11.27.2012

Tanka je linija (Thin line)

Znate kako kažu da je tanka linija između ljubavi i mržnje. Isto tako, ja mislim, tanka je i linija između života i smrti. Sebe posmatram očima drugih, i vidim jednu osobu uvek nasmejanu, uvek optimističnu, pozitivnu, duhovitu i spremnu da sasluša tuđe probleme. Ono što ne vide oči drugih ljudi jeste to da sam ja osoba koja svim svojim srcem i dušom voli život. Volim život neopisivo mnogo i smatram da svaki trenutak života toliko lep da se ne sme propustiti, zaboraviti, preskočiti, čak i kada je neoprostivo bolan. Ali baš ta ogromna ljubav prema životu čini da mi je apsolutno svejedno kada ću prestati da živim. Poželela bih svakome da se kad tad u životu, ali u poodmaklim godinama, nađe u mojoj situaciji. Do sada sam toliko puta bila potpuno zadovoljna svojim životom da nisam videla smisao da nastavljam dalje. Zašto tražiti više od života kada već imam sve što sam poželeti mogla? Možda to ipak nije sve što sam poželela, ali kao što rekoh, znam da je život toliko lep da možemo biti zadovoljni sitnicama i malim stvarima koje nam pruža. Znam da ne može svako da kaže da je imao divan život, ali moj je do sada bio toliko lep da se plašim. Plašim se da je previše lep da bi bio stvaran. Pitam se kako je moguće da su meni predodređene neke tako lepe stvari a da nekog drugog na drugom kraju planete, ili čak sa druge strane zida moje sobe život toliko muči. Imam sjajne prijatelje i poznanike, divnog dečka, porodicu koja brine o meni i o kojoj ja brinem. Sve što poželim ostvarim, bez mnogo muke. Da li je moguće da je sudbina toliko nepravedna, da je sreća nepravilno raspodeljena? Zašto? Mnogo je pitanja "zašto" u ovom svetu. Plašim se baš mnogo. Možda vama taj strah izgleda neopravdan, ali meni ne izgleda naivno. Ne plašim se da će meni biti teško ako napustim ovaj svet. Imam dovoljno uspomena da mi duša miruje kada odem. Plašim se za moju majku. Ona je slabog srca i ne bi podnela da me nema. Plašim se za nju najviše. Tati bih olakšala, jer ne bi morao duplo da zarađuje, brat bi dobio sve za sebe, dečko i prijatelji bi nastavili dalje...Ali moja majka...njoj život nimalo nije lak i samo zbog nje ću se potruditi da ostanem što duže. Već duže od 10 meseci svakodnevno imam jake bolove u glavi. Plašim se da odem kod lekara da vidim zašto je to tako. Plašim se loših vesti. Znate i sami da istina uvek najviše boli. I da nije ništa opet se plašim da saznam. Ako bih dobila loše vesti ne znam da li bih imala dovoljno snage da se izborim sa tim. Mnogo volim da živim, ali baš zato što toliko volim da živim ne želim da živim onako kako ja to nisam zamislila. Kao što je tanka linija između ljubavi i mržnje tako je tanka linija između ljubavi prema životu i prema smrti. 

11.01.2012

Well,go on,kill me!

Zdravo svima!
Znam da sam jedno užasno neodgovorno stvorenje, ali eto, mislim da ćemo svi morati da se pomirimo sa tim neko vreme, dok ne poradim na tome... Prvo nisam imala internet kad sam se preselila,a posle..posle me je mrzelo...i opet me je mrzelo...i sad me mrzi..ali evo,prevazići ću sebe...Jej!

Dakle, neke slike sam vam ostala dužna..i dalje NISAM dobila foto aparat za svoj rodjendan (koji je bio 30. juna) pa sam  morala da slikam telefonom...

Obećala sam sliku trpezarije kad stigne zavesa...:D
Evo je:




Sad je na redu dnevna soba....









Kao što vidite,slike nisu slikane u jednom trenutku,već su slikane u epohama...to znači da sam mislila na vas sve vreme iako nisam pisala :D...stvarno jesam,samo mi je ovo bio jedan vid obaveze,a meni kad je nešto obaveza tolikoooo mi je teško da uradim,ajoj...Sad kad sam ovu obavezu ispunila(konačno) osećaću se slobodno da pišem bilo kad i o bilo čemu, tako da će postovi biti češći. Neću da obećavam, opet ću to shvatiti kao obavezu,onda ništa :D



Do sledećeg posta,

UŽIVAJTEEEEEEEEE <3

10.22.2012

Teorija umerenosti(kompromisa)

Teorija umerenosti-
Ni jedna pojava ne bi trebalo da dodje do stanja krajnosti,vec bi trebalo postojanje svega da se zasniva na umerenosti svih suprotnosti,odnosno na polovini njihovih vrednosti. Ukoliko dodje do krajnosti u vecini slucajeva dolazi do prestanka postojanja stvari koja je dostigla pomenuto stanje,ili se pri dolasku do krajnosti dolazi do kraja tog stanja pa se samim tim krece ponovni proces i put ka kraju suprotne vrednosti datoj.

Sta mislite o mojoj novoj teoriji? Mozda ona postoji u nekoj drugoj knjizi,mozda u obliku daoizma,kao srednjeg puta,ali sta dosada u busu uradi coveku,vidite li?

9.10.2012

Kuhinjica-ca-ca-ca

Ne zamerite sto je sve tako prazno,tek smo postavili stvari,o detaljima cu vam posebno pisati. Zurim na trening,pisem kasnije.Pozz!







9.03.2012

TrpezarijaaaaaAAAAAAaaaaa...lalalalala

 Ćao ljudi! Obećala sam slike gotovog stana, pa je došlo vreme i za to... 
Nažalost, nemam fotoaparat još uvek, pa je sve slikano telefonom,i slike su takve kakve su...
Da bih se nadovezala na onaj prethodni post, krenuću od trpezarije, u kojoj se i nalazi onaj jadni prozor koji se njihao na vetru i samo što nije otpao (ali nije,fijuu..relieved :) . Dakle, tako to izgleda...veliki sto, veliki prozor, na kome fali zavesa i draperija, ali nisam još stigla to da nadjem, tek dolazi na red, i malo kamena... i punooooooo punoooo komšija u drugoj zgradi... :D







Zika:


Sledeća prostorija sledećeg ponedeljka! Svratite! ;)

8.09.2012

A glimpse

Evo ga samo jedan mali deo onoga kako ja provodim leto. Uvek sam govorila:"Dok ljudi idu na more,bazene, planine i dok se odmaraju i uživaju, ja se selim." I mislim da će tako ostati do kraja mog života, mada se nadam da neće...:)

Ovo je samo jedan dan od prethodnih mesec dana...šta reći, gledajte! :D













I za kraj muzika uz koju provodim leto:


Baj baj!

7.23.2012

Sparkle

Ćao. Mnogo me je bolela glava danas, pa sam spavala da me prođe, i jeste. Jela sam ljut gulaš, i dalje sam gladna. Jedva sam čekala da se istuširam, da sperem sa sebe vruće klice letnjeg sunca.

Od muških brijača brže rastu dlake! Koristite ženske brijače. Ne kažem to zato što me zovu JLo (Jovana LOnčar), i što prava JLo reklamira Venus ženske brijače, već zato što je moje iskustvo tako pokazalo. Da li ćete verovati meni kao običnom potrošaču ili ćete pre verovati svom Gillette brijaču i reklamama koje vam na tako sladunjav način objašnjavaju da će brijač kliziti po vašoj koži kao što surferi klize po talasima? Verovatno ćete više verovati Gillette i njihovom komercijalisti, jer to mu je i posao, da vam to sve lepše upakuje. A mi smo svi takvi da nas privlače lepa svetlucava pakovanja, i svi izbečimo oči kao deca kada vide neku lepo upakovanu šarenu igračku, na kraju krajeva, kao onaj pas što u ustima ima savršeno parče mesa, ali mu se ono u odrazu reke učinilo lepše jer ima sjaj od sunčevog prelamanja...Nije li taj sjaj ono što nam ulepšava život? Ili nam se samo čini da nam ulepšava život. Opet, jedna reklama nam kaže da je pasta za zube najvažnija za zdralje naših zuba, druga pak kaže da nam pasta ne znači ništa i da je četkica ta koja nam zaista čisti zube, a treća, pak, kaže da ne vredi ni jedno ni drugi nego da treba da koristimo tečnost za čišćenje zuba i usta da bismo istinski očistili zube. Kako u svetu sa tako mnogo informacija znati koja je tačna kada ima tako mnogo komercijalista koji su svakim danom obučavani da što bolje lažu ili, da se lepše izrazim, da nam što lepše upakuju ono što treba da kupimo od njih? Sigurno da mi sami ne možemo sve da znamo, zato pokušavamo da naučimo što više kako bismo stali na put manipulacijama...napr. kada bismo bili svesni da u zakonu naše države ne postoji pravni akt koji bi nas kaznio za ulazak u autobus na vrata koja su obeležena kao vrata za izlaz, verovatno ne bismo dopustili da nas ekipa iz busplusa manipuliše kako njima odgovara...plakat gde je bar 7 autobusa jedan za drugim, naguranih u jednoj ulici, i ispod piše "gužva? Koja gužva?". Oni kažu da su šverceri krivi za to, i da je narod kriv jer ulazi na pogrešna vrata...O ne, svi mi koji smo iskusni potrošači gradskog prevoza znamo da je to samo zato što je tačnost naših linijskih autobusa takva da čekamo pola sata, recimo br. 73, da bi potom došlo najmanje 3 autobusa jedan za drugim u razmaku od po 5 m...to što je nekome počela škola pre pola sata a on nije imao kako da ode do nje,ma nikom ništa..verovatno je važnije da kolege popiju kafu zajedno, lako će kasnije pokupitit sve putnike odjedenom, jer su se verovatno i ti mučni putnici na svakoj stanici namnožili kao mravi u mravinjaku...ma da, nije to tako loše, upoznamo nove ljude na stanici...šta fali...gradski prevoz spaja narod....Šta da vam kažem ljudi, uzmite to što imate, nemojte bacati pare na skupa pakovanja i šarene omote, dodajte malo šljokica na to što imate i biće vam najlepše na svetu. Iiii, čime perete zube?
I kako kaže jedna stara reklama:"Mislite o tome!"

7.05.2012

Dvoje

Jedna stara klupa u parku stoji na istom mestu vec 25 godina. Jedne veceri dosla je devojka sa kesicom bombona i torbicom. Sela je i pocela polako da jede bombone. Nekoliko trenutaka kasnije na istu klupu pored nje seo je jedan lep mladic. Sedeli su na istoj klupi, jedno pored drugog, i svako je u svojoj glavi prolazio kroz svoje probleme,uspomene,strahove i iskustva. Ona je lupkala nogom u nekom svom ritmu a on je okretao glavu sa jedne strane na drugu kao da nekoga ceka ili nesto trazi.
Prolazili su minuti, ona je pojela sve svoje bombone, prekrstila ruke i cekala da dodje autobus. Izvadila je sat da vidi koliko je sati, a tren kasnije je on izvadio svoj sat da vidi koliko je sati. Ni rec nisu razmenili.
Sat je otkucao ponoc a ona je vec bila u autobusu koji ju je vozio do kuce. U tom trenutku je osim klupe delila jos jednu stvar sa tim mladicem-secanja na ogromnu ljubav koja je plamtela u njihovim srcima a koju su svojom tvrdoglavoscu zauvek izgubili.

7.04.2012

Tog dana

Tog dana sam prvi put prisustvovala kada je tata udario mamu. Sedela sam na kauču u dnevnoj sobi, mali brat je sedeo na podu i igrao se. Njih dvoje su sedeli za stolom i sve je bilo uobičajeno. U jednom, mama je rekla nešto što je u tom trenutku bilo potpuno pogrešno,a da toga nije bila ni svesna. Tata je ustao, uhvatio mamu za nadlakticu, snažno je podigao sa stolice, bacio u kuhinju i jako udario. Užas na njenom licu odjednom mi je presekao želudac, creva i jetru na pola. Nisam znala da li da ustanem, da li da nešto kažem, ili da samo nemo posmatram sve. Nažalost, prebrzo se odigralo a ja sam prekasno postala svesna sebe i širom otvorenih usta koja još nekoliko trenutaka posle nisam mogla da zatvorim. Mamine razgoračene, bezlicne oci i tatini nabujali mišići puni besa i sada mi se razležu sećanjima i prizivaju neki sladunjavi užas od koga mi je muka. Mučnina koja me paralizuje, neverica koja pokušava da prevlada razum i čula, jeza koja mi nakostreši sve dlake na telu...to su osećaji koji me vezuju za taj dan. Pitam se da li bi mi bilo lakše da nisam bila tu, ali mi je ipak drago što jesam jer sam svojim očima videla šta se zaista dogodilo. Nije da ne volim oca, ali mislim da nije moralan i normalan(da se malo poigramo slovima), mislim da preteruje. Nije da ne volim majku, ali mislim da je glupa, da nema ponosa i da ne razume oca ni najmanje. Oduvek sam se pitala šta rade u braku, ali mi je drago što sam ja iz njega postala takva kakva sam-borac, ranjena lavica, ponosna, pravična, oprezna i itekako promišljena. Znam da je taj dan ostavio neki trag u meni, samo još uvek ne znam kakav. Sigurna sam samo da za taj bol i drhtanje ruku niko ne moze da mi nadoknadi. I nikada neću dopustiti da moja deca prolaze kroz takvu pricu, kao što nisam dopustila ni da ja opet prodjem kroz to. Uzela sam majčine stvari, brata za ruku i izašla iz kuce. Veoma mi je krivo što je to moralo da se desi, i nikada neću prežaliti, volim oca mnogo, ali život je čudo, i stvari u koje najviše verujemo i koje volimo se menjaju, ne možemo ništa protiv toga sem da strpljivo sačekamo vreme da nam pokaže zašto je to dobro i zašto je moralo da se desi baš kod nas.

7.03.2012

Is it only me?

Sad je 3:57 ja sedim i kucam post. Ako bi se neko zapitao zasto ne spavam,evo da mu odgovorim. Pun je mesec. Pokusala sam da se dopisujem sa deckom a on mi je samo iz sna odgovorio:"aman,spavaj,kao sav normalan svet." Oduvek sam znala da ne spadam u tu kategoriju normalnog sveta ali da sam bas toliko nenormalna pojma nisam imala. Da li je to do horoskopskog znaka, ili je u krvi, ili pak do toga sto sam covek,ne znam. Znam samo da drugu noc ne spavam i da me cekaju bar jos tri ovakve. Pokusala sam da zaspim,pustila Mip radio sa divnom uspavljujucom muzikom,uzela svoj omiljeni jastuk ali ne vredi. Vrucina je uradila svoje, sva sam oznojena i ulepljena,hladim se lepezom, ukljucujem ventilator,pravim promaju ali posteljina je i dalje kao uzareni lim. Onda je stomak poceo toliko da me boli kao da mi je neko napunio zeludac varikinom pa sam uzela cokoladu jer me mrzi da jedem kao covek. Samo pogorsalo stvari. Onda odoh do kuhinje po jelo (citaj:grickalice) i vidim da je masina zavrsila pa uzeh da prostirem ves. Pre toga sam morala da preskocim bratovo telo, koje lici na kakvog mrtvaka, rasuto po podu na cebetu jer mu je u krevetu previse vruce. Nisam ga cak ni pogledala, samo sam ga poletno prekoracila sa sve ogromnom korpom mokrog vesa u rukama. Kad sam izlazila na terasu vidim tatu koji sedi za stolom sa latpoton i radi. Skoro nisam poginula i pokidala tati laptop obzirom da sam se upetljala u kabl istog koga nisam videla u svom tom mraku na terasi i od preupadljivog mesecevog sjaja i povukla ga,srecom ne dovoljno jako da se desi prethodno navedeno u recenici. U trenu mi je laknulo sto nisam jedina koja ne moze da spava kao normalan svet,ali mi ubrzo postade krivo jer znam da cu ja imati ceo sledeci dan da spavam a on mora da radi ceo dan i da putuje zbog posla. Onda su cudne misli pocele da mi prolaze kroz glavu:"da nismo mi vukodlaci,ili neka druga bica koja jos nisu usla u serije i knjige? Mozda sam mackodlak,i macke ispod terase sto se rvaju imaju previse snage kad je pun mesec. A i spavam i mazim se kao macka." Tad odlucih da previse mislim i da treba da sednem i iskuliram. Zato dodjoh vas da pitam, jel se i vama to desava, imate li kakvo resenje ili pretpostavku sta sam to ja? :) Nadam se da vi spavate kao normalan svet i da lepo sanjate.


P.S.Post sam kucala sa telefona zato nema č,ć,š,đ i ž. Može se desiti i u budućim postovima.

6.20.2012

Jedna ljubavna

Noć je duboko zašla u vreme
 nosim na srcu teško breme,
 a tvoje oči sijaju u tami,
i želim samo da smo sami.

Iako vrućina ne da nam mira
u tvom naručju drhtim kao list papira,
kada ga snažni vetrovi gone
kao ove strasti što u srcu rone.

Ti pružaš dlanove ka plafonu,
naša slika stoji na telefonu,
ja pokušavam da ih dotaknem
ali se svakim pokušajem o tvoj poljubac spotaknem.

Nije mi mrsko ka zvezdama pružati ruke
ali mi sada ne trebaju te slatke muke
jer svoju zvezdu već sam skinula
i želja za svakom drugom zauvek me minula.

Neću ti reći ni reči više,
zamoliću noć da od tišine postane tiše
i pustiću sve ljubavne lađe
da preko naših pogleda zađu u vode najslađe.

6.16.2012

Jedan divno običan dan

Helou!

Sanjate da vas vaša najveća ljubav vara.  Kako je to kod mene bilo? Pa evo ovako:


Trebalo je sa svojim dečkom(koji ima bogatog tatu) da idem na neki prijem gde bi njegov tata trebalo da održi važan govor. Kupila sam novu haljinu, potpuno modernu i skupu, da bih se uklopila u sliku devojke koju njegov tatica zamišlja za njega. Imala sam nekoliko tetovaža na podlaktici,i sve su rečenice na kojima piše kako je život lep,kako je ljubav važna i tako te vesele stvari...pa zar nije,pomislim? Bila sam sa njim jako dugo i veorvala sam u to. I onda dodje taj dan da treba da krenemo. Nalazimo se kod česme u Knez Mihajlovoj, onda odlazimo u veliku crnu limuzinu u kojoj već sedi neko društvo,koje ja ne poznajem. Pozvala sam i jednu moju drugaricu da ne bih bila sama među buržujima koje pritom ne poznajem. Kada smo stigli u tu neku veliku zgradu sve je kasnilo i morali smo da čekamo nekoliko sati. Ja sam tada pravila neku gumenu belu tetovažu(nadam se da nisam jedina koja izmišlja nove proizvode u snovima), ne sećam se šta je pisalo,ali who cares, i tako sam ja nju nalepila i otišla do prozora da vidim na svetlu kako izgleda. Moj dečko je sedeo za stolom sa mojom drugaricom i igrali su karte, a njegov drugar je sedeo pored stola, na podu,kao i ja pre nego što sam ustala,jer je sto minijaturan i za samo dve osobe. Kad sam se okrenula i vratila videla sam njih dvoje kako se ljube preko stola. Da li to mogu na zvati poljupcima? Čini mi se da su pre gutali glave jedno drugome koliko su navaljivali i jelte,strasno to radili. U prvom trenutku nisam primetila jer sam bila obuzeta da ne spadne tetovaža, ali kada sam ponovo okrenula glavu ka njima videla sam da to ipak jeste moj dečko i to ipak jeste moja drugarica. Ne znam kako da vam opišem taj osećaj, ali mislim da ne može ni da se poredi sa onim kada vam se tlo uruši pod nogama...ma jok,to je smešno u odnosu na bol koji se prolio stomakom, kao da je neko sipao najjači otrov na svetu da otruje sve one leptiriće u stomaku, i leptirići su definitivno ostali, ali šta sa onom ljubavi koja ostaje u srcu? Bila sam toliko prožeta bolovima da sam samo sa nevericom i širom otovorenim očima posmatrala tu igru strasti, kao da se dve duše bore za opstanak na dnu okeana pa užurbano pokušavaju da dele vazduh koji im je preostao,eto,tako su izgledali. I samo sam rekla: "Matija,šta to radiš" A on je polako prestao da je ljubi i rekao mi: "Pa šta,ne radim ništa loše?" Zatim ju je uzeo za ruku,i pitao je da li želi da ide sa njim na prijem na kojem njegov otac treba da održi govor, i poljubio je u ruku kao dame u nekom 18-19 veku u Parizu,ili gde već. Ja sam samo ustala i svom brzinom koju sam mogla postići tada krenula ka kraju terase koja se nalazila na tom 10 spratu na kom smo bili. Trčala sam ka rubu terase i u tom trenutku sam pala na kolena i videla balerine kako skaču sa krovova onako elegantno,izvodeći figure svojim telima u vazduhu,jedna za drugom, sa puno volje, ponosa i gordosti u prelepim belim vratovima koji su se visoko izvijali iz tih mišićavih tela. Dopuzala sam do samog ruba terase i kada sam pogledala dole,poželela sam da preskočim na drugu zgradu odatle,ali sam shvatila da je previše daleko i da ću pasti. Počela sam da se smejem, jer sam znala da niko nije vredan da uzmemo od sebe najveći dar-život. Bilo mi je krivo samo jer mi se tetovaža nije primila. 


Zatim se budite i čujete žestoku svađu bračnog para, stavite jastuk preko glave, ali to se i dalje čuje...pokušavate da zaspite ali rečenice i dalje dopiru kroz jastuk i onda se trudite da čujete šta se to ustvari dešava: "Neću ti dati ni dinara više"; "Ti nisi normalan,ti si kriv što si otišao"; " Deca...(nisam razumela šta)"...
I onda shvatite da nema svrhe slušati. Mislite kako biste više voleli da imate neki stan gde komšije nisu tako bučne...opet pokušaj da se utone u san...ne vredi...Skinete jastuk sa glave i onda shvatite da se to ustvari dešava u vašoj kući. Ou f*ck, gde su mi slušalice. Znate da ne smete da izađete iz sobe jer ćete doživeti neverovatne neprijatnosti...Ma nevermind, proći će me žeđ i glad, nije to tako strašno...izgleda da ću još jedan dan provesti u krevetu, verovatno ceo...telefon mi je prazan,a ako ustanem da tražim punjač čuću nešto što ne bih želela i onda samo pustim pesmu i LaLaLaLaLaLaLaLaLaLaLaLaLa......


6.08.2012

Oe!

Kenzaburo Oe je japanski pisac koji me je u istom trenutku nadahnuo, inspirisao,učinio da se osećam predivno, kao da letim, kao da osećam mirise iz njegovih rečenica a u sledećem trenutku bih se zgrozila ili zaprepastila. To je jedan veoma obrazovan čovek, pisac moderne književnosti,čije priče kada pročitate nećete više moći da prestanete. Neću reći da je kao droga, već da je toliko dobar da stalno želite još i nikada vam nije dosta. O kako samo može da iznenadi nekom rečenicom u sred priče...I taman kad se izenadim pomislim da je to to, to je onaj strašni preokret koji sam očekivala, što ima kod skoro svakog pisca romana i pripovetki, i stvarno se oduševim kako je uspeo da napiše nešto što nikako nisam očekivala kad ono BUM! Još jedan preokret, jedno mnogo jače iznenađenje, pa onda još jedno...i onda biste pomislili da čovek preteruje, da ne treba preterivati sa iznenađenjima i preokretima u jednom delu,ali ne! svako je sve jače i jače od onog prethodnog. On kada piše dodiruje dušu čitaoca kao da sedi pored vas i prati vaše gestove i reakcije a onda stvara dalje u odnosu na to. Čini mi se kao da je za svakog čitaoca pisao istu priču na drugačiji način, i sigurna sam da svako ima svoju interpretaciju njegovih dela, ali jedno je sigurno-svako ga obožava. Ja sam čitala neki manji roman, i pripovetku "Agui,čudovište sa neba". Nisam sigurna, ali mislim da može da se nađe u bibilotekama(možda i na internetu). Možda nisam baš najbolje opisala kako ovaj umetnik boji nebo iznad naših glava, ali se nadam da ćete vi pokušati da nađete neko njegovo delo i onda sami razmisliti u koje boje je obojio vaš život. Moram samo da napomenem, može da bude veoma potresan, veoma direktan, i veoma metaforičan. U svakom slučaju, piše dosta skriveno u početku, da ne znate šta vas je snašlo i šta to čitate, a onda kada otkrije ostajete u šoku jer shvatite da piše o veoma realnim stvarima, koje su svuda oko nas, koje i mi svakodnevno(dobro,možda ne svakodnevno) gledamo ali nismo svesni da su one tu, da su stvarne i da su oko nas. Garantuje vam jednu dobru avanturu, napisanu tako lakim i čitljivim jezikom, koja će vas ostaviti bez komentara i sa mnogo misli kada je doživite.

P.S. Moram da napomenem,u postovima o piscima i knjigama, ne reklamiram nikoga, niti tvrdim da su moje kritike poput profesionalnih književnih kritičara, to su samo i isključivo moja mišljenja, osećanja i doživljaji određenih pisaca o kojima pišem. 

6.06.2012

Snafu beach

Već dugo ne pišem, a isto tako dugo razmišljam o milion stvari i evo sada se pitam zašto ništa od toga ne zapisujem. Auh,da samo uđete u moju sobu,pomislili biste da je pre vašeg ulaska bio neki lopov koji je sve izabacao iz fioka,ormara, razbacao po podu i krevetu tražeći neku dragocenost. A to sam zapravo samo ja. Mhm,možda vam zvuči kao klasično žensko preterivanje,ali noup,ne preterujem, sve stvari koje posedujem su razbacane po podu i krevetu tako da već danima spavam u dnevnoj sobi na kauču....A zašto ne raspremim? Pa...ovaj...da...Ne raspremam sobu jer sam prvenstveno sve stvari izbacala napolje kako bi ih generalno raspremila,rešila se onoga što mi ne treba a ostalo lepo složila...i tako ja krenem da raspremam jednu noć jer ne mogu da spavam i onda nađem neku majicu koja samo malo treba da se prepravi pa sednem i šijem,a pošto žurim jer sam ugledala još jednu koja treba da se prepravi samo malo onda ne uradim ni onu prvu dovoljno dobro..i tako non stop već neko vreme. Sednem da učim i onda se setim da sam videla jedan super lak i brz DIY projekat i onda ostavim učenje i odem da pravim svećnake, a kad vidim da to nije tako lako kao što izgleda,i da nije ispalo kako sam ja zamislila,samo sve ostavim i odem da pravim kolače,jer sam iznenada shvatila da sam našla jedan super lak recept...O kako me samo zeza ta inspiracija...imam toliko inspiracije i toliko ideja,a tako malo vremena. Ustvari,možda nije malo vremena nego nikako da ga organizujem,a opet,ako ga organizujem,gubi se spontanost i ona ogormna želja da nešto radite u baš tom određenom trenutku.Kako sam samo smešna sama sebi,nikako da nađem balans i mislim da ću večito biti kontradiktorna osoba,ali onako potpuno kontradiktorna. Ili sam potpuno organizovana i nema nimalo mesta za spontanost, ili sam potpuno spontana i nema mesta za kontrolisanje te spontanosti i organizovanje nekih dnevnih aktivnosti...Nekako sam u fazonu:" Ne namešta mi se krevet sada,idem sad malo da učim, pa ću da stavim ručak, onda ću nešto da pravim,pa da prostrem veš,a onda ću da pravim kolače,a onda ću da raspremim krevet." A opet neki drugi dan  ću se probuditi i sve će ići normalnim redom,kako bi i trebalo da ide kod svih normalnih ljudi. I nemam pojma zašto vam pišem o ovome,ali šta ću eto,rekoh vam malopre, radim ono što mi se radi,a ovo je ono što mi se sada piše...:) Znam,znam da nisam normalna,i videću da poradim na tome u skorije vreme...Ako nađem neko slatko rešenje podeliću ga sa vama, za slučaj da se nekada nađete u sličnoj situaciji pa ono...ali verujte, ne verujem da ću ikada naći rešenje jer nisam ni do sada uspela. Mislim,sada je pola 4 a ja nisam još doručkovala jer nisam našla inspiraciju za to...ali evo,još malo ću da ručam,kao,trebalo bi...:) Odoh ja sada,znam da će vas ovaj post razočarati koliko toliko,jer ste možda očekivali nešto spec nakon toliko vremena ničega..ali šta ćete,nije sve u životu onako kako očekujemo,zar ne?

Evo,moj omiljeni bend,tj grupa....preslušavam albume kao luda poslednja tri dana...ako vam se sviđa uživajte! Kul su kao pozadinska muzika dok nešto radite i dobar su kompanjon ako to radite sami.

Aj' poz!


EEEEEEEEEE P.S. Obećavam da ću narednih nekoliko postova posvetiti knjigama,kako sam i počela da pišem ovaj blog...pa svratite! ;)

5.21.2012

Na bledoj stranici papira

Na bledoj stranici papira napisaću ono što bruji u srcima. Svako je željan onoga što je izgubio ili nikada nije ni imao. Svako je voljan da radi ono što njima donosi sreću, uspeh, bogatstvo. Svako je spreman da da sebe za nešto što će mu vratiti još više njega. Svako je tu i svako gleda, traži, okreće strane knjiga, života, pesama. Svako sedi i osluškuje. Ali...samo neko sluša. Neko je željan onoga što već ima i neće da izgubi. Neko je voljan da radi i ono što će pmoći drugima ne donoseći njemu ništa. Neko je spreman na sve i ništa  tražeći u tome i sve i ništa. I možda je opet nejasnoća ono što odzvanja mojim slovima na papiru, i možda ptice ne razumeju ono što pevaju i ljudi ne razumeju ono što pričaju. Pisma upućena dalekim srcima, dalekim usnama da ih izgovaraju a ne razumeju, dalekim očima da preleću preko njih i traže istine duboke poput mora....ta pisma su ključ mnogih života koji nisu ni svesni da su životi trajni i prolazni, i nejasno jasni i zaboravljeno ispunjeni opasnostima i lepotama jednog zajedničkog života. Volela sam pisma jedne Regine Filangi, koja nije ni bila Regina, stupam na opasno tlo jedne barutane gotovo svakodnevno nesvesna zašto se vraćam u te opasno nejasne predele koji me nadahnjuju, gledam jednu Minnie jer ona ima boje koje su neobične i posebno zrače neka blaga i postojana osećanja. Sve su to stvari moje prošlosti, moje sadašnjosti i budućnosti, i sve su one tu u nekim pismima i nekim slovima ispisanim na bledoj stranici papira...papira koji lebdi u vazduhu bez ikakvog drvenog stola da ih podupire, ali opet postoje, jasna i trajna. Mogu da nestanu, da se promene ili da zauvek ostanu ista, kao i sve u životu, kako zajedničkom tako i u malim i velikim pojedinačnim životima. Razumete li me ili ne, ne znam, i nije ni važno da li se ove reči sa blede stranice papira urezuju u nečije misli, nečije duboke pore u belom organu koji nam daje svesnost ili nesvesnot života oko nas, ali važno je samo to da svako od nas ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost i da to nikada ne sme da zaboravi ili izgubi. Čuvajte svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kakve god da su one, sviđale vam se ili ne jedno je sigurno-dragocene su. 

5.16.2012

Rainy day


O da, nestala sam potpuno sa lica Zemlje...ili samo prividno? Dah, ipak je to drugo... Malo fakultet, malo zdravlje, malo poslovi i onda kad se to sve natovari na nečija leđa teško da se taj neko još uvek može videti...Da, znam da je ključ u dobroj organizaciji, ali mi nekako do sada još nije razvijena sposobnost za dobru organizaciju...ali trudim seeee...zaista! :D Evo, samo da kažem Heeeeeeeloooouuuuuu i da vam bacim par sličica da se uverite zašto me nema...Uživajte u svojim obavezama, želim vam da vi uspete uspešno da se organizujete i tako to, zdravlje, sreću i šta sve ide sa tim..ali stvarno, iz dubine srca vam to želim, ali nisam dobra u pisanju želja...Dobro,dobro, znam da smaram,evo idem...pozdrav, drž'te se!
svakodnevni poslovi-prevođenje,učenje itd. naravno, sve uz kafu!
časovi kineskog slikarstva kod profesora Lija
wo ai ni! To znači volim te na kineskom (mala digresija), ako vas interesuje :)

I moram sa vama da podelim moj omiljeni muzički sajt, hej, ali nemojte stalno da ga koristite, da ne preokupirate pa šta ću onda ja kad mi bude non stop bagovao ili bude previše spor..ccc..

Evo,to mi uvek pravi društvo tokom obaveza, samo jedan klik na  http://www.nutsie.com/top100sradio 

Jeste da volim kišu, ali please rain go away so we can go for a long walks...:/










5.03.2012

Recite mi!

Ludo je intuitivna. Ludo je zaljubljena. Ludo je kreativna. I ludo je tužna.
Plašim se za nju, iskreno da vam kažem. Poludela je od kada je upoznala tog mladića. Ustvari, jednom mi je napomenula da ga zna od ranije, nisam sigurna, valjda reče dve godine. Ne znam vam ja za to, samo ovo od skora. Mnogo mi jaka deluju njena osećanja, mislim da bi mogla učiniti sebi nešto nažao. Zato vam se i obraćam, znate, da mi pomognete, da mi kažete kako da je usmerim na pravi put, kako da joj pomognem da se vrati na pravi ili da ga pronađe ako tamo većma ne otide sama. Gledam tim curama u oči, sve su nekako umorne, ispijene, večito pospane i sa dubokim podočnjacima. Moja majka bi mi govorila da je to od preteranog rada, ali današnje devojke ne rade više ništa, samo nekuda odlaze kasno, kad već stariji svet utonjava u doboke sne, i vraćaju se kad se već prvi petlovi oglase, i onda su celi dan umorne, nemaju snage, ma verujte mi, ni ruku da pomere a kamoli neke veće poslove. Tako mi i ona zalutala jadnica. Skroz je omršavila, osušila se nekako i oči joj više ne sijaju istim onim sjajem. Ma ček' malo, nije tako. Sijaju al tik pre nego što će joj on doći il' pre nego što će se s njime videti. Volim ja što je ona konačno srećna u ljubavi, sve je to lepo, i ljubav je divna i nadahnjava i inspiriše ali verujte staroj majci na reč, ono što se sa njom dešava nikako mi na nju ne liči. Šta?! Pitate me šta? Ma ne znam više ni kako da vam objasnim. Sedi ona tako danima pred onim kompjuterom, đavo odnio onog što ga sklepa', i samo gleda slike nekih devojaka njenoga godišta, i blizu njoj, ne znam ni gde nadje sve te slike. Stalno mi govori neki fejzbuk, il' kako god to mladi zovu, ne znam ni sama, i vidim je kako jadna uprla oči u slike tih devojaka, provodi satima gledajući u njih, razne neke i samo se tuži i tuži više što nije kao one, što nema sve ono što one imaju i što ona misli da tom momku treba. Ne mogu da je ubedim da ona ima sve što te devojke nemaju i da vredi mnogo više od njih, nije što je moja, al' vredi verujte, i Bogu al' i Djavolu, ne zna se ko bi je pre preoteo. Ne bih je dala ni za šta na svetu, i mučno mi da gledam moju jedinicu tako skrušenu i tužnu kako lije suze nad slikama drugih i ne shvata da je taj dečko s njome na kraju,a ne sa svima njima. Jednom mi je priznala, mučenica, kako se plaši da će ga izgubiti, da oseća kako sve druge vrebaju iz ćoška i da će ako ga izgubi ostati sasvim sama i uništena jer ga voli više od života. Ma mislim se, glupa, mlada glavo, kako možeš tako govoriti sa svojih 22, nemoj život tako olako spuštati u ruke drugih, al joj ne reko' ništa tade, jer sam se bojala prekinuti njenu iskrenost. Nije tako često otvorena sa mnom. Aman, ma ne govorim ja vama ovo da biste vi bili oduševljeni mojim kazivanjem, il' šta god vam je već na umu, već da svoju dušu oslobodim tuge koja je pritisla kao kamenčuga kakva i da vam izmolim koji dobar savet ako ga imate. Nemojte olako shvatati ovo što vam pričam, znam da smešno i jednostavno zvuči, ali devojka je potpuno izlapela. Sve svoje je zapostavila da bi videla i motrila dano-noćno na sve potencijalne opasnosti da joj odnesu njenu ljubav. Ne znam kako da joj objasnim da ljubav nije jedina važna u životu. Jednom sam pokušala, i onda je stalno bila ljuta na tog dečka, šta god bi joj rekao a da nije po njenoj volji ona bi bila ljuta, držala se za stomak, kao da je osećaj griže savesti izjeda ili nešto slično, i opet se osećala loše jer je bila ljuta, nezadovoljna i nesrećna. Ne znam kako da joj ugodim da bi konačno bila srećna, osim kad je sa njim. Pomozite, dajte mi savet, reci te mi kako i šta da joj kažem, šta da joj pokažem, kako da joj osvetlim put, kako da zna da je ona upravo jedina stvar kojom treba da se diči i ponosi, a da su druge stvari koje idu samo sporedne stvari koje nam život podaruje da budemo jošte srećniji. Pomozite mi molim vas da uputim svoju ćerku na pravi put!


Šta da joj kažem? Sokrat? A zašto Sokrat? Kako će razumeti ona ako ne razumem ja? Aha, kažete da je on smeo da bude drugačiji i nije se plašio posledica koje je to donosilo? Ali zar to nije ludo? Zašto bi se suprotstavljala samoj sebi, svetu u kom živi i kako bi trebalo da živi? A ne suprotstavlja se sebi? Bira sebe?  Dobro ja ću joj većma reći: "Milena, dete, Sokrat je dopustio život da mu ode za ono u šta je verovao i ni jednog trenutka se zbog toga nije snebivao ili žalio. Bori se za ono što veruješ i za ono što si ti, a onda će doći i poštovanje drugih koje nećeš morati da tražiš kopirajući druge, već če oni poželeti da budu Platoni i ostali Sokratovi učenici."
Hvala vam, i mada ja ne razumem baš vaše reči drevne, ja ću joj reći to što mi rekoste, a ona će bistrog mozga razabrati koju poruku nose i da li joj verovati ili ne.

Zbogom bili.

4.23.2012

Ispovest jednog pisca

Sedim za ovim teškim drvenim stolom, ispred mene beli papir i pero, većma ukaljano od te mračne crne boje. Podseća me na tvoje oči Talija. Gde si sada ti uzvišena ženo? Gde si? Kako si mogla da odeš i da me ostaviš ovako napaćenog i samog da se snebivam u svom očaju i sramoti koju si mi ostavila? O, kako si, ti pakosna ženo, sada baš morala da odeš drugome i njemu deliš sreću i uspehe?
Tako sam sam i bolan. Ti nisi svesna ovog jada koji izjeda moju dušu kao miš preostale mrvice sa moga stola. Nisi svesna ni radosti koju si mi donosila noćima, baš za ovim stolom, ti raspuštenice, prelepe zlatne kose. Oprosti mi što te vređam...čoveku povređene duše ne preostaje ništa nego da kudi, da proklinje, da se štiti neprobojnim štitom đavoljih reči. Ali nisam ja kriv, ti si pustila to đavolje derle da po mojim mislima skakuće i pravi barice praznine i nagriza, nagriza, nagriza....ooo, sve to kada si otišla. Nedostaje mi samo tračak tvog mirisa da ga osetim pokraj sebe i sve bi se vratilo kao što je i bilo. Ja bih ponovo bio srećan, lepotice, poklanjao bih ti sve što imam da dam. Ali ne..ti si otišla.
Znaš, došla je ona, Melpomena...Iako ti ovo govorim, znam da nećeš biti ljubomorna i da se nećeš vratiti. Evo, zato ću ti, sve reći baš onako kako se daje. Ona je žena plesa i pesme, a u ovom domu se sada ori samo tuga. Ona mi dolazi u postelju svakog drugog jutra, umiva mi lice prenabujalim rekama iz mojih očiju, kosu mi boji belom bojom izjutra a noću me uspavljuje sopstvenim jecajima. Ona se nikada neće ogledati u belom mermernom kamenju u mojim usnama u kome si se ti svakoga dana ogledala, ona nikada neće čuti opojnu pesmu moga srca niti će njen blještavi sjaj isijavati iz mojih ruku. Njena tamna kosa mi prekriva snove i uporno se probija do mojih mislis dok obedujem. I neću još dugo, znaj moja ljubavi, neću. Ma zar ti je bilo toliko teško da ostaneš sa mnom još tako malo, dok ne čuješ poslednji udar tog bubnja što sada besno bije za tebe?  Ja i dalje znam da ti ove reči nikada nećeš čuti ali želeo sam da ti kažem samo...sklopiću sada ove moje crvene oči misleći na tebe.

4.21.2012

Izgleda da ipak nismo videli sve

Umetnici se u poslednje vreme trude da naprave nešto što niko do sada nije video, kako bi ostavili veoma snažan utisak na publiku i kako bi postali poznati...Neko bi rekao da smo skoro sve već videli, i da umetnost sve više prevazila granice normalnog....E pa, evo jednog umetnika koji se trudio da napravi nešto što stvarno niko nije video...jer je bio nevidljiv....Zanimljivo zar ne? : D


4.20.2012

Magla



Volela sam taj osećaj ranije. Osećaj kada se budiš pre svitanja, u hladnoj praznoj sobi navlačiš garderobu koja ti hladi kožu i neprijatno je nadražuje, pa onda polako odlaziš do kupatila, umivaš se ledenom vodom ne bi li te nešto razbudila. I dalje bunovan hodaš po kući iz prostorije u prostoriju, svaka praznija od one prethodne, gledaš da nisi nešto zaboravio, a ni sam ne znaš šta ustvari tražiš, i kada obiđeš celu kuću uzimaš težak ranac, opteretiš leđa, tako da ti misli i dalje budu slobodne da lete negde iznad krovova ka daljinama i širinama. Hodaš pognute glave ka stanici autobusa, osećajući samo sitne kapljice skoro zamrznutog vazduha koje liče na vetar, podižeš kragnu i navlačiš rukave. Kada si već dovoljno blizu plavog autobusa polako si se zagrejao od brzih koraka svojih zamišljenih nogu, sedaš u ugrejan bus, izabereš mesto koje ti se učini najudobnije, ono pored prozora, podižeš noge na sedište ispred sebe, tako da se zaglaviš tu, ali u udobnom položaju i onda kreće putovanje.
Gledaš kroz prozor sa svoje desne strane, pored puta pružaju se njive, doline, lepi travnjaci, sve onako zelenkaste boje. Čak je i zemlja poprimila zelenu boju trava, žbunja i drveća koji su se ogledali u gustoj beličastoj magli. Ona tako meka i nežna leži na svemu što se nalazi oko tebe, pažljivo, da slučajno neko biće ne povredi. Nosi mirise sa svih strana sveta i miriše na vode, na žabe, na kamenje, pesak, mulj, koru drveta, mahovinu, jelene, muve, ovnovo runo, seljački san i vetrove. Ona je kao zavesa na pozorišnoj sceni, i pre nego što se ona podigne visoko u nebesa niko se ne budi, ne pomera i ne zuji, sem par ranoranilaca koji se odmetnu od njenih čari pa krenu na daleka putovanja. Oni su jedini svedoci magije koju magla stvara svojim tihim provlačenjem kroz gusto drveće velikih šuma, svojim prelaskom preko mirnih vodenih ogledala i skakutanjem preko kamenja i glava onih pasa koji su zaspali na livadama i pod drvećem. Magla je boginja jutra, ona bira kada će prve mačke pojuriti miševe, kada će brašno u vodenicama biti samleveno, kada će se krave repovima braniti od muva i kada će trava prestati da plače. Taj osećaj kada gledam u maglu, u daljini a opet svuda oko mene stvarao mi je osećaj spokoja i mira, ali i straha i poštovanja te velike nečujne majke svih iluzija.
Volela sam taj osećaj kada sam znala da će magla da se podigne i da život ponovo počne, volela sam taj osećaj kada se magla smucala pred mojim očima samo u ranu zoru, volela sam ga kada me je ispraćala na deleke pute svoga života. Volela sam ga.....volela sam ga sve do sada. Sada kada sam na putu sa koga nema povratka, kada se magla nastanila na mom pogledu i nikada sa njega neće otići, kada bih sve što imam dala za samo još jedan dan sunca i osećanja.Samo što više nemam šta da dam...
Volela sam taj osećaj sve dok nisam svet počela da posmatram samo kroz ovu zelenkasto-žutu maglu nepovrata.




4.13.2012

Moskva


Plava kosa joj je padala preko ramena. I nešto niže. Brzo je disala a polako je okretala svoje lepo lice sa leve na desnu stranu i obrnuto. Prćasti nosić podignut visoko ka zvezdama suprotstavljao se njenoj stidljivosti zbog koje je uvek spuštala glavu. Bila je veoma napeta i zbunjena u tom sivom trenutku te moskovske večeri. Okretala se tražeći natpis koji se nalazio i na papiruću u njenoj ruci. Nije imala predstavu gde se nalazio hotel u kome je trebalo da odsedne niti gde se nalazila. Bilo je hladno. Brodovi osrednje veličine klizili su po sivoj vodi u kojoj su se ogledale zgrade, više ili niže. Stiskala je sama sebe nežnim, bledim rukama kojima je obgrlila svoj torzo i nadlaktice ne bi li se malo zgrejala. Vetar namerno nije dopuštao njenoj kosi da mirno stoji i posmatra okolinu već ju je bacao ka zapadu kao da je nagoni na stranu na kojoj je ukopan taj stari hotel već vekovima.



Skidajući zagrejanu šubaru sa glave i kožne rukavice naložene debelim krznom ulazila je u predvorje hotela koji  se  ponosno osmehivao zlatnim licima andjela koji su je posmatrali sa visokih mermernih stubova i ćoškova prostorije. Iako je sad već bila unutra i dalje je osećala hladnoću oko kostiju i oko srca. Možda joj je falila domovina a možda je to ipak bila samo ženska intuicija koja je najavljivala nevolje. Nije lako kada si prepušten sam sebi u nekom gradu, daleko od svega što poznaješ, kada ljudi oko tebe liče na ljude koje poznaješ ali ne razumeju ni jednu reč sa tvojih usana, samo preopoznaju lepotu tvoga lica i nepristojno pilje u tebe ne skidajući pogled ni kada ti, postiđen i preplašen, spuštaš glavu. Želela je da  pita nekoga za direkcije, da sazna kuda je vodi sledeći korak ispisan na belom papiriću u njenoj ruci. Da, držala je svoju sudbinu u rukama, i ona je mogla da odleti jednim naletom jačeg vetra. Prišla je recepcioneru hladne spoljašnjosti, veoma mladom, bledom i lepom, koji joj nije poklonio ni podrazumevani osmeh već samo pogled zavisti.



Polako je spustila svoje stopalo na debeli tepih koji je pokrivao stepenice od mermera, a one su vodile ka sobama, među kojima je bila i njena. Tada ju je snažna ruka stegnula ispod miške i povukla unazad. Ona se saplela o svoj dugi kaput sive boje i zamalo pala unazad, ali ju je ta snažna ruka i dalje čvrsto držala. Okrenula se i videla čoveka, ciganina, sa izrazito crnom kosom, bradom od 3 dana, pomalo sedom, i tankom vunenom kapom na glavi. Bio je niži od nje, ali i mnogo deblji i jači. Iza njega su stajala tri njegova sina, svi između šest i jedanaest godina, koji su bili u lošim zimskim jaknama, sa isto tako lošim kapama i nosili su pištolje u rukama. Kada je videla da ciganin koji ju je uhvatio nije sam i da ozbiljno misli da je povredi prošla ju je jeza i jak strah je proleteo kroz njeno telo. Nije se  kretao od glave do pete, već je krenuo iz stomaka, pa onda do srca, tu je pomalo i zabolelo, pa je nastavio do peta i tamo se smanjio. Nije razumela ono što su izgovarali na ruskom, ali je pokušala rukama da se sporazume sa njima i nespretno da zamuckuje nešto na engleskom. Nekoliko časaka kasnije pojavio se recepcioner i čovek iz obezbeđenja hotela, koji je prišao ciganinu, uhvatio ga kao što je i on držao nemoćnu devojku,ispod miške, i nešto mu rekao na ruskom jeziku, koji nije nimalo razumela. Ciganin je pustio devojku, skinuo kapu, poklonio joj se i gledao je upitnim pogledom. Ona nije shvatila o čemu se radi nekoliko trenutaka, a onda je izvadila novčanik i iz njega novčanicu na  kojoj je pisalo 5000 i dala je ocu ta tri dečaka, a potom svakom od njih po novčanicu na kojoj je pisalo 1000. Oni su više nego oduševljeni i zadovoljni napustili hotel, ona je umorna otišla u svoju sobu.


I tada sam se probudila.
 Dajem vam mogućnost da nastavite moje snove, ovu priču, ispričate sudbinu jedne lepe devojke koja je trebalo da....hm, a šta je ona tamo trebalo da uradi? To je na vama.





4.05.2012

Sanjar

Mislim da pesma sama dovoljno govori, kako tekst,tako i spot. Jeste da je pesma starija, ali i dalje ima svoju vrednost, bar u mojim pogledima. Enjoy!


Gazing through the window at the world outside  
Wondering will mother earth survive 

Hoping that mankind will stop abusing her, sometime 

After all there's only just the two of us 

And here we are still fighting for our lives 
Watching all of history repeat itself, time after time 

I'm just a dreamer, I dream my life away 

I'm just a dreamer, who dreams of better days 

I watch the sun go down like everyone of us 

I'm hoping that the dawn will bring a sign 
A better place for those who will come after us this time 
I'm just a dreamer, I dream my life away, oh yeah 
I'm just a dreamer, who dreams of better days 

Your higher power may be God or Jesus Christ 

It doesn't really matter much to me 
Without each others help there aint no hope for us 
I'm living in a dream, a fantasy 
Oh yeah, yeah, yeah 

If only we could all just find serenity 

It would be nice if we could live as one 
When will all this anger, hate and bigotry be gone?


4.04.2012

Zašto ljudi imaju potrebu da budu ludi?

Pitala sam se, i pitam se. Još uvek, ponekad, čujem neku pesmu i nekoga ko mi vrati misao o toj ludosti u prostor iza očiju. Mislim: Zašto ljudi imaju potrebu da budu ludi?

Da li je dovoljno roditi se s nečim i da to bude deo nas čitav ovozemaljski život? Evo, recimo, ja sam rođena kao jedna veoma osetljiva devojčica, koju su skoro svi iskorišćavali kako im je odgovaralo i dok im je odgovaralo. Rođena sam naivna i sa ubeđenjem da nas svi uvek vole. Rođena sam nasmejana, komunikativna i pričljiva. Rođena sam da budem drugačija. Vremenom sam shvatala da sam to ja, i svoju različitost sam obožavala, borila sam se za nju, želela sam da traje, da bude naglašena i da traje zauvek. Nisam dopuštala sebi da volim ono što voli neko drugi. Ne, mislim da ipak nije bilo do mene, nisam morala da ne dopuštam nešto sebi, jednostavno sam volela da imam ono što drugi nemaju i ne žele. Volela sam to i čuvala sam to kod sebe. Sada...skoro dvadeset godina kasnije,primećujem da to više nije ona devojčica koja je rođena drugačija. Sada sam osoba koja zna da nas retko ko voli uvek, i da nas retko ko i voli ustvari. Devojka sam koja zna da kaže NE i da ne dopusti da je ljudi iskorišćavaju kao što su prethodnih desetak godina. Sada mi je jasno da stvari nisu tako ružičaste i sjajne kao što izgledaju i naučila sam da gledam ispod sjaja koji nam se svakodnevno šepuri pred očima. I dalje volim da upoznajem nove ljude,da im pričam i da se družim sa njima, ali sada pazim šta i koliko pričam i samo ponekad sam iskreno nasmejana. Imam cipele i pantalone koje imaju svi ostali, pišem priče sa puno slika koje će se svideti ostalima, i nikako se neće razlikovati od njih. Pratim i radim ono što mi se gura u ruke, namerno ili ne. Ne vidim više ništa posebno i drugačije kod sebe i ne vidim onu devojku koja sija u svojoj posebnosti.I možda ćete sada pomisliti da sam pogrešila naslov ovom postu, pa ću se polako vratiti na temu priče. 
Ako pogledam malo dublje u svoj život, zapazim da sam fakultet izabrala jer se malo njih usudjivalo da se suoči sa ovim sa čime sam se suočila,i znala sam da onih koji su se ipak odlučili na taj korak ima malo. Upisala sam to jer sam ipak želela da budem posebna, bar koliko je to moguće. Plašim se, doduše,da je to sam zato što sam znala da treba da budem drugačija, jer sam takva rođena, a ne zato što to još uvek volim. Ne znam šta se desilo sa emocijama. Da li to svet ubija ove leptiriće u našim stomacima ovim internet mrežama, telefonskim signalima i talasima? Stvarno ne znam šta se dešava. Međutim, moram priznati da sam primetila da, meni prvoj prija kada mi neko kaže: "Jaoj,luda si." . Šta je to u ljudima što ih tera da vole da budu ludi? Da li to znači da vole da budu drugačiji, da budu posebni, ili da budu primećeni? Da li to znači da je ceo svet potpuno poludeo pa da svi žele da budu ludu da bi bili u trendu? "Šta se dešava?"- pitam se svakodnevno. Kada uđe neko ekstremno poludeo u javni saobraćajni prevoz mi se ispod ruku, tuđih ramena i sličnih mesta za skrivanje smejemo, a i sami volimo da nam neko kaže da smo ludi. Pa zar nije tako? Hajde priznajte, prija vam, zar ne?! Slušamo relativno novu pesmu Lane del Rey i vidim da većina devojaka citira rečenicu :"You like your girl's insane.."  Šta je to u reči LUD što privlači ljude. Šta je to u tom osećanju ludosti? Kažem vam, evo, ja prva kažem svom dečku :" Ma ja ne mogu da se družim sa nekim ko je normalan, jer ja nisam normalna i onda se nećemo uklopiti. A i...i oni koji su normalni su ludi na svoj način samo to još nisu pronašli, ili nisu javno objavili." Mislite li da grešim? Da li je ludost ustvari loša? Ja ponekad mislim da jeste, da su norme tu da bismo ih se pridržavali i da bismo lakše klizili kroz život i uređenje koje je napravljeno za nas, a opet, ponekad mislim da je ustvari pitanje ovde " Šta znači biti normalan?" a ne ko je lud. Možda mi mladost i neiskustvo zadaje ova pitanja, možda je to promena društva današnjice..ili...ili je to oduvek bilo tako? Zapitajte se, zašto vi volite kada vam neko kaže da ste ludi?

3.27.2012

The Twilight Zone

Dragi moji, naletela sam slučajno na jednu seriju, mnogo je stara, čini mi se još iz 1985e, i verovatno ste čuli za nju...zove se The Twilight Zone. Ne,nije film Twilight u pitanju, potpuno nešto drugo. Serija je, po mom mišljenju odlično urađena za ono doba, kadrovi su fenomenalni, muzika nije kao u filmovima,ali igra svoju ulogu i svaka epizoda nosi sa sobom pouku. Svaka pouka je data kroz simboliku, sve je naglašeno  i nerealno, trebalo bi da bude horor serija ,ali je u stvari veoma dobra slika svakodnevnih motiva i današnjice, kao što rekoh samo mnogo naglašenija i data kroz simbole. Ako ste dokoni i imate viška vremena bacite pogled. Epizode ne traju ni po sat vremena i nisu povezane. Zanimajte se i uživajte,a najvažnije pokušajte da izvučete pouku. Šaljem vam puno pozdrava i nadam se da svom snagom koristite ove lepe dane! Enjoy!

http://www.youtube.com/watch?v=6AHMfMkRYPk&feature=results_main&playnext=1&list=PLD4A20BCE8FC8A77D
Evo link za gledanje!



3.19.2012

Noćna pesma

Besane noći su one koje provodim sama,
udišući samo sećanja o tvojim očima,
i ležim prazna kao dokona dama
sanjajući o s tobom provedenim noćima.

Tužna i bolna slušam šta šapuće vetar,
tražim tvoje dodire u tami,
znam da si ti mog života etar
i patim jer ovu noć ipak provodimo sami.

Nije samo patnja noćas mi druga,
osećam mirise tvoga tela,
još me jače seče tuga
jer znam da si ono što sam celog života htela.

Ove noći,voljeni moj,
postojim samo za tebe kao i svake druge
i dok sa samoćom vodim boj
čekam mog princa da odagna sve tuge.


2.28.2012

こんにちわ! - 你好!

U nekom mestu u Indiji slučajno su se sreli jednog popodneva kada su se oboje vraćali u svoje skormne domove posle posla.
 Ona je kineskinja, radila je kao prevodilac sa kineskog na ruski u jednoj kineskoj firmi koja je imala svoje sedište u tom mestu, negde u Indiji. Ta firma je sarađivala sa mnogo zemalja izvozivši svoje proizvode i mnogo je prevodilaca tu bilo zaposleno. Njoj je bio izazov da dodje u nepoznatu zemlju čiji jezik nimalo ne poznaje i da radi sa mnogo ljudi koji su njoj slični po tome što govore nekoliko jezika i bila je veoma srećna kada je dolazila ovamo prvi put. Kako je vreme odmicalo bila je sve usamljenija, posao je postao sve naporniji a pregovori neprijatniji jer su obe strane pregovarača bile veoma nepristojne i napadne. Vraćala se kući sa sve manje osmeha na licu i sve umornija,ali je i dalje sijala svom svojom lepotom. Imala je crnu dugu kosu,uvek pristojno uvezanu u punđu, ogormne tamne oči i prelepe crvenkaste usne.
On je japanac, radio je u firmi za izgradnju velikih zgrada, poslovnih i stambenih objekata. Bio je iz porodice nižeg društevnog statusa,ali je u svojoj duši nosi ponos i vaspitanje kao sa najveličanstvenijih dvorova, kako Japana tako i Evrope. Nije govorio ni jedan drugi jezik osim japanskog, u Indiju je došao slučajno, kako bi svoju porodicu, roditelje i brata spasao bede, i bilo mu je veoma teško da se prilagodi jer je u njegovoj firmi bio samo ješ jedan japanac među radnicima,i samo on mu je pravio društvo. Uvek se sam vraćao do mesta svog prebivališta u Indiji jer je njegov kolega živeo na potpuno drugoj strani tog mesta. Bio je visok, veoma lepo građen i imao je izražene mišiće od rada koji mu je oduzimao više od polovine dana. Imao je lepu, čvrstu i gustu crnu kosu i crne oči koje su zračile zrelošću ali i nekom dečačkom radošću što ima mogućnost da boravi na ovoj planeti i živi baš taj život koji mu je podaren.
Primetili su jedno drugo na putu do kuće,nekoliko puta ali se nikada nisu usudili da prozbore i jednu jedinu reč. Pogledi im se susretoše prvi put kada je ona ispustila torbu i sve joj je ispalo na prašnjavu zemlju ispred nje,a on je videvši to kad je bio samo par koraka iza nje dotrčao da joj pomogne. Kao u amreričkim filmovima,zar ne?
Mesec dana kasnije su se vraćali kući zajedno,ruka pod rukom, ona blago prislonjena uz njega, sa osmesima na licima, ali bez jedne jedine reči. On nije znao kineski,ona nije znala japanski, a voleli su da provode vreme zajedno. Svaki dan su se sretali na ćošku, gde je počinjao taj prašnjavi put koji se uspešno skrivao pod drvećem od aviona i ostalih glomaznih letelica sa neba. Ako bi neko od njih zakasnio, stajali su tu sve dok se ovaj drugi ne bi pojavio i onda bi zajedno u tišini ostavljali svoje tragove u dubokoj prašini boje badema. Bili su tužni vikendima, kada posla nije bilo jer su tada bili veoma usamljeni, pijući hladnu vodu ili neke gazirane napitke u svojim domovima, ali su se opet radovali jer su znali da je tu iza vikenda ponovo ponedeljak i da će se opet sresti. To je tako trajalo mesecima,a oni su vremenom počeli sve više da se vezuju jedno za drugo i da shvataju da osećanja u njihovim grudima rastu sve više i više i polako dostižu nebesa. Bili su daleko od kuće, daleko od voljenih i bliskih, ali su opet voleli i znali su da su i oni isto tako voljeni. Ni jedno od njih nikada nije posumnjalo u uzvraćena osećanja ovog drugog i bili su srećni. Sada se on, kao i ona, uvek vraćao kući sa osmehom koji mu nikada nije napuštao meko lice.
Jednoga dana kada je došao trenutak da se rastanu kao i obično on joj je puštao ruku i okrenuo se kako bi nastavio svoj deo put sam,a ona ga je snažno uhvatila za ruku,i uz osmeh mu glavom pokazala da krene putem ka njenoj kući. On joj je samo uzvratio osmeh i zajedno su nastavili putem ka ostvarenju ljubavi. Došli su do njene trošne kućiće, seli su ispod jednog drveta u dvorištu,gde je bilo malo trave i tu su proveli nekoliko sati,ona mu je ležala na grudima i posmatrala oblake,a on ju je mazio po sada raspuštenoj crnoj,dugoj kosi. Tišina im nije smetala jer su im ptice pevale najlepše ljubavne pesme. Nakon nekog vremena kada je morao da ode bili su pomalo tužni, ali su znali da će se videti sledeći dan,pa ga je pustila da ode,ne rekavši ništa.
Sledećeg dana dočekao ju je sa dve Rajske ptice* u rukama i veselo joj ih pružio. Ona se prvi put nasmejala na sav glas i njemu je to zvučalo veoma slatko,kao kada ptice pevaju. Nasmejani su krenuli uobičajenim putem ali su ovoga puta koraci u prašini ostali samo na putu do njegove kuće,i to sva četiri. Pripremio joj je lep ručak i osvežavajuće piće koje su popili na travi pored njegove kuće. Ležali su u dobokom zelenilu i uživali slušajući udisaje i izdisaje koje su delili kao najlepše reči. Ona je tada prvi put progovorila. Prvo je pažljivo izgovorila nekoliko reči sa dužim pauzama i kada je videla osmeh na njegovom licu počela da je govori veoma brzo i mnogo, i reči je nabacivala jedne na druge,kao da je sve ono što je prećutkivala svih meseci koji su ostali za njima i sada pustila da sve isteče iz nje. Kada se umorila, ili završila, onda je on počeo da joj govori, mislivši da odgovara na njene reči i njena pitanja i tako su se njih dvoje poverili jedno drugom, podelili su najdublje tajne i pričali jedno drugom o zemljama iz kojih dolaze.
Kako su dani odmicali oni su nastavili da se vraćaju kućama zajedno, svako je prepričavao svoje dane na poslu i sada su svakoga dana razgovarali i uvek su bili sigurni da odgovaraju na reči koje bi ovaj drugi ispričao, iako ni reč nisu razumeli. On je obožavao kineski koji je ona izgovarala, a ona se zaljubila u japanski jezik koji je tako milo zvučao iz njegovih usta. Voleli su satima da slušaju jedno drugo. Sada su se nalazili i u večernjim satima, vreme su provodili u dugim šetnjama, spremali ukusne večere, trčali po parkovima, obilazili hramove i uživali su u pogledima i osmesima onog drugog.
Nakon godinu dana njihovih zajedničkih trenutaka ona je počela mnogo da mršavi, a on je smatrao da je on kriv jer joj nije dovoljno kuvao i srpemao hranu, mislio je da je previše opterećuje vremenom koje je provodila sa njim, pa je pustio da se svakoga dana vraća kući posle posla,isprativši je samo do mesta na kome su se pre rastajali,a ona mu više nije tražila da ide kod nje. Kada mu je govorila, počela je da mu govori veoma tužno, svaki put sve teže i ozbiljnije ga gledavši duboko u tamu tih prelepih očiju iz kojih je isijavala briga i ljubav za nju. I iz njenih očiju se blago nazirala ljubav, ali ju je tuga i umor savlađivao sve više. Stalno mu je govorila o tome,a on je samo odgovarao da mora više da jede,i da se odmara, da se manje napreže na poslu i da se čuva. Govorio joj je kako mora da se smiri i da pazi na sebe i kako će sve biti u redu. Ona je vremenom izgledala sve gore i gore a on ju je grlio pre nego što je pusti i govorio joj kako će sve biti u redu. I on je počeo ozbiljno da se brine ali nije znao šta se dešava.
Pet meseci nakon dana kada su se poslednji put našli kod njega u kući, ona se nije pojavila nakon posla. Mislio je da kasni kao i obično. Seo je pored puta pod jedno drvo i sa osmehom je čekao. Čekao je...i čekao...ona nije dolazila...Čekao ju je čitava tri sata i kada je shvatio da više nema nade brzo je otrčao do njene kuće da vidi šta se sa njom dešava. Našao ju je u krevetu, potpuno iscrpljenu,umornu i osušenu, a od očiju je ostao samo tračak sjaja koji ih je nekada ispunjavao. Legao je pored nje,i jako je zagrlio,ne znajući šta da radi,a krupne suze sa njegovog lica su joj kvasile kosu sada već mnogo razređenu i opalu.
I dve godine nakon tog dana on ju je i dalje čekao na toj raskrsnici u prašini puta,nekoliko sati, a onda se poptuno slomljeno vukao do svoje kuće ostavljajući u prašini puta samo mrlje umesto tragova i po koju zaostalu suzu...Kao da je prašina tog puta potpuno ispunila prazninu u njegovom srcu i sada je tu bila samo prašina koja je mirisala na nju. Svakoga dana se kajao što nije mogao da razume šta mu je govorila i što joj nije pomogao na vreme. Nadao se da može nekako da vrati vreme i da je ponovo onako veselu sačeka tu i zameni njenu sudbinu za svoju.

Gledao sam

Sedeo sam i gledao kako skoro mrtva noć zatvara svoje ogromne čeljusti, toliko ogromne da su obuhvatile čitavu planetu i kraj im se ne vidi. Nisam mogao da spavam. Taj bespomoćni urlik me je nagnao da se približim prozoru. Lutao sam i lutao pogledom po okolini, ali nije bilo onoga što moje oči traže. Osetio sam da je nekome potrebna pomoć i želeo sam da vidim o čemu se radilo vam toplog prostora moje sobe.
Nedugo zatim, pogled mi je sleteo na psa majušnog rasta koji je ležao na sred desne trake puta ispred zgrade. Dve noge, prednja i zadnja, bile su mu na putu dok su druge dve stajale u vazduhu dok se on oslanjao bokom na taj hladni beton. Nisam ga dobro video. Video sam da mu je dlaka većinom bela sa tamno braon mrljicama, imao je špicaste, malene uši, dobro načuljene, usku njuškicu koja se nije pomerala sa poda i vrlo kratak beli repić. Delovao je tako toplo i milo. U trenutku sam poželeo da imam svog psa,koga bih mogao da držim u naručju, da osećam otkucaje njegovog maleckog srca na mojim dlanovima, da sva toplota njegovog tela isparava ispod meke dlake koju bih mazio satima. Mislim da ne govore džabe da je pas čovekov najbolji prijatelj.
Nekoliko trenutaka je ležao nepomičan, činilo mi se kao da umire, i srce mi se slamalo, a u očima su mi se nagomilavale suze već spremne da strče niz lice i krenu kad tom nesrećnom biću. Nisam mogao da gledam, a nisam imao snage ni da okrenem glavu. Kako sam samo želeo da mu pomognem, oh, kako sam želeo da mu pomognem. Dok mi je prva suza polako milovala lice pokušavajući da me uteši, on je iznenada počeo neverovatnom brzinom da pokreće nogice koje su bile u vazduhu i da pokušava da se podigne, da se pokrene, da ustane,ali su mu druge dve noge već bile paralisane. Tako se snažno ritao,i u meni se rodila ogromna nada, kao da sam osećao damare snage u njegovim mišićima i slao sam mu svu svoju nadu i želju kao da će mu to dodatno pomoći da ustane,i skloni se sa puta. Automobili su žurno prolazili levom trakom i na njega ni malo nisu obraćali pažnju. On je bio sam na svetu i baš niko se nije našao tu da mu pomogne. Drugi pas koji je naišao i video ga kako leži tu, na stazi sigurne smrti, uznemirio se i žurno je trčao na sve strane tražeći nekoga ko bi mogao da mu pritekne u pomoć. Ljudi nigde nije bilo sem u besnim automobilima koji su jurili neopisivom brzinom pored njega.
Dok sam posmatrao drugog psa kako očajno trči sa mnogo želje a malo nade da spase svog drugara,onaj što je već zakucao na vrata smrti nije se predao i uspeo je da se uspravi na zadnje noge i zauzme polu-sedeći položaj. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osetio sam se kao da mu je energija koju sam mu slao pomogla i da je sva dobrota ovoga sveta usmerena samo ka njemu i njegovom spasenju. Tako sam bio srećan,da su mi suze sada tekle od sreće, niz ozareno lice. I drugi pas se, činilo se, obradovao. Dok sam se smejao i plakao u isto vreme naišao je još jedan automobil,samo u pogrešnoj traci. Kada je konačno uspeo da sedne to besno metalno stvorenje se ustremilo svom silinom i brzinom na psa koji se potpuno nedužan našao na putu ovozemaljske nepravde. Nisam smeo da gledam šta se događa ali nije bilo dovoljno vremena da okrenem glavu kako bih to zaobišao. Telo tog malog psića odletelo je nekoliko metara u visinu i zatim neopisivom jačinom udarilo u tvrdi beton puta. To biće, sada več potpuno izlomljeno,samo je ležalo nepomično na putu, krvi nije bilo nigde, ali je njegova glava potpuno klonula a telo ostalo bez ijednog jedinog pokreta. Drugi pas, kao ni ja, nije mogao da veruje šta se dogodilo, i ponovo je počeo očajnički da trčkara levo-desno, kao čovek kada pokušava da iznađe rešenje za velike probleme. Tako sam želeo da ustanem, da odem do njega, da ga nežno uzmem u naručje,sklonim sa puta i položim negde gde može da se odmori ili makar skonča u miru, bez dodatnih pretnji koje su nastavile kao munje da proleću pored njega. Koliko sam samo želeo da mu pomognem nekako, bilo kako ali bilo je kasno, nisam mogao, nisam znao niti imao kako. Znao sam da moram da prestanem da gledam taj prizor kako bih sprečio da se moje srce potpuno razlomi na milion delova. Polako sam okrenuo lice sjajno od suza koje su ga pokrivale, i približio se krevetu, polako sam se jednom i drugom rukom podigao i smestio na krevet. Odgurnuo sam moja invalidska kolica ka uglu sobe i okrenuo se ka zidu,smestivši se u položaj u kome se i mali pas nalazio i pomislio: "Kako bih voleo da mogu da mu pomognem, kako bih voleo da je meni neko pomogao kada sam se našao u takvoj situaciji, i kako bih samo voleo da ljudi nauče da jedni drugima ne treba da budemo samo mrlja na putu kojim prolazimo već da obratimo pažnju na to kome možda možemo da promenimo ili spasemo život. "
Suze su nastavila da se slivaju niz lice a ljudi su nastavili da budu takvi kakvi jesu.