11.27.2012

Tanka je linija (Thin line)

Znate kako kažu da je tanka linija između ljubavi i mržnje. Isto tako, ja mislim, tanka je i linija između života i smrti. Sebe posmatram očima drugih, i vidim jednu osobu uvek nasmejanu, uvek optimističnu, pozitivnu, duhovitu i spremnu da sasluša tuđe probleme. Ono što ne vide oči drugih ljudi jeste to da sam ja osoba koja svim svojim srcem i dušom voli život. Volim život neopisivo mnogo i smatram da svaki trenutak života toliko lep da se ne sme propustiti, zaboraviti, preskočiti, čak i kada je neoprostivo bolan. Ali baš ta ogromna ljubav prema životu čini da mi je apsolutno svejedno kada ću prestati da živim. Poželela bih svakome da se kad tad u životu, ali u poodmaklim godinama, nađe u mojoj situaciji. Do sada sam toliko puta bila potpuno zadovoljna svojim životom da nisam videla smisao da nastavljam dalje. Zašto tražiti više od života kada već imam sve što sam poželeti mogla? Možda to ipak nije sve što sam poželela, ali kao što rekoh, znam da je život toliko lep da možemo biti zadovoljni sitnicama i malim stvarima koje nam pruža. Znam da ne može svako da kaže da je imao divan život, ali moj je do sada bio toliko lep da se plašim. Plašim se da je previše lep da bi bio stvaran. Pitam se kako je moguće da su meni predodređene neke tako lepe stvari a da nekog drugog na drugom kraju planete, ili čak sa druge strane zida moje sobe život toliko muči. Imam sjajne prijatelje i poznanike, divnog dečka, porodicu koja brine o meni i o kojoj ja brinem. Sve što poželim ostvarim, bez mnogo muke. Da li je moguće da je sudbina toliko nepravedna, da je sreća nepravilno raspodeljena? Zašto? Mnogo je pitanja "zašto" u ovom svetu. Plašim se baš mnogo. Možda vama taj strah izgleda neopravdan, ali meni ne izgleda naivno. Ne plašim se da će meni biti teško ako napustim ovaj svet. Imam dovoljno uspomena da mi duša miruje kada odem. Plašim se za moju majku. Ona je slabog srca i ne bi podnela da me nema. Plašim se za nju najviše. Tati bih olakšala, jer ne bi morao duplo da zarađuje, brat bi dobio sve za sebe, dečko i prijatelji bi nastavili dalje...Ali moja majka...njoj život nimalo nije lak i samo zbog nje ću se potruditi da ostanem što duže. Već duže od 10 meseci svakodnevno imam jake bolove u glavi. Plašim se da odem kod lekara da vidim zašto je to tako. Plašim se loših vesti. Znate i sami da istina uvek najviše boli. I da nije ništa opet se plašim da saznam. Ako bih dobila loše vesti ne znam da li bih imala dovoljno snage da se izborim sa tim. Mnogo volim da živim, ali baš zato što toliko volim da živim ne želim da živim onako kako ja to nisam zamislila. Kao što je tanka linija između ljubavi i mržnje tako je tanka linija između ljubavi prema životu i prema smrti. 

11.01.2012

Well,go on,kill me!

Zdravo svima!
Znam da sam jedno užasno neodgovorno stvorenje, ali eto, mislim da ćemo svi morati da se pomirimo sa tim neko vreme, dok ne poradim na tome... Prvo nisam imala internet kad sam se preselila,a posle..posle me je mrzelo...i opet me je mrzelo...i sad me mrzi..ali evo,prevazići ću sebe...Jej!

Dakle, neke slike sam vam ostala dužna..i dalje NISAM dobila foto aparat za svoj rodjendan (koji je bio 30. juna) pa sam  morala da slikam telefonom...

Obećala sam sliku trpezarije kad stigne zavesa...:D
Evo je:




Sad je na redu dnevna soba....









Kao što vidite,slike nisu slikane u jednom trenutku,već su slikane u epohama...to znači da sam mislila na vas sve vreme iako nisam pisala :D...stvarno jesam,samo mi je ovo bio jedan vid obaveze,a meni kad je nešto obaveza tolikoooo mi je teško da uradim,ajoj...Sad kad sam ovu obavezu ispunila(konačno) osećaću se slobodno da pišem bilo kad i o bilo čemu, tako da će postovi biti češći. Neću da obećavam, opet ću to shvatiti kao obavezu,onda ništa :D



Do sledećeg posta,

UŽIVAJTEEEEEEEEE <3