1.30.2023

Kojim putem poći?

 Kad snovi postanu bitniji nego java....kada zaspiš i kada se budiš postane potpuno nebitno....jer i ne želiš da se budiš....želiš da izbaciš sve te svoje misli i emocije, ali ne znaš kako, jer se plašiš da pogrešiš...a šta je greška? Ne slušati svoje srce ili ne slušati tuđa srca? Kako da znaš kojim putem poći?


Uvek se okrećem pisanju kad mi je najteže u životu....a nisam pisala godinama, i sad više ne znam ni kako da pisanjem izbacim svoje emocije iz sebe, jer zaboravila sam da pišem. Gledam u kursor koji treperi, ruke se ne miču, ne umem da pišem, a osećam tu teskobu u grudima...misli mi dolaze samo kao isprekidane slike, koje ne umem da spojim u celinu...znam šta znače ali ne umem da opišem ono što vidim i osećam. 

A šta vidim? Vidim kako stojim na vrhu planine, na koju sam se penjala tako dugo vremena, i davala sve od sebe da se popnem tu do vrha. I krajnji cilj nije bio taj vrh, već onaj sledeći, malo veći od ovoga, i tako mi malo fali. I znam da ja to mogu, i da ću stići do tamo. 

Kad odjednom....kad sam napravila prvi korak, na leđa su mi stavili to neko biće, i odjednom zemlja pod nogama počinje da puca i da se raspada, klizište me vuče ka dole, ka ponorima s druge strane planine za koje nisam ni znala da postoje....Ja pokušavam svom svojom snagom, da ne ispustim krik, da zagrizem usne, da hrabro dignem glavu i u tišini guram ka gore...ali što ja veću snagu upotrebim da nas podignem još jedan korak ka vrhu planine, to više moja duša tone u ponor, i čini se da nema nade da ćemo ikada stići do vrha. 

I što se više trudim, to više mrzim to biće što se našlo tu bez ikakvog upozorenja i bez ikakve potrebe, jer mi je sve teže i teže...osećam kako mi noge tonu, kao u živo blato, nemam više ni trun slobodne volje, već postojim kao prazna korica u kojoj je nekad bio čovek. 

Danima već osećam tu tihu mržnju koja mi tinja u stomaku i grudima, i razara mi um i srce....Znam da nisam srećna, i znam da neću biti srećna ni u budućnosti...ali sebi postavljam pitanje, da li da budem sebična ili da zrtvujem sve što imam zarad drugih ljudi da bi oni bili srećni? 

Znam da ni to nije rešenje, ali ne znam šta jeste....iskreno, volela bih kad bih mogla samo da se vratim u onaj život pre svega ovoga, da sve nestane, da se probudim, kao da se nikada nije ni dogodilo, i da nemam memorije o tome i da samo nastavim normalno živeti svoj život.


Jako je teško kad si potpuno usamljen u svojim mislima i emocijama, jer ih gušiš sve više i više i želiš samo da spavaš gde ne postoje posledice za ono što si pomislio i rekao, ne možeš da povrediš nikoga, niti možeš da učiniš bilo šta što drugi shvataju kao loše. 


I što više potiskujem sve u sebi, sve više osećam da ću eksplodirati i da kad se to desi više neće biti važno koje su posledice. Želim da reagujem mirno, polako, ali ne znam kako...želim da sve stane, da se nađem u nekom međuprostoru dva tri dana i budem sama sa sobom, bez svih ovih nametnutih stvari i slobodna onako kako sam navikla...