9.16.2017

Ko sam ja?

Gledala sam malopre video na jutjubu koji se zove baš ovako, i zapitala sam se isto pitanje.

Ja volim da pijem belo vino. Volim da pišem ovako nebitne postove za druge ljude, koji su meni tako bitni jer su jedan veeeliki izduvni ventil. Volim da pevam, iako me jakoo muci to sto ne umem. Volim da plesem. Volim jogu. Volim kineski jezik a ne volim kineze i to kako se oni ponašaju.Volim da fotografišem. Volim da se ljubim i mazim satima. Volim da idem na svirke svog muža i da pevam i da se tamo potpuno opustim i uživam. Volim noćima da budem napolju i šetam po krajevima gde nema ljudi. Volim da budem sama. Volim da idem na predstave. Volim svoju porodicu. Volim decu. Volim da usrećujem ljude. Volim da iznenađujem ljude. Volim udobnu odeću i da se lepo osećam u svojoj koži. Volim da dizajniram enterijer. Volim da viđam svoje drugarice i da se sa njima satima smejem.

A šta od svega toga radim? -Ništa.

Šta to onda čini mene u mom svakodnevnom životu? Trenutno sam, dakle, osoba koja ne radi ništa od stvari koje voli. Sada sam jedna osoba koja je jako lenja da izađe iz kuće i radi stvare koje voli, radi samo stvari koje mora. Živim tako da maštam o velikim ciljevima u budućnosti, a zanemarujem male svakodnevne stvari koje će uticati na moju budućnost, ali tako da ja to neću ni primetiti sada, već kada prodje neko vreme, koje će me učiniti debelom, nesrećnom i dosadnom osobom. Ja sam sada neko ko sate provodi u krevetu, jer je uvek umoran, a nikada ne spava kako treba, neko ko gubi vreme sedeći za kompjuterom gledajući videe koji jako dosađuju i jednu vreme. Nikada ne sređujem svoj stan. Svoj novac ne znam gde trošim, ništa ne kupujem, a nikad ga nemam.Ne radim ništa što volim, nemam ništa što volim, ne živim ono što volim.

Shvatam sada da sam sebi davala izgovore da sam prosto ušla u svet odraslih, i da je to normalno, da odrasli ljudi ne rade ono što vole, samo ono što treba i mora da se uradi. Shvatam da je zapravo moj najveći neprijatelj ustajalost, lenjost, i prividni pokušaju bega iz tog stanja, a zapravo ne istrajem nikada u promenama koje želim u svom životu. Da li me to sada dovodi do zaključka da nisam dovoljno motivisana da se promenim i istrajem u tome? Ne, to me samo dovodi do zaključka da sam postala indiferentna na to šta radim i kako se osećam. Nije me briga šta oblačim, da li sam oprala kosu pre 7 ili 17 dana, kako me drugi vide i šta misli o tome šta radim i osećam. Ono kako sam nekada brinula o sebi, prenela sam na osobu koju volim najviše i počela sam svoje želje da projektujem na njega- njemu govorim kako da se promeni, pomažem mu da brine o sebi, kako bolje da izgleda, bolje da se oseća i bude uspešniji. Čitav svoj svet centrirala sam oko njega. Neki bi rekli to je ljubav. Nije, to je lenjost i beg od sopstevnih neuspeha. Najlakše je reći drugome kako da se menja, kada to neko drugi treba da uradi. I najgore je što sada kada shvatam sve ove probleme, mei se u stomaku javlja dobro poznati osećaj nelagodnosti kad god treba da se pokrenem i promenim. Budi se nešto unutra, što već dovoljno dugo živi u mom stomaku, da je poraslo toliko veliko i ojačalo je, jer ga svakodnevno hranim odustajanjem i nekom čudnom nemoći, i uvek pobeđuje one malo zrake volje da se zaista nešto promeni u mom životu. Uvek pravim nove predivne izgovore: "samo još ovo da završim onda ću...." Toliko su divni da nikako ne mogu da im odolim. I prepuštam se ogromnoj buici reke, prljave, zatrovane reke, koja je puna slabosti, zapostavljanja, zanemarivanja i konformizma.

Shvatam da nije tako teško uraditi stvari, jer znam, radim ih-kada moram, kada je krajnje vreme, kada ne mogu da kažem ne. Ali ako mogu, odguraću ih sa sobom do poslednjeg dana, dok to ponovo nije moranje i onda ću ih uraditi. Ali nije ih teško uraditi čak ni ako ne moraju da se urade, samo bi bilo lepo da se urade. Bila bih drugačija- zdravija, lepša, čistija i spolja i iznutra i što je najvažnije srećnija. Ali ne odmah, nego zauvek. Kažu ljudi napravi plan, napiši ciljeve i svakodnevne liste šta se treba uraditi. I uradim ja to. Napišem ih. Tačka. Napišem. Tačka. I šta sad?

Kada se promena nametne lako ju je prihvatiti. A kada na silu treba napraviti promenu....onda ni malo nije lako. Teško je. Ali se može, znam. Samo...kako se rešiti straha od izlaska iz svoje ustaljene, sigurne školjke sigurnosti? Pitam se kako. Pitam se i opet tačka.

Eto, to sam ja.

Ćao

9.14.2017

Te teške, naporne obaveze

Postoje određeni trenuci u životu kad ne znate šta vas je snašlo.

Kad si klinac, sve misliš da se stvari brzo dešavaju, ali ipak pronalaziš vreme da se smeješ, da se raduješ, da se opustiš u travi i uživaš. Kad malo porasteš, dođe srednja škola, pomisliš kako ti je teško, kako imaš mnogo da učiš, ima ljudi sa kojima se ne slažeš, ali uvek ima i onih sa kojima se smeješ do suza, sa kojima bežiš sa časova i opet se raduješ, opustiš se i uživaš.
E, onda dođe momenat kad kao odrasteš i upadneš u taj vrtlog odraslih ljudi. Iz toga ne možeš tako lako da se izvučeš- ne možeš tako lako da pobegneš sa posla kao sa časova, sa minimalnim posledicama, nema letnjih a ni zimskih raspusta, vikendi su zauzeti raspremanjem kuće, ili posećivanjem rodbine i retko kada nađeš vreme da možeš da se opustiš i uživaš, a da to zapravo potraje dovoljno dugo da ga i osetiš. Ne postoji raspust od plaćanja računa, spremanja hrane, čišćenja, pranja i svih drugih poslova koji dolaze sa "odraslošću".  Šta onda?

Pitam se da li je moguće da kada si mali toliko želiš da odrasteš, a kada odrasteš toliko želiš da si mali. Da li je to stvarno prokletstvo ljudskog roda da uvek želi ono što nema?

I onda postoje ovaki kao što sam ja, došli su do doba odraslih ljudi ali se bore protiv toga da istinski porastu. I onda sam zarobljena u situaciji kada se od mene očekuje da budem odrasla, odgovorna i savesna, imam gomilu obaveza, a ja samo želim da se smejem do suza, da se opustim i uživam, a da to traje dovoljno dugo da ga zaista i osetim.
Ako neko može, neka mi kaže kako neko ko želi da završi sve svoje obaveze da mu ne bi stajale nad glavom, da ga ne bi opeterećivale i činile nesrećnim, može da bude srećan i da uživa i najviše da bude opušten , kada se nove obeveze ređaju iz dana u dan? I znam, neki od vas će mi reći- nauči da uživaš u procesu, biraj ono što ćeš da radiš, meditiraj, ali šta ako zapravo ne možemo uvek da biramo svoje obaveze? One same dođu, same se nametnu, same biraju nas. Znam da mi sami biramo svoj put, ono što ćemo da radimo, ali...ali....mnogo je tih ali i u ovom tekstu i u životu. Zašto svaka stvar ima svoje ali? Isto tako sam čitala, slušala i gledala o onoj filozofiji: kakve su ti misli, takav ti je život. (Opet) Ali šta ako upadneš u takav vrtlog stresa i misli iz kojeg ne znaš kako da se izvučeš, i svakim krugom se sve više i sve brže okreće, da više ne znaš kako da ga zaustaviš? Uzela bih persen, da pomogne za smirenje, radila bih sebi Reiki tretman, meditirala bih, i sve to pomaže, ALI privremeno! Jer obaveze i nametnuti tereti ne mogu magično da nestanu. Posle svega, zaključila sam da samo i jedino što pomaže zapravo jeste da se stave slušalice i da se stisnu pesnice i da se posveti rešavanju obaveza najbolje što umemo, bez ikakvih misli, razmišljanja o budućnosti, prošlosti i o tome koliko nam je teško, već potpuno posvećenje, i tako iz obaveze u obavezu. Posle nekog vremena sve te obaveze što donosi život postaju sve lakše i lakše, postaju rutinske i sporedne, jer kada završimo jednu obavezu odmah, čim se pojavi, imaćemo makar malo vremena da se opustimo i uživamo dok ne dođe druga. Ako se nagomilaju jer nismo savesni i ne završavamo ih odmah, e onda je zeznuto. :) 

6.06.2017

Blještavi trenutak beskrajno kratak

Blještavi trenutak, beskrajno kratak. On traje koliko i kapljica rose-dok sunčevi zraci ne postanu snažni, pa magija ispari. Sa njim se čovek ne druži, on u njemu biva. Sa njim se sastaje i rastaje, sa njim živi, iz dana u dan, a gotovo da ga nije ni svestan.
To je tren kada svaka ptica slobodno peva svoju pesmu, kada voda žubori glasno, kao topot konja, i svaki zvuk ima mesto za sebe, svaki je tu, prisutan, u nama i oko nas. Tada majke ptice stoje na anteni, kljucaju zaostale mrve, ili samo gledaju u visine, dok se mala ptice slobodno igraju u vetru.
I vetar je tu. Postoji, ali tiho. Sasvim je miran. Dremka, ljuljška se kroz ulice prazne, vuče se kao uspavani mačak posle obilnog ručka.
Oseća se potpuni, bezumni mir. Mir, koji se može osetiti samo dušom. Otvorenim srcem i zatvorenim očima. Čak se i na krovovima usnulih zgrada naziru mirni, blaženi osmesi. I krovovi tada nečujno odahnu, jer čuvaju sve svoje stanare, njihove tajne, raspršene snove, dok ih šarene posteljine nežno maze po telu.
Pirgaste mačkice se bezbrižno igraju i jure po parkovima, međ svojim dvorištima, jer znaju da im nikakva opasnost, u tom kratkom trenu, ne preti. Vazduh je čist. Miriše cveće. Svi mirisi, zvuci i boje se slobodno šepure kroz grad. Znaju da će ih makar neka zalutala duša tada zaista primetiti.
I svetlost je nežna, postojana, tako da se sve vidi, a opet blago miluje oči i ne želi da smeta.
Sve dobija ritam jedne umirujuće simfonije, koja uzdiže još više od nebesa, do univerzuma, do kraja onoga što mislimo da poznajemo u svemiru....a možda i dalje od toga. Taj vrtlog mira uvlači duboko u sebe i one najuznemirenije, pa i oni spuštaju svoja koplja, otključavaju svoje ograde i podižu zastore straha, napetosti i brige. I oni ulaze u iskonski mir u kojem je svet stvoren. Taj trenutak, iako za jedan dan neopisivo kratak, ako se dobro udahne, traje za ceo život. Taj trenutak se zove Svitanje.