6.13.2014

Volela bih

Uzmem ove slusalice i ukljucim tisinu,
Udahnem duboko da osetim tminu,
A od ove silne buke
U velikom gradu
osecam prazninu.

Cujem vrele navijace,
Po haustorima vidjam razbijace,
A od straha srce kuca sve jace i jace.

Razmazeni psi kidisu u mraku,
Stanovi su prazni
A sve je manje i manje onih u braku.

Dece vise na igralistu nema,
Uvek su unutra,
A lopta na tavanu napusteno drema.

I kada po podu djonove trljam,
Razmisljam duboko o svemu,
Nesvesno po mokrim ulicama srljam.

Zao mi je sada svete,
sto ja sam samo deo planete,
Sto nisam deo prirode,
Nisam vise tvoje dete.

Volela bih da sviraju mi zrikavci,
Da pod nogama je trava
A ne opusci i pikavci.

Volela bih da udisem cist vetar,
Da oko mene trce jeleni,
A ne da se vuce usamljen djubretar.

Volela bih da tisina jos uvek postoji,
Da odmorim dusu,
A ne da mi Smrt bolestima dane broji.

Volela bih da ljubav glavna je tema,
Da se prica o sreci
A ne kako se koji trac sprema.

Volela bih da svi budemo srecni,
Da se postujemo, da cenimo
I da takvi budemo vecni.

3.20.2014

All is full of love-Memories



As the Moon was sinking
behind tall buildings of small city,
listening to "All is full of love"
you ate my heart, in one peace.

When it slid down your throat
you felt my heartbeats whispering,
and my soul spreading silently
throughout your whole body.

Lanterns from your eyes
showed me the way to your heart,
to the core of your soul,
to the music of your life.

Bodies were lying,
connected here and there,
but souls were dancing,
dance, more passionate than ever.

Your thoughts were captured
and held inside that room,
but the walls were broken
by some fears of your own.

Though, my thoughts were rising
towards the sky,
higher than a moon,
higher than a stars.

I felt the Universe circling
around auras of our love,
that i felt for the first time.

I felt universal love,
so strong,
so real and tangible,
and I felt it with you.

Now go, farewell
you beautiful golden bird,
fly high, fly far,
touch another universes and another souls
and as we meet in next life
we shall share the love again.



Prava ljubav

Grčevito je skupljao prste
oko vrata crvene gitare,
dok misli su mu tekle u
nepoznatom pravcu, ka crvenim zvezdama.

Pokušavao je da nauči pesmu njene duše,
da ukroti otkucaje njenog srca
i spusti ih u šumu muzičkih nota,
kroz koju sad teku potoci njegovih suza.

Munje su sevale nebom
i svaki grom davao je ritam,
po kojem je on, okidavši žice,
opisivao lepotu njenog bledog lica.

 "Sećam se sada tvog lepog lica,
kao i sjaja meseca punog na nebu te noći,
ali i tišine koja nastade kada si rekla da više nećeš doći"

Cvili sada gitara kao usmaljeni mačor na limenom krovu,
srce čami slomljeno kao lutka, sad već odrasle devojčice,
odzvanjaju njeni koraci u njegovim pustim mislima,
jer ona je jedina, koja pored njega je bila,
a da svoju ljubav nikada nije skrila.

3.13.2014

Pitajte planine

Zaboravili smo kako miriše zemlja,
 pod kojom trunu leševi onih koji su dali živote,
 kako bismo mi po njoj danas hodali.

Zaboravili smo ukus reka
koje protiču pored naših kuća
sada već boje blata i mulja,
jer po njima plove metalni brodovi
i ofucana, smrdljiva rulja.

Svi smo mi sada prljavi i šturi,
glave su nam pune buke i buđi,
ne slušamo reči vetra, dahtanje tišine
i otkucaj srca koji dušu nam leči.

Ne samo da smo zaboravili
kako pevaju ptice, kako sa ljubavlju
milovati nečje lice, kako zagrljaje nekome dati,
već smo zaboravili šta znači osećati.

Zato pitajte planine, one će vam reći,
otkriće vam ono što je za nas tajna,
a za pretke naše bilo je blago.

Reći će nam kako teku reke,
kako krilima zamahuju ptice,
kako vrhovi borova penju se u visine,
kako udiše lišće i kako spavaju vuci...

Sve to reći će vam planine.


Da napišem ovu pesmu inspirisala me je pesma od grupe Vangelis-Ask the mountains





3.02.2014

Ti i ja

Sedim tako i razmisljam o reci "shema". Sta je to "shema"? Ni sama ne znam, ali znam da ja ne bih volela da budem nicija shema. Pogotovo ne njegova. Ali sta da radis kada ti dodje covek i kaze ti:"Pazi da se ne zaljubis." Pa sto je to tako strasno?
Ja kada se zaljubim pisem lepe ljubavne pesme, mislim na tebe malo cesce,nekada te eventualno nazovem "ljubavi" ili nekom drugom recju iz pesme "Kazi mi,kazi" i nastavim dalje sa ustaljenim zivotom. Nisu sve posesivne kucke.
Mnogo me muci ta tvoja recenica...ja sad kao moram da pazim da se ne zaljubim,i cim ja sad tu kao nesto pazim citav odnos gubi car...cim to vise nije spontanost, emocija i intuicija onda to vise nije ni odnos. Mislila sam da ce mi ta "shema" nekako leci..ali nece,bas ne ide....ne umem da budem nicija shema. Kada sam osetila pravu ljubav, shvatila sam sta je i da je pravu ljubav tesko naci,a sad se ti plasis da se ne zaljubim...pa nije to najstrasnija stvar...to ce proci...ljubav ne prolazi tako lako..ako ikada uopste i prodje.
Volela bih da se vrati onaj osecaj od kada sam te ugledala prvi put u tami veceri, da mi grane zaplesu nad glavom,da tvoja Dona spokojno lezi na travi pored mene,a da pritom ne dobijem alergiju na njenu dlaku,da zvezde sjaje u daljini, da slusam Rhiannon jer je to moja pesma koja me podseca na tebe,i da drzim tu smotanu cigaru u ruci...i onda ti...sve tvoje...tvoj pogled,sjajne ali tamne oci...usne,uglovi blagog osmeha...obla,ali naglasena vilica... mladez i meka koza...sve to je tako....tako....tako povrsinsko...kada bi samo znao koliko nam se duse slazu....da te samo zbog toga toliko dobro osecam...privlaci me tvoja spoljasnjost,ali tvoja dusa me privlaci kao sto me privlaci divlji vetar,slobodne ptice i razbacani oblaci....privlacis me i zelim da te dohvatim,dosegnem,ali tako da oboje letimo slobodni,da nam povezanost ipak ne zaveze krila...zelim samo da osetis one niti emocija koje sijaju iz mog srca i teze da uhvate niti tvoga srca...ni sama ne znam da li je to moguce,ali ako je sudjeno,ako smo povezani dusama mora da cemo jednoga dana biti povezani i srcima... nemoj da mi govoris da se ne zaljubim, nemoj da brines o prolaznim stvarima. Brini o svom strahu. Nemoj da se plasis da mi se pokazes, budi ono sto si ti i samo ti,kada si potpuno sam, kada si potpuno slobodan i srecan...jer samo to zelim da budes kada si sa mnom-svoj,slobodan i srecan...

1.02.2014

Šanel tašne i ostala bižuterija

Hop,hop...poskočiše male ribe na stolu. Jaoj, opet mora da piše rad o ribama! Zašto mora da ih secira da bi mogao da piše o njima? Možda ipak i ne mora. Naći će način da sačuva ova dva nevina života. A opet, da li će one uopšte nešto i osetiti ako ih iseče, ako ih povredi? Da li su one dovoljno glupe i nesvesne da ne osete bol, da ne osete strah, da ne osete da im nešto loše predstoji?

Dok je on razmišljao o tim dvema ribama na stolu, ona je ležala na krevetu, praćakala se kao da je i ona riba tek izbačena na kopno i pitala se šta se to sa njom dešava. Da li je ona dovoljno glupa da nije mogla da predoseti da joj nešto loše predstoji, da je čeka neka opasnost, neka prevara? Pitala se da li je vredno života to što je verovala jednom lepom i zgodnom čoveku sa puno novca. Soba oko nje je, činilo se, u nekom podrumu, sa tamnim, buđavim, ispucalim zidovima. Postojao je samo jedan mali prozor kroz koji se videlo samo da je noć. Ruke su joj bile vezane iza leđa, tako da nije mogla čak ni čašu vode da popije, a žeđ joj je razarala grkljan.

Jednog popodneva tri muškarca ušla su u sobu uz veliki prasak gvozdenih vrata koja su lupila u zid pored njih. Ona je širom otvorila oči kao da će joj to nešto pomoći. Znala je da mora da obuzda otkucaje srca i strah koji je osećala, kako bi uspela da se koncentriše i primeti svaki detalj na njihovim telima...Nadala se da će jednog dana izaći iz te sobe i da će moći da ih prijavi policiji. Njen muškarac ju je izdao, zbog njega je tu završila. Previše mu je verovala. Više nego sopstvenom ocu.

" Mala moja, nije lako biti ćerka ovako uticajnog čoveka. Moraš da shvatiš da je svaki tvoj korak posmatran, i da si u svakom trenutku u opasnosti. Da bi ostala sigurna i da bi preživela moraš mi verovati. Moraš da radiš ono što ti kažem, moraš da učiš. Uvek otvori širom oči i posmatraj svaki detalj oko sebe, jedino tako ćeš moći sve da vidiš, sve da primetiš i skoro sve da naučiš. Nije lako, znam, ali ni mi nismo birali kada smo došli na ovaj svet gde ćemo se roditi."-Govorio joj je otac skoro svake nedelje, kada su zajedno doručkovali. Sada joj je to nedostajalo.

"Ali zašto ste uopšte i hteli da imate decu, kada ste mi umesto života priredili pakao, kada sam se rodila tako da moram da pazim šta radim, gde idem i ništa ne može da bude onako kako ja želim? Sve je kako ti želiš! Zašto je mama morala da nestane onog dana?! Mogao si to da budeš ti, onda bismo nas dve živele srećno, bile bismo slobodne, bez tebe i ovog pakla!"-Uvek se bunila protiv života koji joj je pripao po rođenju. Morala je da glumi da je dama, da je srećna, uobražena i na nivou. Sve drugarice su joj zavidele na novcu koji ima, na kući sa bazenom, na skupim kolima i Šanel tašnama. Svi su joj zavideli...svi osim nje same.


Ponovo se probudila u svom krevetu. Ništa joj nije bilo jasno...kako se posle onog popodneva kada se borila protiv tri muškarca našla kod kuće? O da, uspavali su je.
"Ali zašto,zašto? Šta sam to uradila da završim u podrumu nečije kuće, da me onako muče, da me ostave samu toliko dugo? Koliko je uopšte vremena prošlo?"-Pitala se.

"Prijatelji" njenog oca pronašli su joj slabu tačku...pronašli su savršenog muškarca koji bi zamenio oca u njenom životu, pružao joj je utehu, sabilnost, ljubav, neverovatne emocije, bezgraničnu radost i osećala se sigurnom u njegovom zagrljaju. Kada mu je dovoljno verovala, prepustila se, a oni su odlučili da razmene njen život za život njenog oca, jer su znali da će on uraditi sve za nju.

Njen muškarac držao je njenog oca za ruku, koja je bila vezana za drugu na njegovim leđima i vodio ga je nekim hodnikom u dubinu prostorije. Otac, sa džakom na glavi, koračao je sporo i poslednja misao bila mu je- " Zašto smo, Marija, moja draga Marija, toliko želeli da imamo decu? Oni nisu zaslužili ovoliku patnju. Volim te mala moja. Idi odavde. Molim te ovog puta poslušaj svog oca i nestani iz ove opasne zemlje. Samo sada imaš priliku."



Ne sudite o nekome dok ne živite njegov život.

A čovek mora da secira bar jednu ribu kako bi dobio željena znanja o njoj.