudi,skupi se tu i ne plaši se,mora da boli malo,ali znaj da ću te zaštiti,stegnuću jako sve tvoje rane i čekaću da to sve zaceli...izvini što osećaš taj bol, ali stisnuću te jako da te bar manje boli i da zaceliš na mojim rukama,onda ćemo se ponovo smejati zajedno i gledati ka belom svetu ko će da pazi na nas i da ti pruži sve ono što sam i sada želeo za tebe,neko ko će mariti i za tuđe želje i nade.'' -odgovorio je mozak. 

12.15.2011

Na ulici

Oseća se teško podnošljivi miris vlažnog cementa, budji po zidovima starih zgrada, polu-osušenog urina, đubreta  po kontejnerima koje je tek počelo da trune, crkotine neke životinje, mačjeg izmeta pokraj ulaza zgrade, veoma jak smrad iz kanalizacionog otvora koji isparava kao da je 150 stepeni, prosutog piva pored ljuljaški, benzina, sveže oprane a ipak smrdljive garderobe od Kineza koja visi na nečijoj terasi....Ptice nisko lete....Sutra će kiša.

12.14.2011

Moonlight

 Ovo je bila posebna noć. Slike su spavale. Trave su spavale i poneki ljudi su spavali. Neki drugi ljudi su bili budni i gledali su tu predstavu što se odigravala na njegovoj i njenoj pozornici. Gledali su predstavu a nisu videli ništa. Nisu čak ni čuli ništa. Samo su osećali te potrese koje su nečujne reči njihovih srca izazivale u noći. Predstavu su igrali njih dvoje svake noci i svaki put je nešto drugo bilo na repertoaru. Borili su se lavovi,pevale su ševe,potoci su tekli daljinama i cveće je venulo pa zatim cvetalo iz istog tog uvenulog stanja. Ono što su njih dvoje igrali nije moglo da se opise,niti da se spoji, objasni, najavi..taj repertoar je bio upisan samo u zvezdama,a danas su retki oni koji dobro čitaju zvezde. Ovo je bila posebna noć. Mesečeva svetlost je bila prejaka i skrivala je te ispise u prahu zvezda koji se ne spiraju kao sa peska pored mora već traju milionima godina i ne menjaju se gotovo nikada. Mesečeva svetlost je bila prejaka i ni oni sami te noći nisu uspevali da čitaju scenario po kome je trebalo da igraju,samo su se sudarali, pa bežali jedno od drugoga ali su na kraju pored svih vidljivosti uspeli da vide samo ono najskrivenije-dušu. Te noći su samo duše igrale pravu ulogu i ko god je pratio pokrete njih dvoje nije mogao da shvati šta se zaista dešavalo. Pozornica je samo za njih dvoje i njihove duše koje su se neprestano poigravale jedna sa drugom. Njegova nežna duša je mazila njenu kao da je mala maca,a ona se samo prepuštala dodirima iako joj se prvi put ukazala ta sjajna mrlja u gomili drugi muljavih i uprljanih sivkastih, roze i ljubičastih. Samo joj je ta duša i bila važna, te noći kada su igranke, predstave i zabavni sadržaji bili na drugom mestu, jer ovo je bila predstava samo za njih.Ona se plašila da svojom dušom ne promeni njegovu ili da je slučajno ne dotakne kandžicama koje svaka mala maca skriva na šapicama. Njegova duša je plutala nekoliko trenutaka, koji su delovali tako dugi, a onda je počela da leti kroz vreme obilazivši razna mesta, i to sve tu pored nje. Oh,kako je to bila čudna noć. Susret dveju duša, tako dalekih ,tako nepoznatih, tako brzih a opet tako toplih, nežnih i brižnih...Te noći on je video samo pravu nju. Te noći ona je videla samo pravog njega. I to je bilo dovoljno da zavesa padne pred njima i ostane da leži zauvek na ofucanom podu, jer to pozorište više neće raditi, nema ko u njemu da igra.


12.06.2011

On piše

Lutala sam međ oblacima često,nisam se baš mnogo zaustavljala ili spuštala do zelene trave da uberem cvet i ponesem ga sa sobom u oblake,ali i to se ponekad dešavalo. Jedan put kada sam letela ka zemlji naletela sam na njega,koji je poleteo visoko ka oblacima sa punim rukama cveća i kada sam ga jako udarila svom brzinom kojom sam stremila ka dole on je svo to cveće ispustio i ono se samo polako i nežno lelujalo do zemlje,tamo gde mu je i mesto. On je na trenutak zastao,pridržao me da ne padnem dole, uzdigao mi je bradu i pokazao ka oblacima. Onda me je pustio i ja sam ostala u mestu, sa glavom još uvek uperenom u visine posmatravši njega kako odlazi,tamo kuda se i uputio samo bez svog onog cveća koje je mislio da će mu gore trebati. Otišao je a ni u jednom delu svoga nije bića bio svestan da mu ni jedan jedini cvet nije potreban da mu menja boje oblaka, dovljan je on sam da im daje boje kojima čak ni svo ovo zemaljsko cveće ne može da sija, njegove boje boje i moje vetrove,negde između neba i zemlje gde sam se zaustavila kada sam njega srela, jer tu mi je najlepše da posmatram veličanstvo njegovih boja u oblacima i poredim sa bojama na koje se najlepši cvetovi ponose.

Leti prijatelju,i ispisuj najlepše boje koje znaš
jer ti si taj koji mojim promajama pravac daš!

12.02.2011

Opet ja o Beogradu

Da,kažem,opet ja o Beogradu. Beograd je jedan grad koji zaslužuje mnogo više nego što su mu svi pisci i kvazi pisci ikada poklonili. Možda čak više od onoga što su mu i pesnici poklonili. Zaslužuje zdravu omladinu,zaslužuje uredne građane koji čuvaju čistoću ulica,koji paze na njega,da bude čist i siguran. Beograd zaslužuje mnogo sunčanih dana tokom zime i mnogo kišnih noći tokom leta.On zaslužuje otkucaje srca,kao što i njegovi otkucaji postoje za nas,zaslužuje dodire ruku,nežnosti reči i poglede brižnosti. Beograd se nalazi negde u dalekom Sibiru,kako misli čitav svet,ili posle Evrovizije da se nalazi u nekoj maloj Srbiji koja se očajnički trudi da zadovolji svetske standarde i ponekad uspe u tome,a ponekad padne duplo niže nego što bi to zaista smela. Beograd je glavni grad te državice koja se do pola raspala na tri dela,i nema metro,ima još malo pa pet mostova preko Save i još nekoliko preko Dunava. Ma Beograd ima lepše mostove nego što ih ima Sena svom svojom dužinom,ima lepše mostove nego Budimpešta,Istambul i bilo koji grad ovog malog sveta. Njegovi mostovi imaju priče. Imaju živote. Oni imaju duše i plašljivi su,ali su ujedno i veoma brižni i pažljivi. Beogradski mostovi ne samo da prevode ljude iz jednog dela grada u drugi,oni ih kako odaljuju tako i zbližavaju,kako zauvek rastavljaju tako i zauvek spajaju. Ono što protiče ispod tih beogradskih mostova isparava savršenim plavetnilom i zvuči kao najsvežije tek svanulo jutro.Taj grad se voli i kada je užarenost njegovih ulica potpuno nepodnošljiva i kada se ona vatrena kugla danima ne sklanja sa providnog neba,voli se i kada se zagušljive magle smucaju njegovim prolazima,ulicama i haustorima,pa i onda kada sjajno sunce ne dolazi po nekoliko nedelja i kada temperature toliko padnu da se belina sa zemlje i drveća ne seli na neka druga prostranstva,na primer pravog Sibira. Beograd se voli i onda kada živimo u dvorištu i imamo svoje smokve i trešnje koje rastu ispred kuće na zelenilu ili kada se tu sakupljaju lešnici i suva zemlja,a i onda kada živimo na dvanaestom spratu neke starije zgrade u kojoj komšije puštaju glasnu muziku do svitanja i kada ne možemo da spavamo a treba poći na posao u 7 sati...Beograd sija i bez mesečeve svetlosti da ga osvetljava sa neba,sija svom svojom lepotom,svojom istorijom,svojom modernošću i zastarelošću,sija kao zlatni pehar na polici svih onih Srba koji su se na svetskim takmičenjima pokazali i pokazali da i oni vole ovu zemlju i ovaj grad više od svoje pobede i više od tih putovanja na kojima su bili...jer Beograd...Beograd se voli kada udahnemo njegov vazduh,koliko god zagadjen bio i to onako,punim plućima,iz sve snage...i osetimo miris pripadnosti. Beograd postoji da se voli.