tag:blogger.com,1999:blog-75054018852939115042024-03-05T20:26:44.980+01:00Blog o onome što čini nečiji životNada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.comBlogger126125tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-79823111901274967332023-01-30T12:16:00.001+01:002023-01-30T12:21:25.497+01:00Kojim putem poći?<p> Kad snovi postanu bitniji nego java....kada zaspiš i kada se budiš postane potpuno nebitno....jer i ne želiš da se budiš....želiš da izbaciš sve te svoje misli i emocije, ali ne znaš kako, jer se plašiš da pogrešiš...a šta je greška? Ne slušati svoje srce ili ne slušati tuđa srca? Kako da znaš kojim putem poći?</p><p><br /></p><p>Uvek se okrećem pisanju kad mi je najteže u životu....a nisam pisala godinama, i sad više ne znam ni kako da pisanjem izbacim svoje emocije iz sebe, jer zaboravila sam da pišem. Gledam u kursor koji treperi, ruke se ne miču, ne umem da pišem, a osećam tu teskobu u grudima...misli mi dolaze samo kao isprekidane slike, koje ne umem da spojim u celinu...znam šta znače ali ne umem da opišem ono što vidim i osećam. </p><p>A šta vidim? Vidim kako stojim na vrhu planine, na koju sam se penjala tako dugo vremena, i davala sve od sebe da se popnem tu do vrha. I krajnji cilj nije bio taj vrh, već onaj sledeći, malo veći od ovoga, i tako mi malo fali. I znam da ja to mogu, i da ću stići do tamo. </p><p>Kad odjednom....kad sam napravila prvi korak, na leđa su mi stavili to neko biće, i odjednom zemlja pod nogama počinje da puca i da se raspada, klizište me vuče ka dole, ka ponorima s druge strane planine za koje nisam ni znala da postoje....Ja pokušavam svom svojom snagom, da ne ispustim krik, da zagrizem usne, da hrabro dignem glavu i u tišini guram ka gore...ali što ja veću snagu upotrebim da nas podignem još jedan korak ka vrhu planine, to više moja duša tone u ponor, i čini se da nema nade da ćemo ikada stići do vrha. </p><p>I što se više trudim, to više mrzim to biće što se našlo tu bez ikakvog upozorenja i bez ikakve potrebe, jer mi je sve teže i teže...osećam kako mi noge tonu, kao u živo blato, nemam više ni trun slobodne volje, već postojim kao prazna korica u kojoj je nekad bio čovek. </p><p>Danima već osećam tu tihu mržnju koja mi tinja u stomaku i grudima, i razara mi um i srce....Znam da nisam srećna, i znam da neću biti srećna ni u budućnosti...ali sebi postavljam pitanje, da li da budem sebična ili da zrtvujem sve što imam zarad drugih ljudi da bi oni bili srećni? </p><p>Znam da ni to nije rešenje, ali ne znam šta jeste....iskreno, volela bih kad bih mogla samo da se vratim u onaj život pre svega ovoga, da sve nestane, da se probudim, kao da se nikada nije ni dogodilo, i da nemam memorije o tome i da samo nastavim normalno živeti svoj život.</p><p><br /></p><p>Jako je teško kad si potpuno usamljen u svojim mislima i emocijama, jer ih gušiš sve više i više i želiš samo da spavaš gde ne postoje posledice za ono što si pomislio i rekao, ne možeš da povrediš nikoga, niti možeš da učiniš bilo šta što drugi shvataju kao loše. </p><p><br /></p><p>I što više potiskujem sve u sebi, sve više osećam da ću eksplodirati i da kad se to desi više neće biti važno koje su posledice. Želim da reagujem mirno, polako, ali ne znam kako...želim da sve stane, da se nađem u nekom međuprostoru dva tri dana i budem sama sa sobom, bez svih ovih nametnutih stvari i slobodna onako kako sam navikla...</p>Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-60710571273241000622022-10-17T03:50:00.001+02:002022-10-17T03:50:17.725+02:00<p> Jebiga! Otkucala je i ta trideseta. "Veliko sranje!"-mislim se. Šta mi je trebalo to sve u životu? Šta mi je trebalo da ga upoznam? Šta mi je trebalo da dođem, i šta mi je trebalo da odem? I šta mi treba da sad ovo sve pišem?</p><p>Pa ne treba mi, al kao što mi prsti sad sami lete po tastaturi, i reči same izleću, tako su se i sve ostale stvari nekako same, spontano, zadesile takve kakve jesu. Od kad sam poslednji put pisala o svojoj izgubljenosti u ovom bezgraničnom svemiru neizvestosti života i postojanja, do ove proklete, kobne, tridesete pomalo sam se i promenila. Postala sam odgovorna poprilično, možda i malo previše, tako da je gotovo sva spontanost nestala iz mog života, postala sam kruta, kamena, oprezna, tajnovita....izgleda da sam ipak počela da se uklapam u ovaj materijalni svet....ili....možda i ne. Možda je to samo maska jedne opasne žene.</p><p>Mislim se sad, eto, kad me čovek koji me ne poznaje vidi, i popriča sa mnom samo po koji put, rekao bi da sam hladna, opasna, nezainteresovana, jako tajnovita, promišljena, proračunata....skoro sve kako bismo mi neki ljudi želeli da budemo, jer smo onda kao nedodirljivi i nepobedivi....ali ako me neko, ne daj Bože, upozna samo malo bolje, shvati da sam i dalje samo ona nezrela klinka u duši, spontana, naivna, osetljiva, radi stvari iz dobrih namera, te ispada glupa i onda se potpuno razočara, jer ono što je video u meni na prvu loptu zapravo nisam prava ja...kao što rekoh-maska opasne žene.</p><p>Šta da radim? Ja to nisam. Mogu da glumim, ali ne mogu da glumim pred ljudima do kojih mi je stalo. I onda se oni razočaraju...izgleda...ili im baš nije jasno šta se dešava...kao s jedne strane sam opasna i proračunata, a s druge strane sam tako naivna i pravim glupe greške verovanja ljudima, pa možda misle da su te greške samo neka opasna igra, i zamka za njih, te postaju vrlo oprezni i u glavi umišljaju moje strategije da ih prevarim, povredim i manipulišem. Ja to ne radim! Ja to ne umem! Ono kako izgledam spolja i iznuta su dve potpuno različite stvari....ali, ajde, objasni ti to nekome. </p><p><br /></p><p>Ne znam više kako da se otvorim nekome da me dovoljno upozna, a da ne misli da imam skrivene namere iza toga....a ja, Bože, tooooliko želim da me samo neko zaista upozna...da mogu pred nekim da budem svoja, da me se taj neko ne plaši, da me ne osuđuje, da ne umišlja stvari koje ne postoje, i da samo mogu da se opustim. Predugo sam sama, ali ne pričam o ljubavnim vezama, već o bilo kakvih odnosima među ljudima.....predugo sam sama u svom svetu, zatvorena kao zatvorenik u samici, i razgovaram samo sama sa sobom...čak i to ne dovoljno, razgovaram sa ljudima o plitkim i nebitnim stvarima, dok osećam hladnoću u grudima, i veliku prazninu koja peče.</p><p>I onda pronađem nekoga kome želim da se pokažem do najtananijih niti svoga bića, i taj neko onda iz svojih strahova počne da mi kači stvari koje nisu deo mene, i ne želim ih kao atribute na sebi, i potom se uplaši i pobegne. I smor mi je što više ne umem da pišem, jer sve sam to izgubila, kada sam izgbila i sposobnost da razgovaram sa ljudima. </p><p>Pišem ovo u polusnu, jer želim njemu svašta da kažem, i želim i sebi svašta da kažem, a ne umem, nemam reči i ne znam kako.</p><p>Želim da mu kažem da ne treba da me se plaši, da ne treba da se plaši svojih emocija prema meni, niti mojih emocija prema njemu....ja nisam bauk, nemam skrivene namere, ne manipulišem ljudima, ne smišljam i ne kalkulišem...ja samo imam želju da nekoga upoznam, i da neko upozna mene...a da bi se to desilo, ja sam potpuno iskrena, pa čak kažem i stvari koje neko ne želi da čuje....a kad čuje ono što ne želi, onda opet gubim šansu da me neko upozna...izgleda da, koliko god želela, od samoće trenutno ne mogu da pobegnem. I tako vam kažem-jebiga.</p><p>Idem da spavam</p>Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-86728928980979520932021-10-26T21:29:00.000+02:002021-10-26T21:29:19.624+02:00uvodni tekst za stranicu<p> Dobrodošli na kanal Moje Vizualizacije.</p><p>Ovo je jedan neozbiljan kanal, koji može ozbiljno da vam pomogne.</p><p>Ne znam da li ste ovde dolutali slučajno, da li vam je neko od prijatelja preporučio da pogledate koji video ili ste prosto sami zainteresovani da pokušate da poboljšate svoj život i radite na sebi. Koja god situacija da je u pitanju bilo bi dobro da ovaj video pogledate do kraja, i ukoliko je potrebno još par puta, jer je od ključnog značaja da dobro razumete sve što vam kažem. </p><p>Verovatno već znate onu kinesku priču, ne znam tačno kako ide, ali poenta je bitna. Dva prosjaka su sedela pored reke i molila prolaznike za malo hrane. Pored njih je naišao monah i njegov učenik. Učenik se sažalio na prosjake i rekao svom učitelju: Učitelju, hajde da im damo nešto hrane. Učitelj je zastao, razmislio, rekao NE i potom se nasmejao. Učenik je bio potpuno začuđen učiteljevom hladnokrvnošću i nije znao kako da reaguje, međutim učitelj je nastavio da govori: Daćemo im štap i udicu, i naučiti ih da pecaju, tako nikada neće biti gladni. </p><p>Dakle, poenta priče jeste da ako imate pravi alat i naučite kako da ga koristite nikada nećete imati problema da se snađete u životu. Ovaj uvodni video je bitan zato što vas uči kako da koristite sve ostale alate, odnosno videe koje ćete pronalaziti na ovom kanalu. </p><p>Postavimo sada jedno pitanje- Šta je to vizualizacija i čemu služi? </p><p>Na ovo pitanje ću Vam opet odgovoriti pričama, i primerima jer ćete tako mnogo lakše razumeti vrednost onoga što je pred vama.</p><p>Hajde sada zamislite da se nalazite u 1856 godini. To je vreme kada je Nikola Tesla rođen. Tada nije postojala struja. Sa zalaskom sunca, svi su u svojim domovima počinjali da pale sveće, da pale fenjere ispred kuća i na ulicama i unosili drva za ogrev. Šta mislite, da li je neko tada mogao da zamisli da kako ćemo mi danas živeti? Ne, nije. Ali Nikola Tesla je imao svoju viziju, on je nešto zamislio, duboko je verovao u to što je zamislio i zahvaljujući njemu mi danas imamo struju i sve ostale proizvode zahvaljujući nastanku struje. Šta mislite, kako je Nikoli bilo kada je pokušao svojim prijateljima i porodici da objasni da je izmislio mašine koje mogu da proizvedu i ukrote struju? Niko mu nije verovao i verovatno su mu se svi i smejali, ili pak govorili da je lud. Ono što je bitno jeste da je on verovao u ono što je zamislio i uspeo je to da ostvari, bez obzira na sve okolnosti i na sve ono šta su drugi mislili. </p><p>Zatim pođimo do 1903 godine, kada su dva brata Wright napravila prvi avion. Ista priča kao i sa Nikolom Teslom. Oni su zamislili da lete, iskreno su verovali u to što su zamislili na kraju su to i ostvarili. Iako je njima bilo lakše jer nisu bili sami u svojim idejama i uverenjima, ipak su imali mnogo poteškoća, mnogo puta im nije pošlo za rukom, morali su mnogo stvari da probaju i da ne uspeju, da bi na kraju ipak došli do ostvarenja svoje zamisli. Ali, nikada ne bi uspeli da nisu zamislili to što su zamislili i da nisu duboko verovali u to.</p><p>I daću vam primer iz mog života, kada sam bila u srednjoj školi, bio je popularan film Yamakasi iz 2001 i Distrik 14, koji je izašao 2004. Ja sam tada zamišljala kako bih bila cool kada bih i ja bila tako sposobna kao ti momci, da mogu lagano da preskačem velika distance, da se penjem kao mačka na velike visine, da mogu da stojim na ogradi na prstima i da mi to ne bude teško, i verovali ili ne, Charles Pierre, glumac iz filma Yamakasi je baš te godine došao u Valjevo da nam održi Parkour radionicu. Nisam mogla da verujem svojim očima i odmah sam se prijavila. Radionica je trajala četiri dana, zadobila sam razne povrede, razbila glavu i nosu, imala krvava ramena od skakanja sa visine i svašta ali vredelo je svake sekunde. Naravno, sad posle mnogo godina ne mogu ni uz stepenice da se popnem, a kamoli da preskočim sa zgrade na zgradu, i sve sam zaboravila, osim prve i najvažnije stvari koju nam je Charles rekao- Ako nešto možeš da zamisliš, onda to možeš i da uradiš! Ta rečenica i dan danas tako rezonira sa mnom, a verujem da kada biste se i vi sada u ovom trenutku zamislili o ovoj rečenici shvatili bi da je to istina. Zaista, sve što možete da zamislite možete i da uradite, ono što ne možete da zamislite, pa kako ćete to da uradite? Nema šanse.</p><p>Dakle, vizualizacija je zapravo zamišljanje. Svi mi svakodnevno vizualizujemo, a da nismo ni svesni toga. Svaki put kada o nečemu brinete, vi ste upravo vizualizovali to nešto o čemu brinete, samo što ste ga vizualizovali u negativnom svetlu. Brinete se da li će sutra da pada kiša kada krenete na sastanak, a brinete tako što ste zamislili kako pada kiša i kako vi kisnete, kako će odeća da vam se iskvasi, ili kosa ili kako morate da nosite kišobran. Sve se to već odigrava u vašoj glavi dok brinete o tome. </p><p>Zapravo naučnici su istraživali ljudski mozak i primetili su da se isti delovi mozga upale kada im traže da se sete nečega iz prošlosti kao i kada im traže da zamisle budućnost. Naša moć zamišljanja nečega vrlo usko je povezana sa iskustvima koje smo doživeli i ona mnogo utiču na nas, ali isto tako smo u stanju i da izmenimo svoja sećanja uz pomoć mašte i moći našeg mozga da povezuje stvari iz naše okoline, i stvara nešto što nikada nismo iskusili a mislimo da jesmo. Ono što zamišljamo veoma utiče na iskustva koja smo imali, kao i na iskustva koja ćemo imati u budućnosti. </p><p>Ljudi misle da je mozak takav kakav jeste, i da tu ništa ne može da se promeni, a mozak zapravo radi na istom principu kao i naši mišići, što ga više vežbamo on bolje radi. Imati pozitivne misli je nešto što se vežba. Ako ste navikli svakodnevno da brinete i imate negativne misli, neće vam biti lako to preko noći da promenite, ali ako shvatite da je vaš mozak tu da radi za vas, a ne vi za njega, i da možete da ga istrenirate da radi kako vi želite, već ste jedan korak bliže boljem životu i ostvarivanju svojih snova.</p><p>Još jedna bitna stvar. Mi ljudi verujemo da ako nešto ne možemo da iskusimo svojim čulima, da to nešto ne postoji. Uzmimo za primer vazduh. Mi ne vidimo vazduh, ne osećamo ga na koži, ne čujemo ga, nema ukus, ali ipak verujemo da postoji. Zašto? Zato što vazduh kada je u obliku vetra ipak možemo da osetimo na svojoj koži, zato što vidimo grane drveća kako se kreću, i ptice koje lete kroz vazduh, i zato što kada duboko udahnemo imamo neki osećaj u grudima, znamo da su se napunila vazduhom. To što ga ne osećamo svojim čulima ne znači da on ne postoji, zar ne?</p><p>Isto tako postoji nešto što se zove Zakon privlačenja. Mi ne možemo da ga osetimo, ne možemo da ga naučno dokažemo, bar ne u ovom trenutku, ali kao što znamo da vazduh postoji po kretanju grana na vetru, tako možemo da obratimo pažnju na sitnice u životu i shvatićemo da i zakon privlačenja zaista postoji. Setite se nekog lošeg dana koji ste imali. Ustali ste na levu nogu, onda ste odmah bili loše raspoloženi i počeli ste da zamišljate kako kasnite na posao, imate hiljadu stvari koje imate da završite, a ne znate šta ćete pre, onda vaša mašta i briga već dolazi do toga da počinjete da zamišljate kako nema parkinga, ili kako vas šef grdi, ili ko zna koji drugi negativan scenario. Vi dok to zamišljate i osećate se loše već počinjete podsvesno da privlačite loše stvari, "slučajno" udarite prstom o prag, to vas usporava, sve vam ispada iz ruku, majica koji ste planirali da obučete nije ispeglana, ne možete da nađete ključeve, dolazite na parking da isparkirate kola a ono vas neko zagradio jer se parkirao baš iza vas, i vi tako besni postavljate pitanje: Zašto baš danas? Jel znate takve dane? svi smo ih imali, i imamo. E to je nešto što se zove zakon privlačenja, nikada vam se takve stvari ne dešavaju kada ste mirni ili lepo raspoloženi, nego vam tada sve ide od ruke. Zakon privlačenja glasi: Sve ono o čemu razmišljate i kako se osećate privlači to isto. To ne znači da ako vi jedne sekunde pomislite na nešto loše, to će da vam se desi. Ne, daleko od toga. Zakon privlačenja samo kaže da ako upadnete u tornado loših misli, i tonete sve dublje i dublje u loše emocije, sve ćete ih više i imati. Isto tako, ako svoj mozak istrenirate da mislite pozitivno, imaćete sve više i više pozitivnih misli, pa će se sve lepše i lepše stvari događati. </p><p>Još jedan primer ću vam dati da biste bolje razumeli zakon privlačenja. Zamislite da sada živite sa negativnim mislima stalno, to ćemo da zamislimo kao da živite u sobi u potpunom mraku. Na jednom zidu te sobe postoji prekidač, nije lako da ga pronađete u mraku, te morate da se potrudite, da opipavate svuda po sobi, da nailazite na razne prepreke, i morate da primenite razne načine i da pređete razne delove sobe da biste našli prekidač. Hajde sad da zamislimo da ste uporni kao Tesla ili braća Wright, duboko verujete da je prekidač tu negde, i nećete da odustanete da ga nađete koliko god da to traje. Na kraju se vaš trud isplati, i vi pronađete prekidač. Kada ste kliknuli na taj prekidač šta se dešava? U jednoj sijalici postoji jedna mala žičica, koja se užarila, međutim, ta jedna žičica počinje oko sebe da isijava svetlost. Mi tu svetlost ne možemo da opipamo, ne možemo da kažemo da postoji, jer ne možemo ni jednim čulom da je doživimo, ali ipak možemo da vidimo sve oko sebe što se nalazi u toj sobi. Ta svetlost je ono što nam zakon privlačenja donosi. Donosi nam svetlost, osvetljava nam sve oko sebe, sada se više ne sudaramo stvarimo po mraku, već vidimo sve ispred sebe u punoj svetlosti i znamo šta dalje, možemo lagodno da se krećemo po sobi. Ako shvatite zakon privlačenja i šta vam donose pozitivne misli vi možete lagodno da se krećete kroz život, bez mračnih i nepredvidivih delova na putu. </p><p>Dakle, da rezimiramo. Da bi čovek ostvario svoje snove i imao život kakav želi on mora da ga zamisli, mora jakooo dobro da zamisli ono što želi da ostvari, mora da veruje da samim tim što je to zamislio da će to uspeti i mora da veruje, makar mu svi drugi govorili da je to nemoguće. Dakle, mora da veruje da on ostvaruje to što je zamislio. To je ključ. Zamisao i vera u nju.</p><p>Hajde sad još jednom. Pokušajte sada da uradite nešto što ne možete da zamislite. Nemoguće je, zar ne? Ali 100% ako nešto možete da zamislite, to nešto možete i da ostvarite. Problem se pojavljuje kada čovek nešto želi, ali to nikada nije iskusio, ne zna kako to izgleda i ne može to da zamisli, osim da gleda društvene mreže(a većina toga je lažna predstava realnosti, i čovek samo sebi stvara pritisak da ostvari neku lažnu ideju). Drugi problem je kada se čovek nalazi u potpunom mraku, u jako lošem stanju ili trenutku u životu, poslednje što mu pada na pamet jeste da počne da zamišlja neke tamo lepe stvari, već u glavi vrti i vrti sećanja pokušavajući da shvati zašto se nalazi u situaciji u kojoj jeste.</p><p>Zato je ovaj kanal koncipiran tako da vam da alat da zamislite svoju bolju budućnost, da vam upali svetlo, da vam pokaže put i načine kako da krete putem ka boljim i pozitivnijim mislima. Videi na ovom kanalu su tu za sve ljude koji žele nešto bolje, ali ne znaju kako da krenu, ne znaju kako da zamisle nešto lepo, kako treba da se osećaju kada dožive to nešto lepo i kako da nastave dalje.</p><p>Vizualizacije nije nešto što se radi jednom. kao što sam već objasnila, nije dovoljno da jednom pomislile nešto lepo ili ružno i da se to ostvari. Vizualizacija, ako želite da dođete do rezultata, vam mora služiti svakodnevno, to je nešto što vam pomaže da istrenirate svoj mozak da misli pozitivno stalno, i to je veština koja se stiče. Ne možete očekivati da se preko noći promenite, ni vi, a ni vaš život. To je isto kao i sa antibioticima, ako ste jako bolesni, pijete ih prvo na 8 sati, pa onda na 12, pa onda jednu dnevnu dok vam kasnije uopšte više ne trebaju. Ja vam neću prepisati koliko puta dnevno da radite vizualizacije, ali vam mogu dati savet kako i kada. Ukoliko se sada osećate vrlo loše, najbolje je da slušate vizalizacije i zamišljate lepe stvari kad god vam krenu negativne misli, i kad god imate malo slobodnog vremena. Isto tako treba da znate, nekada kada slušate ove videe potpuno ćete se uživeti i biće vam divno, nekada ćete ih slušati sa pola pažnje, nekada će vam samo ići u pozadini, ali poenta je da pozitivne priče i misli budu dostupne makar vašoj podsvesti, tako da i kada ne slušate sa punom pažnjom i sa punom svešću, ako vam vizualizacije idu u pozadini, one će opet imate efekta. Jako je bitno da ove vizualizacije dođu do vaše podsvesti, jer naša podsvest utiče na nas mnogo više nego naša svest. Nemojte se plašiti osuda ukućana, prijatelja, kolega sa posla ili iz škole, jer uskoro, kada vam sve krene na bolje oni će se pitati šta vam se dogodilo da ste postali tako uspešna i pozitivna osoba, i vise vaš neće ispitivati: Šta slušaš te gluposti.</p><p>Za početak, najbolje bi bilo da ujutru, čim otvorite oči, pre nego što uđete na društvene mreže, poruke ili propuštene pozive, prvo pustite neki od videa koji vam odgovara u tom trenutku. Kada odslušate video, nakon potrošenih 5 minuta na to, vaš dan će odmah početi bolje, jer počinje sa pozitivnim mislima. Za početak neće imati dovoljno uticaja da vas čitav dan drži pozitivnima, i sigurno će vas u danu nešto iznervirati, ali zapamtite, vi ste sada tu da gradite naviku pozitivnih misli, ili da kažemo gradite naviku da više nemate briga, a navika se stvara, i to svakodnevnim radom. Sledeći put možete vizualizaciju da slušate dok ste na poslu, u školi, u gradskom prevozu,kada ste u nekoj užasnoj situaciji, kažete: moram do toaleta na 5 minuta, odslušate vizualizaciju, podsetite se da ste na putu ka boljem životu, da situacija u kojoj se nalazite nije uopšte tako strašna, jer situacija je strašna samo onoliko koliki joj mi značaj dajemo, a ako joj ne date toliko značaj odmah ćete shvatiti da se zapravo ne dešava ništa što je nerešivo i biće vam bolje.</p><p>Ako mi i dalje ne verujete da je ovo nešto čemu zaista treba da se posvetite i razvijete kao veštinu, želim još da vam kažem da vizualizacije ne spadaju u trend moderne filozofije i moderne misli, znači nije trend, nije nešto što je izmišljeno tek skoro i nešto nedokazano. Još od starog Rima se mogu naći pisani tragovi o moći vizualizacije, naučnici i psiholozije su vršili eksperimente i došli su do zaključaka da one utiču na zdravlje, kvalitet krvi, mentalno zdravlje, ali kako pozitivne tako i negativne. Zaključili su da pozitivne vizualizacije pred spavanje i tokom sna utiču na mnogo bolji san, kvalitetniji odmor, i bržu regeneraciju tela tokom spavanja, kao i na sledeći dan. </p><p>Vizualizacija je nešto što zaita može da vam promeni život it korena. Dajte sebi nedelju dana, slušajte vizualizacije tri puta dnevno, ujutru kada ustanete, jednom u toku dana kad pravite pauzu, i pred spavanje, to je 5 minuta za jednu vizualizaciju, 15 minuta dnevno možete odvojiti za rad na sebi i život će vam se promeniti.</p><p>Svaka situacija je različita, svako može i treba i može da je zamišlja onako kako on želi, ali kada se nalazite u jako teškoj situaciji jako je teško početi, zato iskoristite ove videe da vam pomognu na putu ka "osvetljavanju" mraka. </p><p>Ali ove vizualizacije neće imati efekta ako im se ne posvetite kao što se posvećujete svom poslu, hobiju i svemu što vam znači u životu. Mora od ovoga napraviti naviku, kao što imate naviku da perete zube. Zakažite svojih 15 minuta dnevno za sebe, zatvorite oči i zamišljajte svoj bolji život duboko duboko toliko da se je isti osećaj kao da to što zamišljate se upravo i dešava u tom trenutku.</p><p>I ne zaboravite, budite kao Tesla, to što zamišljate to će se ostvariti, SAMO ako verujete u to. Morate da verujete i onda kada ne vizualizujete, kada ste završili sa vizualizacijom, ugasili ste youtube, ali vaš osećaj vere u to što ste zamisli treba da vam prati stalno, jer sve što možemo da zamislimo možemo i da ostvarimo.</p><p>Želim vam sreću na ovom putu, verujte u sebe, i ako imate bilo kakva pitanja, zamerke, predloge, sugestije, slobodno mi pišite u komentarima ispod, vrlo rado ću vam odgovoriti i pomoći oko svega što mogu.</p><p>Srećan put ka boljem životu!</p><p> </p>Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-61823632012271373282021-10-07T17:14:00.000+02:002021-10-07T17:14:52.710+02:00Vizualizacija za dobro jutro <p>Moja lična vizualizacija:</p><p><br /></p><p>Otvaram oči. Sunce blago ulazi kroz baršunaste zavese, koje se lenjo njišu na hladnjikavom jutarnjem vetru koji ulazi kroz blago otvoren prozor. Zranci sunca se igraju na žućkastim zidovima i miris jeseni se ušunjava kroz prozor. Mirišu jabuke, pečene paprike, cimet i bundeve, sve pomešane sa mirisom svežine u jutarnjem vazduhu. Sve je tako sveže. Svež je dan, novi početak dana, još jedna savršena prilika za uživanje u ovom prelepom životu.</p><p>Okrećem glavu na levo, pa na desno, pa gore pa dole, osećam svaki mišić na vratu, potom blago dižem ruke, osećam kako se mišići ruku, leđa i grudi polako pokreću, osećam njihovu uspavanu snagu kako se polako budi, i moje telo počinje da dobija neku prijatnu toplotu, toplota se polako širi kroz celo telo i ja osećam kako zdravlje struji kroz sve moje krvne sudove, organe i mišiće, i na kraju prolazi kroz kožu. Ne moram ni da se pogledam u ogledalo da znam da je moja koža savršeno zdrava, zategnuta, a meka i nežna i sija. Čitavo moje telo sija nekim očaravajućim sjajem, sija zdravljem i snagom. Odlično se osećam u svojoj koži! Odlično se osećam u svom telu! Volim što sam tako zdrava i što se tako dobro osećam. Svakog trena kada se prisetim da je moje telo ono što me nosi kroz svaki dan, što mi pomaže da uradim i postignem što želim, ja se obradujem i zahvalim mu se: Hvala ti, telo moje, moje fizičko biće, što si tako savršeno i što mi omogućavaš divno postojanje u ovom životu. Hvala ti što si tako snažno i zdravo, i što izdržavaš sve što nam se nađe na putu! Hvala ti!</p><p>Sad kad sam se povezala sa svojim telom i svojim fizičkim postojanjem, započinjem dan tako što se povezujem sa ostatkom svega što me čeka ovog dana. Uzimam telefon u ruke, i proveravam aplikacije koje su povezane sa novcem koji mi omogućava da živim onako kako želim, i da ispunjavam sve svoje želje. Otvaram aplikacije jednu po jednu i vidim da je na njima sve zelene boje! Zelena boja znači novac! Zelena boja znači priliv novca i ja vidim da se moje finansije sve više i više popravljaju, novac mi pristiže na svim aplikacijama. Svi moji bankovni računi su imali uplate jutros, i sve moje aplikacije za investiranje novca su mi vratile tri puta više od onoga što sam uložila. Moj novac se sve više umnožava, i cifra koja je na mojim bankovnim računima je sve veća i veća. Ovaj život je tako divan! Pametno sam uložila svoj novac i sada mi se mnogo više vraća. Sav moj trud se isplatio i novac svakodnevno pristiže na moj račun. Znam da je sav moj pređašnji trud urodio plodom i sada mogu samo pomalo da radim, a novac mi svakog dana stiže na račun. Mnogo sam srećna svakog dana kad se probudim jer živim život kakav sam oduvek želela, živim život izobilja, sreće i zdravlja. </p><p>Nije bitno da li je napolju kiša ili je sunce, da li je hladno ili je toplo, jer svaki dan mog života je pun radosti, sreće, sigurnosti, mira, uspeha, snage i zdravlja. Ja sam veoma srećna osoba, veoma ispunjena i uspešna u svojim sopstvenim očima. Ovaj osećaj da sam sama za sebe uspešna i srećna me ispunjava radošću, a istovremeno i mirom i dopušta mi da živim život punim plućima. Ne želim da se poredim sa drugima, niti nešto tuđe, jer u sebi samoj pronalazim sve što mi je dovoljno da budem ispunjena i srećna.</p>Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-35560295212422221532019-11-30T11:09:00.000+01:002019-11-30T11:09:36.064+01:00Patnja<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Patnja.<br />
<br />
Pomisliš na nešto kada čuješ ovu reč?<br />
<br />
Ne na jednu stvar, nego na više njih.<br />
<br />
Više stvari, jedan razarajući osećaj.<br />
<br />
Taj osećaj ima mnogo prijatelja.<br />
<br />
Tup bol. Tuga. Bes. Usamljenost. Odustajanje. Apatija. Predaja. Svi idu uvek uz nju, i prate je u stopu.<br />
<br />
A ti u tim trenucima nemaš ni jednog.<br />
<br />
U patnji smo svi isti-svi smo sami.<br />
<br />
Osećaj da goriš. a istovremeno drhtiš. Lebdiš. Nisi deo ovog sveta. Nisi deo nikoga i niko nije deo tebe. Potpuno si sam, ogoljen pred sobom samim, samo vene kroz koje teče uznemirena krv osećaš kao nikada pre. Osećaš svaki otkucaj srca i želiš da prestane. Suza nema, a preklinješ ih da ti makar one prave društvo. Misliš da čak ni Boga više nema. I on te je napustio. Proklinješ ga, kuneš...moliš. Ruke ti se znoje, a tako su prokleto hladne. Svuda je mrak. Tražiš dodir u pomračenom umu. Tražiš izlaz iz tog mračnog okeana, koji ti pritiska pluća i ti se gušiš....pritisak ti ne dozvoljava da udahneš....svetla nema ni u jednom pravcu. Ne potoji izlaz. Pitaš se kako suze plutaju u gorkoj vodi ovog okeana patnje. Hvata te panika, a pritisak i bol su sve jači. Pucaš od pritiska. Osećaš kako se svaka ćelija razara na deliće. Želiš da te nema i da više nikada ne moraš da osetiš ovaj isti osećaj. Postaje ti muka. Ne želiš da jedeš, ne želiš da dišeš, ne želiš da postojiš.<br />
<br />
Posustaješ....sad jedino osećaš umor. Želiš samo da spavaš....i da se nikad više ne probudiš.<br />
<br />
Toneš u san.<br />
<br />
Nastupa sledeći dan. Otvaraš oči. Ne osećaš više ništa osim potpune otupelosti. Prestaješ da postojiš. Duše više nema. Ili ti se makar tako čini. Praznina zauzima njeno mesto. I to je sve što ćeš osećati živeći u okeanu gorke patnje.<br />
<br />
To je patnja dragi moj. Najdublje osećanje na svetu.<br />
<br />
Ne postoji čovek u ovomzemaljskom životu koji nije dotakao taj osećaj makar jednom tokom svog postojanja. Ako poznaješ patnju poznaješ čoveka. Ako si osetio patnju, razumeš život.<br />
<br />
Svi smo isti-svi patimo.<br />
<br />
Iako smo zauvek sami, patnja ljude spaja. </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-59514577096126488462019-11-23T09:36:00.000+01:002019-11-23T09:36:22.857+01:00Would you?<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Some feelings are indescribable. And then I go and try to put them into words, but the words are just not coming into my head and onto the paper. I feel like I want to tell you everything, but there is actually nothing to be said. Only to be felt. We are used to describing the feelings that we can feel with our senses, but how to explain something that you feel only with your soul?<br />
<br />
People do not talk much about what they feel deep inside themselves, therefore not many words can describe it, they are not invented yet. There are some basic, like-I love you, I hate you, I despise you, I adore you, I feel you...but that is it. And what if what you feel has nothing to do with love and hate, but is much much deeper and more complicated than that? Well, I am limited with words here, but I will do my best to do justice to what I feel for you with simple human words.<br />
<br />
If I tell you that I don't love you, but I feel you, would you understand? If I tell you that I feel every wish and every pain of your lonely soul, would you understand? If...Would you be able to understand that I feel like drops of water inside the ground that are feeding the roots of the tree, you, and flowing all the way through it to the leaves? You know how you feel so small and alone when you look at the night sky and see millions of stars shining together, so far away from you? If we stood there together watching the sky, I feel like we wouldn't feel alone anymore. I would feel safe.<br />
<br />
I know nothing about you, just nothing...but I FEEL so much about you. I felt every time you were afraid to let me in, I felt every time you were angry, every time you were confused, and I feel every time you feel alone. I feel every time you need a hug, but you don't want one, cause you think you don't need it. I felt every time you felt safe with me, and I felt every time you were happy. I feel the accumulated anger and confusion, as well as that huge cry for help and guidance that you are maybe not even aware of. I feel that insecurity inside of you, and I know that because of it, your pace in life is slow and even postponed sometimes. I also feel the insecurity you felt about me showing up in your life. But I also feel that now you understand why I am here, and you are slowly opening your soul and your mind for me to see. <br />
<br />
I also feel that you are amazing. I admire you. I feel that you are strong like a mountain and patient like a river...firm as a tree, and soft like a grass...beautiful on the inside, as well as on the outside, with that flickering glow you are radiating all around you. It is not for blind people, but only for those whose souls have opened their inner eyes... you are so gentle and warm like the soft beachy breeze but also furious like a stormy wind. You have a passion for life, but despise stupid things in life. You are smart, persistent if you believe in something, a very kind and loving creature. It is easy to love you, but you are not easy being loved. If you know what I mean, and I believe that you do. You are born to search...for home, for answers, for love, for understanding, kindness, and peace of mind. It ain't easy.<br />
<br />
Though, I still do not know why I think about you all the time, why do I need to check how you are every day, even for few times, why do I have the need to protect you, teach you, care about you and give you everything that my life has given me. You are not a child, and yet, we both sometimes feel like one. You don't even know how much we have in common, even though our lives are completely different.<br />
<br />
And I want to do everything with you...tonight I was thinking about it...Why do I want to go with you for a long, silent, night drive, take you to my sacred places, watch my favorite movies with you, tell you about me... And I realized...it's not about the actions, its about feelings... I feel safe and happy doing all of those things, and that is what I want to give you. I want you to feel what I felt in those moments... I want you to feel relaxed while being in a car with me, not thinking about anything, some nice music playing from the speakers, wind in our hair coming in from open windows, and night colors... with no one else on the road and in the city, just us and the moment. I want you to feel absolute peace while watching the sunrise with me in my secret place while looking at faraway city lights. I want you to feel happy while watching my favorite movies, that brought happiness to me.<br />
I want you to not feel alone while you are with me.<br />
<br />
There is really nothing in it for me, and there are no intentions whatsoever, except for those that I just told you...I want to show you all the good feelings this life can give. All of that will bring me happiness, and re-living all those feelings again, but this time not alone.<br />
<br />
If I tell you that I only want to give to you, would you understand?<br />
<br />
If I tell you that I will keep you happy and safe, would you trust me?<br />
<br />
If I tell you that I feel you, would you let me in?<br />
<br />
Would you?<br />
<br /></div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-84422864006674461282019-10-20T11:35:00.000+02:002019-10-20T11:35:31.768+02:00Razgovori sa dušom-treći tekst<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Opet je smena godišnjih doba. Zanimljivo je što se ova ne dešava preko noći, kao što se zimi desi da se samo probudiš jednog jutra i vidiš belinu prelepog snega svuda oko sebe. Ova smena se dešava polako, korak po korak,list po list, neprimetno. Sija sunce, toplo je, dovoljno je da na letnju odeću nabaciš samo jedan džemper. Primećuješ da se nešto menja, ali jesen to radi tako nežno, bez neprijatnih iznenađenja. Uvlači se u kožu a da nismo ni svesni toga. Vazduh je svež, uvlači se kroz pore duboko u krvotok. Da li je smešno da kažem da jesen teče našim venama? Ja je osećam u svakoj ćeliji svog tela i u svakom drhtaju duše.<br />
<br />
Prošla jesen, iako nije ona kriva, za mene je bila jedan od najtežiš perioda mog života. Donela je jedno jako teško iznenađenje, jedno rušenje sveta, odron tla pod nogama, odron i najsitnijih delića jednog srca.<br />
<br />
Tako je i ova jesen počela da mi vraća uspomene, da me tera da proživljavam svaki prošlogodišnji sekund iznova, kroz snove, kroz budno stanje duboko u sobama mog uma.<br />
Ja sam nastavila dalje. Sagradila sam novi život, kamen po kamen, deo po deo srca. Preselila sam se, pronašla posao, izborila se sa svim poteškoćama na poslu i učinila da mi bude lepo.<br />
<br />
Da li ste ikada pokušali da gradite kuću koja vam je srušena u zemljotresu? To je samo do vas da li ćete dati sve od sebe i praviti je tako da bude još bolja, ili ćete izgubiti volju i graditi je kako tako samo da bude funkcionalna, krov nad glavom. Ja sam trenutno razapeta između ta dva stanja...dajem sve od sebe da sagradim palatu, želim da bude lepša nego ikada, a onda izgubim snagu, izgubim sebe i onda samo sakljupljam kamenčiće i odlažem što je više moguće, kako bih ostala tu gde jesam. Nije lako kada moraš da gradiš kuću iznova, a još je teže kada treba da gradite čitav život iznova.<br />
<br />
Pre nego što je došla ta kobna prošlogodišnja jesen, naučila sam da je sve u životu moguće uz dovoljno truda, da sve što želiš možeš da ostvariš. I onda...bum! Možda ipak i nije tako. Onda sam, sa dolaskom jeseni, naučila da za neke stvari koliko god da se trudiš ne možeš da ostvariš, jer neke stvari jednostavno ne treba da se dese. I šta sad? Jel me razumete? Šta sad? Da li se truditi do besvesti za svoje snove i njihovo ostvarenje, ili jednostavno pustiti reku života da vas nosi, pa gde god završite?<br />
<br />
Kako balansirati?<br />
<br />
Možda bi trebalo da upotrebim još jednu metaforu u ovom tekstu. Već sam dovoljno zbunila vas koji ovo čitate, ali nemoj te mi zameriti, ovo je moj razgovor sa samom sobom i sa mojom dušom. Moja introspekcija, tok mojih misli....<br />
<br />
Možda je život zapravo kao rafting. Tu si, na reci, nekad je bujica jaka i a nekad je tok reke tako miran i spor...Mi smo na čamcu, i imamo vesla. Kada je bujica jaka, moramo da se trudimo da izbegnemo kamenje i prepreke na putu, i da pokušavamo da usmerimo čamac u pravom smeru, ali zapravo ne možemo mnogo uticati na tok, jer je reka jaka i nosi nas tamo gde ona želi. Kada je voda mirna, i sporo teče, treba da upotrebimo vesla da poguramo čamac i ubrzamo kretanje rekom, ili da iskoristimo da se odmorimo od naleta vode tokom tog turbulentnog spusta. Jel se slažete da je ovo odgovarajuća metafora života? A šta je veslo? Da li je to naše vreme, da li je to snaga ili volja? Poenta je da je spust mnogo lakši ako imamo odgovarajuću opremu i sabornike u čamcu sa nama. Ne znam da li ste ikada išli na rafting, ali sam upravljati čamcem je gotovo nemoguće-isto tako, sa lošim kolegama i ako ne radite kao tim takođe je nemoguće. Čamac će se potpuno uzdrmati i možete izgubiti svu kontrolu i čak ispasti iz čamca.<br />
<br />
Problem nastaje onda kada više nikome ne veruješ i daješ sve od sebe da svojim čamcem upravljaš sam. Prvo trčiš na jednu stranu, da zamahneš veslom par puta na jednu stranu, pa onda trčiš na drugu stranu, treba ti mnogo snage i mnogo brzine, brzo gubiš snagu, ne znaš na koju ćeš stranu pre, a svuda oko tebe prepreke koje treba izbeći. Pošto je to gotovo nemoguće, tu i tamo se olupaš o koji kamen i padneš, ali nemaš vremena da čekaš, nego odmah ustaješ i trčiš na drugu stranu da izbegneš sledeću prepreku, i tako stalno. Kada konačno dodješ u podnožje, tamo gde je reka mirna, odmoriš se par sekundi, ali onda opet kreće oprez i panika, očekuješ sleći spust, sledeću prepreku jer se plašiš da te dočeka nespremnog, i onda vreme koje imaš za odmor i opuštanje ne koristiš tako da skupiš snagu i pripremiš se sledeću fazu, već sediš i drthiš otvorenih očiju i čekaš, jako zgrčenog tela i prestravljene duše.<br />
<br />
Zanimljivo je to što možete mesecima da se trudite i dajete sve od sebe, i sve izgleda super, izgurali ste najgore, sve je prošlo super, vidite rezultate, postali ste jači i bolji, i onda samo jedna greška, jedna mala greška, to što ste se opustili na trenutak i ta-da-prevrne se čamac.<br />
<br />
Koliko smo mi onda zapravo odgovorni za sve što nam se dešava u životu? Ako sednete u sredinu čamca i držite se čvrsto, čvrsto možete preživeti i izdržati sve prepreke, jer svemu kad tad dođe kraj, bez mnogo truda.<br />
<br />
Kao i pre mnogo godina i sada sam izgubljena u svom čamcu, gledam ka zvezdama i tražim odgovore na ova pitanja, čekam odgovor šta mi je činiti...da li da se borim svom svojom snagom, ili da samo sednem i uživam u vožnji?<br />
<br />
I evo vam još jedan tekst pun pitanja bez i jednog odgovora. Idem sad na posao, da radim ono što svi ljudi rade u svom životu-žive najbolje što umeju. </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-42150962290851955942019-04-12T12:50:00.000+02:002019-04-12T12:50:51.116+02:00Razgovori sa dušom 2-Hoću li se ikada promeniti?<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Još jedan od razgovora sa sobom. Izazvan je jednim pitanjem- da li ću se ikada promeniti?<br />
<br />
Probudila sam se jutros, sa bolom u stomaku, popila lek i nastavila da ležim. Prethodna dva dana sam provela polumrtva, takođe u krevetu, uništena bolovima zbog migrene. Kad mi mama kaže: "moraš da se promeniš, način života i način ishrane da bi ti bilo bolje", ja se uvredim, bocne me nekako. A zašto? Evo, sad ću iskreno priznati i vama i sebi: osećam se kao da sam čitavog svog života u kavezu, i sad kad sam osetila slobodu ne želim ni sekunde da pomislim da neko može da mi je uzme. A kakve sad veze hrana ima sa slobodom? U mojoj glavi to je duboko povezano-ja ću da jedem ono što hoću, radiću ono što hoću, i neću raditi ono što ne želim. To je za mene sloboda (kao). I onda se desilo ono što možda baš i nisam želela da se desi, a to je da svaki put kada znam da nešto ne bi trebalo da radim, ili mi neko kaže-"nemoj to da radiš", u meni se rodi neopisiva želja da to radim, da bih dokazala sebi da mogu i ono što ne smem, i ono što mi se hoće. Tako su neke loše stvari po mene, postale moji svakodnevni postupci, jer ja tako, kao, sebi dokazujem da mogu i smem sve, baš sve.<br />
<br />
Odakle je sve to krenulo, ne sećam se, možda onog trena kada mi je moj život postao potpuno nebitan, jer sam shvatila da je neizvesnost jedina sigurna u životu, i prestala sam bilo šta da cenim ili da ozbiljno shvatam. Motiv je jedino što čoveka vodi kroz život, i usmerava ga ka nečemu. Ja sam imala mnogo motiva, snova, bila sam snažna, vredna, poštena i iskrena, a onda mi je najveći motiv oduzet i onda su se sve vrednosti i ostali motivi srušili kao kula od karata. Sad mi je jedina vrednost u životu sloboda, koje se držim kao davljenik za slamku, a kad malo bolje razmislim, zapravo ni nju nemam, u potpunosti. Kakva je to sloboda kada želiš da trčiš kilometrima, a ne možeš jer nemaš kondiciju, želiš da letiš, ali nemaš krila, želiš da budeš srećan i ispunjen, a ne znaš kako. I tako ja iz dana u dan osećam neku veliku prazninu u grudima, koja je nekada bila ispunjena motivima, snovima, željama, a sad je samo svakodnevno zatrpavam prividnom slobodom, radeći sve ono što ne bih trebala da radim, ali ona je poput crne rupe, sve što se stavi unutra nestaje zauvek, i onda ja tako samo ubacujem još više i više, a kraja nema, i sve ono loše postaje sve veća gomila, koja me razara sve više i više. Kada kažem loše mislim na nemarluk, lenjost, lošu hranu, nedostatak brige za zdravlje, za ljude oko sebe, distanca koju stvaram između sebe i svih ostalih, nedostatak volje za bilo čim...Možda bi ljudi rekli-"to je depresija". Možda i jeste, ali ja ne mislim da jeste. Ja mislim da je sve to samo nedostatak motiva. I to mislim za sve one koji su u depresiji. Fali im motiv da ustanu ujutru iz kreveta, da promene nešto u životu, da dodaju boje, da učine nešto lepo.<br />
<br />
Kad smo kod toga...ranije, kad nisam bila ovakva, volela bih da pomognem drugima, da dam novac svakome kada mislim da mu treba, i sve to sam radila punog srca, sa radošću što mogu da pomognem....sada i dalje to radim, ali ne iz ljubavi, već iz osećaja dužnosti, jer osećam da je to nešto što treba da uradim, ali više me to ne ispunjava, niti me usrećuje, to je prosto nešto što uradim i to je to, nema reakcije, nema osećanja. Evo, sedim sada i pokušavam da se setim, šta mi je poslednji put izazvalo osećanja...ne sećam se....tu i tamo osetim mir, i to mi jako prija, ali ne traje dugo, jer taj osećaj dužnosti mi nabija krivicu što ne radim ovo, ili ono, ili šta god mislim da bi trebalo da radim, da ne bih izneverila voljene, ili da bih sebi obezbedila relativno uredan život....<br />
<br />
Nije kao da ja sedim depresivna, zatvorena u sobi...ne sve vreme... Imam periode kada pokušam da smislim neki motiv, pa krenem da se trudim, krenem da se borim protiv sebe koja ništa ne želi, krenem da pravim nešto od sebe i od svog života i onda vrlo brzo odustanem...a zašto? Zato što ti motivi očigledno nisu pravi, i vrlo brzo izblede, te se praznina vrati na njihovo mesto.<br />
<br />
Svi koji me znaju oduvek su mi pričali: "ti si najjača osoba koju poznajem"; "možeš ti to, ti si jaka". I sigurna sam da jeste tako, ali isto tako znam da me se oni koji me najviše vole, zapravo pomalo i srame, jer sve što pokušam ne završim do kraja, sve što počnem, i dam reč da ću uraditi, ne traje dugo, te se čovek ne može uzdati u mene. Ono što ja vidim kao razlog odustajanja ovde jeste taj što pored svih unutrašnjih bitki koje vodim sa sobom samom i sa svojim demonima, istrošim previše energije, i onda nemam snage da vodim i bitke sa spoljnim svetom koji stoji van mene same.<br />
<br />
Sve više želim da budem sama, jer mislim da tako neću uticati na druge, jer ne želim da prenosim svoje bitke na druge ljude, pogotovo ne na one koje volim, a još više zato što ih oni ne mogu razumeti.<br />
<br />
Kada pomislim na to da budem bolja, da redovno treniram, hranim se zdravo, izbacim sve loše navike, vodim brigu o sebi i o svom zdravlju, sve je to nekako super, osećaš se bolje, lepše, samouverenije...blabla...jednostvno ne mogu sebe da zamislim sebe kao takvu osobu, mnogo mi je lakše da se prepustim tim naizgled malim nestašlucima, jer onda mi ne treba disciplina, ne treba mi volja, ne treba mi trud, a ponajviše mi ne treba to ulaganje u budućnost koja je potpuno neizvesna i sutra može da prestane da postoji.<br />
<br />
I sad kad ste pročitali sve ovo, pitate se kada već nemam volje ni za šta, šta još radim ovde, u ovom životu. Pa tu sam samo zato što ne želim da budem kukavica i pobegnem od nedaća, ne želim da povredim ljude koje volim (ne baš toliko) i zato što verujem da će biti bolje. Samo me vera održava u toj borbi protiv sebe i protiv sveta oko sebe.<br />
<br />
Pomalo me je sramota što se žalim, jer imam sve o čemu mnogi mogu samo da sanjaju, imam krov nad glavom, imam porodicu, imam ljubav svog života, imam hranu i čistu vodu, imam prijatelje, imam novac, imam odeću i obuću, imam lepotu..imam sve. Nije da nisam srećna jer imam to sve, i nije da sve to ne cenim. Zahvalna sam zaista. Jedini problem je što nemam motiv da imam sve ovo. I sad kada bih ostala bez svega, mislim da bi mi bilo svejedno, patila bih samo malo više, ali nekako ti dođe na isto, kad nemaš motiv da koristiš to sve što imaš i da budeš bolji i ideš napred u životu, ili prosto da ceniš to što imaš, nekako je sve potpuno nebitno. Da li sam tri dana za redom obukla istu majicu, ili sam svaki dan menjala, zar je bitno? Da li sam danas jela samo jabuke, ili sam jela vrhunski ručak u restoranu, to je samo kratkotrajno zadovoljstvo, od par minuta dok jedeš, zar je bitno? Da li spavaš u ovom gradu ili nekom drugom, zar je bitno?<br />
<br />
I ne kažem da je ovo moje svakodnevno stanje uma. Možda se sutra probudim puna energije, spremna da pobedim sve svoje unutrašnje tuge i dileme i bude potpuno drugačije, ali eto, ovo je jedno iskreno ispovedanje osobe koja možda jeste, a možda i nije u depresiji (ne znam ni šta tačno znači ta reč).<br />
<br />
I sve je to izazvano pitanjem koje sam postavila sebi: "Hoću li se ikada promeniti?" Znam da hoću, samo kako i u kom pravcu, to još ne znam.</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-56621007753169729162019-03-22T17:13:00.000+01:002019-03-22T17:13:56.851+01:00Razgovori sa mojom dušom- prvi<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Gotovo nikad nisam napisala dva teksta u jednom danu, ali za sebe, danas ću to uraditi. Obećala sam svojoj duši da ću joj se posvetiti, da ću je pronaći i vratiti se u svet u kojem smo živele obe- Ovo je moj način da to i dokažem.<br />
<br />
Pišem sada, dušo, da otkrijem ko sam ja, a i ko si ti. Krećem na put istrage, do pronalaska.<br />
<br />
Dobrodošli na put jedne devojke bez doma na ovoj planeti.<br />
<br />
Fizički sam prisutna ovde, i oduvek sam pokušavala da se uklopim. To mi je bio cilj-pronaći dom u ovom svetu. Nisam još uvek obišla planetu, ali za sada, za ovih 26 godina nisam ga pronašla. Možda zato što sam pokušavala da nađem dom van sebe, a ne u sebi. Neki motivacioni tekstovi za široke mase kažu- dom je tamo gde je srce. Zar to nije odgovor na moje večito pitanje? Gde je dom? U mojim grudima. A to shvatam tek ovako kasno, jer sam odgovore uvek tražila van sebe. Ne znam da li će se iko pronaći u ovome što pišem, i da li je iko imao ovo pitanje u svojoj glavi..ali nije ni bitno. Meni je bitno da ja pronađem sebe. Rekla bih sebi da je poražavajuće što sam već 26 godina na ovoj planeti i još uvek nemam nikakvu ideju ko sam ja i koje je moje mesto ovde. Zapravo, nije. Trećinu tog vremena sam učila ko je Julije Cezar, kako se razdvajaju molekuli hemijskih jedinjenja, kako se na latinskom jeziku zovu delovi tela, kao i slične stvari. Nisam se učila ko sam ja, kako da proniknem u svoje dubine, kako da razgovaram sa svojom dušom, kako jedna nemirna i neuzemljena duša puna snova treba da traje u materijalnom svetu. Tako da zapravo tek sada krećem na taj dug put otkrivanja sebe. Malo me plaši to što znam da nisam spremna da živim u materijalnom, i ne umem da se snađem. Savršeno razumem druge duše, vrlo lako proniknem u njih, znam šta žele i šta im treba..čak i kako da učinim da se osećaju bolje. Sve to zato što nisam vezana za materiju već za duh. I to je uvek bilo čudno ovozemaljskim ljudima. Nisu me razumeli, i plašila sam ih, isto toliko koliko mene plaši materijalni svet. Jedino što ja znam u materijalnom svetu je da uživam u onome što godi čulima, pa tako i duši. Uživam u duši drveća, kroz dodir njihove kore, mirisu lisća, zvuku koji vetar stvara dok klizi kroz njihove grane. Uživam u ukusima prirode, uživam dok plutam nepomično na vodi. Uživam u dodiru nečije ruke. Iako je to sve fizičko i materijalno, zapravo je kontakt moje duše sa dušom ovog sveta. Ono što su ljudi stvorili, za mene je strano. Razmena usluga ili proizvoda za novac, laži i prevare da bi se došlo do njega, sakrivanje suštine i istine svojih bića, da ne bi bili povređeni, sujeta, potreba za dokazivanjem drugima...strahovi. Jako se loše snalazim u tome. A to je suština materijalnog sveta. Većine.<br />
<br />
Da li ću ikada naučiti da živim u materijalnom svetu, to ne znam...ali ovo je prvi korak. Kažu, ako vidiš problem, već si korak bliže rešenju. Za mene ovo nije problem, za mene je ovo put, na koji sam se namerila, i nadam se da ću hrabro istrajati u njemu, da ću zajedno sa svojom dušom pronaći osećaj mira u svom domu, u svojim grudima i u svom srcu i da ću onda biti nepobediva za sve spoljašnje nedaće koje materijalni svet meni donosi. </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-44607925811946259182019-03-22T16:36:00.000+01:002019-03-22T16:36:59.615+01:00Pismo duši<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Nekad davno sam bila bloger. Ali ne u ovom modernom smislu te reči, već više kao pisac, ne dobar pisac, koji deli svoje misli preko ovog virtuelnog papira i ovog bloga (šta god da ta reč znači, prihvatili smo je kao takvu). Bila sam neki čudan bloger, koji ne piše za svoje čitaoce, već samo za svoju dušu. Bili su tu neki ljudi koji su me pratili, pratili moje tekstove i upoznavali moju dušu.<br />
<br />
Vreme je prolazilo, kao što to obično mora da radi po nekom nebeskom nalogu, i ne sme se zaustaviti po cenu toga da prestane da postoji. I dok je tako prolazilo, ne obazirući se na mene, ja sam se promenila i prestala sam da budem i bloger, a i pisac. Ispustila sam olovku, kao i tastaturu računara i jednostavno prestala da pišem. To je značilo samo jedno- prestala sam da idem na izlete sa svojom dušom i veoma smo se udaljile. Ja sad više nju ne poznajem, a ne poznaje ni ona mene. Kada biste me sada pitali ko sam ja, ne bih znala da vam odgovorim. Možda neka profesorka jezika. Nisam sigurna ni da li sam to u pravom smislu reči. Ne radim ni u jednoj školi, niti na fakultetu, nemam završene doktorske studije, kao što bi profesori trebali da imaju. Pomišljam sada- da li sam ja ikada nešto radila onako kako bi to trebalo da se radi, na jedan, lep, opšteprihvaćen način....? Mislim da nisam. Uvek su mi ljudi govorili da sam "sva naopako". Ne znam ni šta to znači, ali prihvatila sam i to kao i reč "blog", bez pitanja šta znači.<br />
<br />
Pročitala sam tekst dragogo prijatelja, blogera koji je mnogo bolji od mene, i poželela da pišem. Osetila sam ljubav koju jakoo dugo nisam- ljubav prema pisanju i ljubav prema svojoj duši. Pitam se gde li je ona otišla, gde je sada...Nema je već dugo vremena ( ne znam da li se uopšte ovako kaže). I gramatika me je napustila. Naučila sam se da živim u svetu oko sebe, da pišem ono što bi ljudi želeli da čuju, da im kažem da nešto treba da urade ili kupe, da im skrenem pažnju na nešto što im treba (ili ne)...i naučila sam da pišem tako da gramatike nema, samo da bi reči bile po pravilima interneta kako bi ih ljudi kojima pišem lakše pronašli.<br />
<br />
Šta se to dešava sa ovim svetom? Kako plivati u vatri, disati vodu i jesti vazduh? Sva pravila su se promenila, a svako rođen posle 2000. godine ni ne zna o čemu pišem. Onaj ko je rođen pre, zna vrlo dobro da se ni on ne snalazi baš najbolje u ovom novom dobu, kao ni ja. To je valjda kletva toga da živiš u tri veka. Promene se dešavaju, i ne treba ih zaustavljati. Treba samo naučiti sebe da se menjaš sa svim promenama koje usleđuju. Tako kažu.<br />
<br />
Sad kada više nemam duše, osećam se kao masa neoblikovanog plastelina koji se formira i rasformira sa svakom promenom koja usledi, kako bih se lakše ukalupljivala u svet u kojem živim. Da li mi je lakše? Nije. Nije mi lakše jer me boli praznina koja je nastala kada sam svoju dušu napustila i otišla za modernim dobom. Ovo deluje kao da krivim svet, za promene, zar ne? Ne krivim ga. Ne znam ni koga da krivim...opet, ako krivim sebe...pa majku mu, nisam ni ja kriva što sam izgubljena.<br />
<br />
Napisala sam ovo sve samo da bih sebi rekla da mi nedostaje moja duša, a pošto je ovo bio jedini način da nas dve komuniciramo, nadam se da će videti ovo pismo, da će znati da mi nedostaje, i da će prihvatiti moju molbu da se vrati. Ponizno saginjem glavu, ispovedam se za svoje grehe prema njoj, i molim za oprost. Mogu dati obećanje da ću pokušati da se vratim u naš zajednički svet i da ću pokušati da komuniciram sa njom, da rastopimo tu daljinu između nas i ponovo da živimo zajedno, kao jedno.<br />
<br />
Ostavljam sve duše koje sam želela blizu sebe, i posvećujem se tebi, dušo moja, jer shvatila sam da na ovom svetu imam samo tebe, i sebično zvuči, ali potrebna si mi, da mi vratiš kompas našeg zajedničkog puta i da mi vratiš mir koji sam imala kada sam bila ujedinjena sa tobom. To su moje želje i moji uslovi. Pokaži mi šta ti želiš i daj svoje uslove, i obećavam, živećemo u zajednici dok ne napustiš moje telo i odlučiš da nastaniš neko drugo. To je sve što sada želim, u ovom životu.<br />
<br />
Volim te dušo moja. </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-34807439491462296982018-11-30T22:30:00.004+01:002018-11-30T22:30:32.997+01:00The darkest night<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Hello, darling.<br />
<br />
I would like to tell you that I see you. But.....I don't. This night is so dark, I don't even see my face no more. I am just walking around, looking for the tiniest string of light coming from any direction...but I just don't see it. Complete darkness.<br />
Must I say that I am not used to it, or do you already know that?<br />
What hurts the most is that I can't even feel your touch, or your warmth, to guide me through the black smoke that has surrounded me. I would just sit down, and cry my heart out, until it's gone, completely gone, to the last beat, and then I would be with you. I would, but I can't. I know how lost I feel without you, my dear, so I won't let all the people I love feel lost without me. I won't be selfish in my pain, and I won't let it rot my soul, so I am fighting it so hard. I am fighting this darkness the best I can, bumping here and there, with every move I make in this darkened world, without you. I am lost and I am scared.<br />
<br />
Is it selfish if I want to be with you forever?<br />
<br />
I focus on some other things during the daytime, trying to be brave, trying to keep my head up and smile. I don't know how much longer will I be able to. And I promise I will try, as long as I can.<br />
<br />
But nights....oh...every night, my dear, without you, is the darkest night ever.</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-79874351309937133462018-11-18T02:28:00.001+01:002018-11-18T02:28:45.808+01:00Laku noć svima<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Čežnja je opasna stvar. Moramo da budemo otvoreni i svesni za čime čeznemo, jer neke želje mogu baciti tamu na naš sjajan rezime, ili nam isprljati ime. Koliko smo svi čisti pitanje je morala, shvatanja sveta, religije ako smo poklonici iste, i unutrašnjeg osećaja čistine. Da li je želja zaista čista ako je u skladu sa našom dušom? I koliko naša duša odstupa od onoga što smatramo čistim?<br />
<div>
Živim u svetu gde svako zna gde neko greši, a retko kada se zapita gde on sam greši. Svi smo spremni da sudimo drugima, i ove pijane misli govore vam samo istinu, čak i ja sam među njima. Možda ni moja duša nije tako čista. Govorim i pišem gde drugi greše, vidim njihove padove i uspone, greške i uspehe, pratim svaki pokret onih koje volim, ali ne pratim svaki korak svoj, ne vidim ispred sebe ono što stoji mi pred nosom, a to su moje greške i moji padovi, ne čujem kad srce me moli da ne činim to, da ne grešim, da ne padam u ponore tame i tuge, da ne letim previsoko, iznad oblaka ponosa, i da ne hodam po sredini međ varom i vodom...ne vidim svoje tragove, bol koji ostavljam za sobom. Iz najbolje namere ja grešim, kao najveći grešnik pravim greške, sa teškim okovima koje stavljam voljenima, da vuku ih ka ponorima mizerije, sa velikom teškom kuglom olova, da tonu što dublje. Ne vidim da sam činim im zlo, sa nadom da nešto dobro dolazi iz toga, ne vidim da moje oči nose tu skramu na sebi, koja čini me slepom za sve. Za sreću, za tugu, za radost i patnju...za sve kriva sam samo ja i opijeno srce, opijenom bolom, panjom i besom za izgubljenim ljubavima, za izgubljenim trenucima, za izgubljenim danima i za izgubljenim srcima. Patim, i bolim, i trčim i molim da svaki tren se prekine i nestane, da sve zaleđeno u savršenom trenutku ostane, ali Bog nije tu da pruži mi utehu i spas, onaj za kojim na kolenima molim, da spasi me kada ga preklinjem, kad čitavom dušom svojom bolim, i nastavljam iz visina nebeskih u ponore mraka da padam, iako znam da ću tako u potpunosti da stradam. Sada više nade nema, moram da se suočim sama sa sobom, da razumem da ni Bog ne pomaže protiv problema, ovozemaljskih odluka koje donosimo sami, sebični i škrti...donosimo ih bez pitanja i bez molbe Bogu da tada nam pruži znak, mislimo da znamo sve, da možemo vazduh pretvoriti u vodu, i zemlju u vatru i strah u ljubav....sve doluke donosimo sami. Zato ostajemo sami u mraku, kad naplata nastupi, za sve ono što smo učinili drugima i sebi, i odgovori ostaju nemi, kao senka u tami, nepokretni i sami. Spasa nam nema, gledamo kuku na plafonu kako usamljeno drema, i postavljamo pitanje sebi: da li je patnja ovozemaljska jača od slasti nebeske, o kojoj se govori? Ako sad odem, da li će biti lakše, ili će duša zauvek u paklu da gori?</div>
<div>
Niko na ta pitanja odgvore nema, i sve je kocka, ostati ili ići,to pitanje u duši nas bocka... da li su gresi naši večni, ono što nas plaši, ili surovi život koji nas muči, sa svakim bolom koji na pleća se sruči, iz trena u tren....? Da odem da spavam, pustim pijane misli u amanet nekom drugom da ga tišti? Sutra je novi dan, napraviću novi plan, doći će spas sa jutarnjim suncem, i noćas se neću suočiti sa životnim sudcem, daću sebi još jednu nadu da nađem spas u ponorima bića, i prestaću da tražim istinu u okriljima ovog prokletog pića. Sa on, pravi, zna ko sam ja, i šta mi u mislima zbrku pravi. Ako pruži mi ruku, skratiće ovu beksrajnu muku, povešće me sa sobom u svetlost što čovek još ne vide i tada shvatiću da život samo po Božjem planu može da ide. Laku noć želim vam svima, čistim dušama, i grešnim psima, opakim zlicama, i mladim, tek nastalim životnim klicama. Život je lep, naučiše me da kažem, i šarenim bojama oči da mažem, stoga kažem ja svima, ne predajte štafetu dok nije vreme, jer mnogo lepog u životu ima....bar dok traje cenite sve osećaje, i dobre i loše, i lake i teške, jer život je takav kakav vam je suđen, verujte jer Bog ne pravi greške. </div>
<div>
Laku noć svima, čistim dušama i grešnim psima....</div>
</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-86718308860326498362018-09-22T21:00:00.001+02:002018-09-22T21:00:44.256+02:00Nemam ime<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Miris jeseni u vazduhu. Nije li to tako simbolično? Danas je jesenja ravnodnevnica. Prvi dan jeseni. Početak novog doba. Kraj tvog života, i novi početak moga. Nije li to tako simbolično? Jer ti si mi dao novi život. Zbog tebe sam ovo što sam sada. Lavica. Vatra. Oštrica mača. Kamen stvrdnute lave. Da, kamen stvrdnute lave. Prvo sam prošla pakao, vrelinu vulkana, pekla se, gorela, topila se i rastapala...da bih na kraju postala čvrsti, najčvršći kamen. Samo ti znaš zašto sam to sve prošla, jer ti si sam to izabrao. I za tebe, a i za mene. Nadam se samo da je tebi bilo lakše, i da će uvek biti. Paperje. Oblaci. Sjaj. Ljubav. Raj.<div>
<br /></div>
<div>
I ne želim ništa više da ti kažem, jer reči su nemoćne ovde. Tu emociju ili osećaš ili ne. A ja se nadam da da. Jedino ona sada sija u mraku i pokazuje mi put. Ljubavna baklja koja sija toliko jako da vidim do kraja neba, gde skrivaš svoje prelepo lice. Pogledala bih u srce da te nađem, ali sada srce mogu samo da prespem u čašu iz ovih istrošenih grudi. Da mogu, isplakala bih ga, ali suza nema. I zato se smejem i zato pevam. To je jedino što smo stigli da radimo zajedno. Zato to radim svakog dana, svakog sata, svakog minuta, jer samo tako te osećam. Do juče je bilo leto. Sve se preokrene za jednu noć- Ali što da ti pričam, kad to i sam znaš. Do juče si bio tu, a sad više nisi. Duguješ mi još samo da mi kažeš zašto. Mislim da odgovor jesam zaslužila. Ali, čekaću ga, kada budeš spreman ti ćeš mi pokazati, znam. I dužan si mi taj jedan poslednji zagrljaj koji sam toliko dugo čekala, a nikad neću dobiti. Ti si ih dobio mnogo, a ja ni jedan. I to nije fer. Ali, znam, život nije fer, i možda ga baš zato nisi ni želeo. Ne osuđujem te. Nisam sebična. Zato ti želim slobodu, onu beskonačnu, što samo andjeli imaju, o kojoj ljudi sanjaju. Svesni ljudi. Niko ne razume zašto sam te tako lako pustila da odeš, ali ja sam svesna. Svesna sam beskonačnosti ljubavi, beskonačnosti postojanja u nepostojanju i beskonačnosti slobode. Zato budi srećan mili, leti slobodno. Ja ću već vremenom naučiti da kažem zbogom. Još uvek ne umem, ali vreme, kažu, leči sve, ono vreme koje sada za tebe ne predstavlja ništa i koje ne postoji. I znam da me razumeš, kao što uvek jesi, od prvog do poslednjeg našeg dana. Ja ne razumem zašto toliko boli kad ljubav ne možeš da podeliš. Možda samo zato što je prevelika, i moje slabašno ljudsko telo nema snage da je samo nosi. Da li bi mi bilo lakše da si tu, pa da uzmeš pola? Saznaću kad se sretnemo ponovo, jer sam sigurna da se u ovom životu ona neće smanjiti. Iz dana u dan može da bude samo veća. Možda jednom toliko poraste da dođe do obronaka rajske šume pa je osetiš i podeliš sa mnom. A do tad, nosiću je sama kao Sizif svoj kamen, i pokušavaću iznova i iznova da je ponesem do tebe. Ne znam da li će ikada biti uspešno, ali znaj da nikada neću odustati od tebe i od nas. Moja jedina želja je da budeš voljen i da znaš da to jesi. Sve dok nosim ovoliku ljubav u sebi, znam da sam makar jednim delom uspela. Da li ti to znaš, nikad neću znati, ali nada nije umrla sa tobom, i nikada neće. Pišem ti sve ove jadne reči, jer nisam imala priliku da ti kažem. Nisam znala da prepoznam kad si me upozorio i za to se kajem, što nismo stigli ni da se pozdravimo. Nisi morao tako brzo i tako iznenada da odeš, znaš da te ja nikada ne bih sebično držala za sebe i uvek bih te pustila da ideš gde god da želiš, ali mogao si makar da mi pružiš taj jedan zagrljaj, jedan pogled i jedan osmeh. I sad mi se smeješ, znam. Znam i ja da je glupo sve ovo što pričam. Otišao si na najbezbolniji način, i znam da bih patila više. Ali...znaš me, samo mi mnogo fališ. I onda lupam gluposti. Rekla bih da vino može da govori i da to ne pričam ja, ali opet ćeš mi se smejati, jer oboje znamo šta mislim. A mislim o tebi. Mislim o tvojoj savršenoj duši, o tvojoj ogromnoj pameti, o tvojoj snazi i tvrdoglavosti. Sve u vezi tebe sam volela i volim. Čak i to što si bio toliko tvrdoglav, iako sam te zbog toga izgubila. I eto, opet lupam...nisam te izgubila i nikad neću. I znam to. I ti znaš to. Ne zameri mi što mi je teško. Ipak sam hrabra i snažna, jača i bolja nego što sam ikad bila. Čak sam i lepša. I hvala ti. Znaš da si ti zaslužan za sve to. Zato neću dozvoliti da posustanem i postanem gora, jer ti si napravio najbolju verziju mene, i ja ću se potruditi da nastavim tvoj rad. Uvek ću davati sve od sebe da budem bolja, iz dana u dana. Jer ti si zaslužio to. Želim da budeš uvek ponosan na mene. I opet osećam da nemam više šta da ti kažem, a izgovarala bih ti svaku reč koja postoji, na to preslatko maleno uvce, do beskraja, samo da bi zauvek ostao pokraj mene. Iskreno, želim da budem sebična. Želim sebično da te držim u naručju i nikad da ne dopustim nekom drugom da te dodirne, da stane između nas, da te oseti. I sve to sada kad znam da to nikada neću moći. Nema veze, znam da si slobodan i da si svuda. Osećam te u svakoj noti pesme, u svakom pokretu nepoznatih ljudi, u svakom drhtaju vazduha koji podseća na vetar, u svakoj vlasi kose, u svakoj zvezdi i svakom oblačku na nebu. Osećam te u svakoj kapi vode. Osećam te u svakom sećanju, i to je bitno- Da sećanja postoje. Nemamo ih previše, ali imamo dovoljno da zauvek postojiš. Budi mačka, i posle budi ptica, pa onda mrav i budi sve što želiš da budeš, obećala sam ti da te nikada sputavati neću. I mislim to. Ne zameri mi na sebičnosti što ti sada govorim sve ovo i uzimam trenutke tvoje pažnje. Moramo se pozdraviti, a ja nemam bolji način, bar ne u ovom životu. Oprosti mi ako sam nešto zgrešila. Ja tebi nemam šta da opraštam, osim što si bio tako savršen, jer sad mi je još teže. I samo još jednom-volim te.</div>
</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-77871555642856398382017-09-16T22:56:00.000+02:002017-09-16T23:04:23.265+02:00Ko sam ja?<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Gledala sam malopre video na jutjubu koji se zove baš ovako, i zapitala sam se isto pitanje.<br />
<br />
Ja volim da pijem belo vino. Volim da pišem ovako nebitne postove za druge ljude, koji su meni tako bitni jer su jedan veeeliki izduvni ventil. Volim da pevam, iako me jakoo muci to sto ne umem. Volim da plesem. Volim jogu. Volim kineski jezik a ne volim kineze i to kako se oni ponašaju.Volim da fotografišem. Volim da se ljubim i mazim satima. Volim da idem na svirke svog muža i da pevam i da se tamo potpuno opustim i uživam. Volim noćima da budem napolju i šetam po krajevima gde nema ljudi. Volim da budem sama. Volim da idem na predstave. Volim svoju porodicu. Volim decu. Volim da usrećujem ljude. Volim da iznenađujem ljude. Volim udobnu odeću i da se lepo osećam u svojoj koži. Volim da dizajniram enterijer. Volim da viđam svoje drugarice i da se sa njima satima smejem.<br />
<br />
A šta od svega toga radim? -Ništa.<br />
<br />
Šta to onda čini mene u mom svakodnevnom životu? Trenutno sam, dakle, osoba koja ne radi ništa od stvari koje voli. Sada sam jedna osoba koja je jako lenja da izađe iz kuće i radi stvare koje voli, radi samo stvari koje mora. Živim tako da maštam o velikim ciljevima u budućnosti, a zanemarujem male svakodnevne stvari koje će uticati na moju budućnost, ali tako da ja to neću ni primetiti sada, već kada prodje neko vreme, koje će me učiniti debelom, nesrećnom i dosadnom osobom. Ja sam sada neko ko sate provodi u krevetu, jer je uvek umoran, a nikada ne spava kako treba, neko ko gubi vreme sedeći za kompjuterom gledajući videe koji jako dosađuju i jednu vreme. Nikada ne sređujem svoj stan. Svoj novac ne znam gde trošim, ništa ne kupujem, a nikad ga nemam.Ne radim ništa što volim, nemam ništa što volim, ne živim ono što volim.<br />
<br />
Shvatam sada da sam sebi davala izgovore da sam prosto ušla u svet odraslih, i da je to normalno, da odrasli ljudi ne rade ono što vole, samo ono što treba i mora da se uradi. Shvatam da je zapravo moj najveći neprijatelj ustajalost, lenjost, i prividni pokušaju bega iz tog stanja, a zapravo ne istrajem nikada u promenama koje želim u svom životu. Da li me to sada dovodi do zaključka da nisam dovoljno motivisana da se promenim i istrajem u tome? Ne, to me samo dovodi do zaključka da sam postala indiferentna na to šta radim i kako se osećam. Nije me briga šta oblačim, da li sam oprala kosu pre 7 ili 17 dana, kako me drugi vide i šta misli o tome šta radim i osećam. Ono kako sam nekada brinula o sebi, prenela sam na osobu koju volim najviše i počela sam svoje želje da projektujem na njega- njemu govorim kako da se promeni, pomažem mu da brine o sebi, kako bolje da izgleda, bolje da se oseća i bude uspešniji. Čitav svoj svet centrirala sam oko njega. Neki bi rekli to je ljubav. Nije, to je lenjost i beg od sopstevnih neuspeha. Najlakše je reći drugome kako da se menja, kada to neko drugi treba da uradi. I najgore je što sada kada shvatam sve ove probleme, mei se u stomaku javlja dobro poznati osećaj nelagodnosti kad god treba da se pokrenem i promenim. Budi se nešto unutra, što već dovoljno dugo živi u mom stomaku, da je poraslo toliko veliko i ojačalo je, jer ga svakodnevno hranim odustajanjem i nekom čudnom nemoći, i uvek pobeđuje one malo zrake volje da se zaista nešto promeni u mom životu. Uvek pravim nove predivne izgovore: "samo još ovo da završim onda ću...." Toliko su divni da nikako ne mogu da im odolim. I prepuštam se ogromnoj buici reke, prljave, zatrovane reke, koja je puna slabosti, zapostavljanja, zanemarivanja i konformizma.<br />
<br />
Shvatam da nije tako teško uraditi stvari, jer znam, radim ih-kada moram, kada je krajnje vreme, kada ne mogu da kažem ne. Ali ako mogu, odguraću ih sa sobom do poslednjeg dana, dok to ponovo nije moranje i onda ću ih uraditi. Ali nije ih teško uraditi čak ni ako ne moraju da se urade, samo bi bilo lepo da se urade. Bila bih drugačija- zdravija, lepša, čistija i spolja i iznutra i što je najvažnije srećnija. Ali ne odmah, nego zauvek. Kažu ljudi napravi plan, napiši ciljeve i svakodnevne liste šta se treba uraditi. I uradim ja to. Napišem ih. Tačka. Napišem. Tačka. I šta sad?<br />
<br />
Kada se promena nametne lako ju je prihvatiti. A kada na silu treba napraviti promenu....onda ni malo nije lako. Teško je. Ali se može, znam. Samo...kako se rešiti straha od izlaska iz svoje ustaljene, sigurne školjke sigurnosti? Pitam se kako. Pitam se i opet tačka.<br />
<br />
Eto, to sam ja.<br />
<br />
Ćao</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-691068260597628322017-09-14T12:57:00.001+02:002017-09-14T12:57:14.497+02:00Te teške, naporne obaveze<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Postoje određeni trenuci u životu kad ne znate šta vas je snašlo.<br />
<br />
Kad si klinac, sve misliš da se stvari brzo dešavaju, ali ipak pronalaziš vreme da se smeješ, da se raduješ, da se opustiš u travi i uživaš. Kad malo porasteš, dođe srednja škola, pomisliš kako ti je teško, kako imaš mnogo da učiš, ima ljudi sa kojima se ne slažeš, ali uvek ima i onih sa kojima se smeješ do suza, sa kojima bežiš sa časova i opet se raduješ, opustiš se i uživaš.<br />
E, onda dođe momenat kad kao odrasteš i upadneš u taj vrtlog odraslih ljudi. Iz toga ne možeš tako lako da se izvučeš- ne možeš tako lako da pobegneš sa posla kao sa časova, sa minimalnim posledicama, nema letnjih a ni zimskih raspusta, vikendi su zauzeti raspremanjem kuće, ili posećivanjem rodbine i retko kada nađeš vreme da možeš da se opustiš i uživaš, a da to zapravo potraje dovoljno dugo da ga i osetiš. Ne postoji raspust od plaćanja računa, spremanja hrane, čišćenja, pranja i svih drugih poslova koji dolaze sa "odraslošću". Šta onda?<br />
<br />
Pitam se da li je moguće da kada si mali toliko želiš da odrasteš, a kada odrasteš toliko želiš da si mali. Da li je to stvarno prokletstvo ljudskog roda da uvek želi ono što nema?<br />
<br />
I onda postoje ovaki kao što sam ja, došli su do doba odraslih ljudi ali se bore protiv toga da istinski porastu. I onda sam zarobljena u situaciji kada se od mene očekuje da budem odrasla, odgovorna i savesna, imam gomilu obaveza, a ja samo želim da se smejem do suza, da se opustim i uživam, a da to traje dovoljno dugo da ga zaista i osetim.<br />
Ako neko može, neka mi kaže kako neko ko želi da završi sve svoje obaveze da mu ne bi stajale nad glavom, da ga ne bi opeterećivale i činile nesrećnim, može da bude srećan i da uživa i najviše da bude opušten , kada se nove obeveze ređaju iz dana u dan? I znam, neki od vas će mi reći- nauči da uživaš u procesu, biraj ono što ćeš da radiš, meditiraj, ali šta ako zapravo ne možemo uvek da biramo svoje obaveze? One same dođu, same se nametnu, same biraju nas. Znam da mi sami biramo svoj put, ono što ćemo da radimo, ali...ali....mnogo je tih ali i u ovom tekstu i u životu. Zašto svaka stvar ima svoje ali? Isto tako sam čitala, slušala i gledala o onoj filozofiji: kakve su ti misli, takav ti je život. (Opet) Ali šta ako upadneš u takav vrtlog stresa i misli iz kojeg ne znaš kako da se izvučeš, i svakim krugom se sve više i sve brže okreće, da više ne znaš kako da ga zaustaviš? Uzela bih persen, da pomogne za smirenje, radila bih sebi Reiki tretman, meditirala bih, i sve to pomaže, ALI privremeno! Jer obaveze i nametnuti tereti ne mogu magično da nestanu. Posle svega, zaključila sam da samo i jedino što pomaže zapravo jeste da se stave slušalice i da se stisnu pesnice i da se posveti rešavanju obaveza najbolje što umemo, bez ikakvih misli, razmišljanja o budućnosti, prošlosti i o tome koliko nam je teško, već potpuno posvećenje, i tako iz obaveze u obavezu. Posle nekog vremena sve te obaveze što donosi život postaju sve lakše i lakše, postaju rutinske i sporedne, jer kada završimo jednu obavezu odmah, čim se pojavi, imaćemo makar malo vremena da se opustimo i uživamo dok ne dođe druga. Ako se nagomilaju jer nismo savesni i ne završavamo ih odmah, e onda je zeznuto. :) </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-69006650444969926432017-06-06T05:34:00.003+02:002017-06-06T05:34:42.954+02:00Blještavi trenutak beskrajno kratak<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Blještavi trenutak, beskrajno kratak. On traje koliko i kapljica rose-dok sunčevi zraci ne postanu snažni, pa magija ispari. Sa njim se čovek ne druži, on u njemu biva. Sa njim se sastaje i rastaje, sa njim živi, iz dana u dan, a gotovo da ga nije ni svestan.<br />
To je tren kada svaka ptica slobodno peva svoju pesmu, kada voda žubori glasno, kao topot konja, i svaki zvuk ima mesto za sebe, svaki je tu, prisutan, u nama i oko nas. Tada majke ptice stoje na anteni, kljucaju zaostale mrve, ili samo gledaju u visine, dok se mala ptice slobodno igraju u vetru.<br />
I vetar je tu. Postoji, ali tiho. Sasvim je miran. Dremka, ljuljška se kroz ulice prazne, vuče se kao uspavani mačak posle obilnog ručka.<br />
Oseća se potpuni, bezumni mir. Mir, koji se može osetiti samo dušom. Otvorenim srcem i zatvorenim očima. Čak se i na krovovima usnulih zgrada naziru mirni, blaženi osmesi. I krovovi tada nečujno odahnu, jer čuvaju sve svoje stanare, njihove tajne, raspršene snove, dok ih šarene posteljine nežno maze po telu.<br />
Pirgaste mačkice se bezbrižno igraju i jure po parkovima, međ svojim dvorištima, jer znaju da im nikakva opasnost, u tom kratkom trenu, ne preti. Vazduh je čist. Miriše cveće. Svi mirisi, zvuci i boje se slobodno šepure kroz grad. Znaju da će ih makar neka zalutala duša tada zaista primetiti.<br />
I svetlost je nežna, postojana, tako da se sve vidi, a opet blago miluje oči i ne želi da smeta.<br />
Sve dobija ritam jedne umirujuće simfonije, koja uzdiže još više od nebesa, do univerzuma, do kraja onoga što mislimo da poznajemo u svemiru....a možda i dalje od toga. Taj vrtlog mira uvlači duboko u sebe i one najuznemirenije, pa i oni spuštaju svoja koplja, otključavaju svoje ograde i podižu zastore straha, napetosti i brige. I oni ulaze u iskonski mir u kojem je svet stvoren. Taj trenutak, iako za jedan dan neopisivo kratak, ako se dobro udahne, traje za ceo život. Taj trenutak se zove Svitanje.</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-21205203782617590462015-05-15T13:42:00.001+02:002015-05-15T13:42:46.627+02:00Reči "Volim te"<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: left;">
Šta znači "volim te" i koliku vrednost nose ove dve reči? Svi nešto pričaju o univerzalnoj ljubavi u poslednje vreme, a znamo li šta to znači? Evo, ja vas volim dok pišem ovo. Zvuči nekako izlizano i bezveze, jel da? To je zato što je za većinu ljudi "volim te" postalo znak da treba da beže jer će izgubiti slobodu, jer mogu lako da povrede osobu koja ih voli i mnogi drugi razlozi. Za one koji vole ljubav stvara strah od gubitka, od povreda, zahteva posebno posvećivanje, zahteva puno uloženog vremena itd. Ja, kada sam bila mala, mnogo puta sam izgovorila "volim te" prijateljima i ljudima koje sam smatrala važnima, koji su mi značili, čije prisustvo mi je prijalo i koje sam želela u blizini. Nakon tih reči redovno su odlazili, skoro svi ljudi koji su ih čuli. Za mene su te reči onda postale znak opasnosti, jer, bila sam povređivana, ostajala sam sama i "napuštena". Onda sam naučila da "volim te" govorim samo kada sam želela da neko ode.</div>
<br />
Pa onda dolaze na red reči "volim te" upućene suprotnom polu. Kada sam ih govorila "srodnoj duši" to sam zaista i mislila dok sam izgovarala, iako su me od malih nogu učili da te dve reči nikako ne izgovaram i da ne pokazujem emocije "jer onda više neću biti zanimljiva". Jasno je meni da smo mi ljudi, kao i sve druge životinje, rođeni lovci, ali nigde u prirodi ne postoji slučaj da kada se dve odgovarajuće životinje suprotnog pola nađu moraju da glume hladnoću, nezainteresovanost i surovost da bi zadržali svog partnera. To treba samo kod nas ljudi.<br />
<br />
A oni koji su bili dovoljno hrabri da ostanu tu i posle kobnih reči "volim te", osećali su obavezu da budu tu jer su to rekli, a ne zato što su zaista želeli da ostanu. Dešavalo se pak da zato što su bili voljeni morali su da se odreknu drugih stvari koje vole da bi te iste reči i dokazivali. Ljubav je na neki način postala opsesija i posesija.<br />
Svi tragaju za pravom ljubavi, a ona se ustvari nalazi samo u nama, i to je jedino mesto gde ćemo je naći.<br />
Danas živimo u svetu lopova,varalica, u svetu ljudi punih strahova i treba biti zaista hrabar da bi zaronio duboko u sebe i izvukao onu prelepu ljubav prema svim ljudima i svim stvarima i svim bićima i svemu što postoji i što je od Boga dato. Kada nađemo i probudimo tu ljubav u sebi, onda ćemo tog istog lopova koji nam je nešto ukrao zagrliti i reći mu:" U redu je, znam da si uzeo to jer ti je bilo potrebno, evo ti još onoga što mogu da ti dam, ali znaj da to nije jedini način na koji možeš da dobiješ ono što ti treba." Ljubav se ogleda u tome da svakog čoveka prihvatamo i volimo onakvog kakav jeste i da mu ukažemo na neke druge puteve u životu koje on možda nije video niti primetio. Ovo stvarno nije lako i svaki put kada zaboravimo, naljutimo se na nekoga i burno odreagujemo treba da nam se upali lampica da zastanemo, otvorimo prozor srca i vidimo ljubav kako sedi i čeka da bude oslobođena. Ne treba se ljutiti na ljude koji beže od ljubavi, jer oni imaju svoje strahove i lekcije koje moraju naučiti, treba im samo objasniti da ljubav nije opasna, vezujuća i ona koja lišava slobode, ona je nežna, ona koja daje krila, inspiriše, daje motiv i pomoć, kao i utehu kada je potrebna. I ona je tu za sve koji žele da je prihvate i dobiju. Ona te sa blagoslovom pušta da odeš kad god želiš i ne traži ti ništa za uzvrat.<br />
Kaže mi moj dragi prijatelj:"Svima govoriš "volim te", tako da to sad više nema nikakvu vrednost prema meni." Šteta je što su ljudi rođeni sa potrebom da budu jedini i ne shvataju da smo mi svi deo jednog i da ova trava na kojoj sedim ima istu energiju kao i ja, i da ta ista energija protiče kroz mrave koji sad hodaju po meni. Ona je u vetru, u pticama, u stvarima i u svim ljudima. I treba je voleti u kom god obliku da je. Lepota ljubavi i jeste u tome što je upućena svima i svemu i što je oslobađajuća, prijatna i donosi neopisiv spokoj. Ali...Ja volim tog lopova, ali to ne znači da ću ga želeti u svom životu stalno. Došao je, naučili smo svoje lekcije i sad ide dalje. Ono što je bitno jeste da pored ljubavi postoje i drugi nivoi na kojima se ljudi spajaju i tako odlučuju da li će ostati u životima jedni drugih ili će svako otići svojim putem. Ti nivoi su fizički, misleni, tj mentalni, duhovni i duševni, nivo afiniteta i mnogi drugi....zato, treba voleti sve a birati one koji su nam više slični nego drugi, i to kroz razne nivoe. Ljubav nam tu pomaže da otpustimo i oslobodimo one sa kojima se ne slažemo, ali bez ljutnje, svađe i patnje. A pomaže nam da lakše upoznamo one koji su nam slični i koje osećamo kao naše, jer smo baš zbog ljubavi više otvoreni prema ljudima. Opet ću reći, ovo je veoma teško i teško je živeti tako kada ti se čini da je ceo svet oko tebe drugačiji i da nikako ne pripadate istom, kada ti svi pričaju da u svetu ima jako puno zla i kada su te ljudi ranije povređivali...ali ni pre Tesle nije bilo struje pa je sada ima...ako se svi pomalo potrudimo možda će u svetu biti više univerzalne ljubavi a manje zla. Ko zna. U svakom slučaju-volim vas! ;) </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com3tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-82923545797332881332015-04-29T01:04:00.000+02:002015-04-29T02:18:15.546+02:00Šta još dolazi?<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<br /><iframe width="320" height="266" class="YOUTUBE-iframe-video" data-thumbnail-src="https://i.ytimg.com/vi/KLpkXtM-VI8/0.jpg" src="https://www.youtube.com/embed/KLpkXtM-VI8?feature=player_embedded" frameborder="0" allowfullscreen></iframe></div>
<br />
<br />
<span style="background-color: #ccccdd; box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; font-weight: 700; line-height: 19.1428565979004px; text-align: center;">"What Else Is There?"</span><br />
<br />
<div style="background-color: #ccccdd; box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: center;">
It was me on that road<br />
But you couldn't see me<br />
Too many lights out, but nowhere near here<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
It was me on that road<br />
Still you couldn't see me<br />
And then flashlights and explosions<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
Roads are getting nearer<br />
We cover distance but not together<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
I am the storm and I am the wonder<br />
And the flashlights nightmares<br />
And sudden explosions<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
I don't know what more to ask for<br />
I was given just one wish<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
It's about you and the sun<br />
A morning run<br />
The story of my maker<br />
What I have and what I ache for<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
I've got a golden ear<br />
I cut and I spear<br />
And what else is there<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
Roads are getting nearer<br />
We cover distance still not together<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
If I am the storm if I am the wonder<br />
Will I have flashlights nightmares<br />
And sudden explosion<br />
<br style="box-sizing: border-box;" />
There's no room where I can go and<br />
You've got secrets too</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="background-color: white;"><br /></span></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
To sam bila ja na tom putu,</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
iako me vi niste videli,</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
Previše svetala okolo,ali ni jedno blizu nas.</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
To sam bila ja na tom putu, a i dalje me niste videli,</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
a onda sevanje i eksplozije.</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
Putevi se sužavaju, mi prelazimo distance, ali ne zajedno.</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
Ja sam oluja, i ja sam čudo, i sevanje i noćne more i iznenadne eksplozije.</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
Ne znam šta više da tražim. Dobila sam samo jednu želju.</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
Radi se o vama i suncu, jutarnje bežanje, priča o mom tvorcu, onome što imam i onome za čemu žudim.</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
Imam zlatno uho, ja sečem i probadam, i šta još je tamo?</div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<br /></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px;">Putevi se sužavaju, mi prelazimo distance, ali ne zajedno.</span></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px;"><br /></span></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px;">Ako sam ja oluja i ako sam ja čudo, da li ću imati varnice i noćne more i iznenadne eksplozije?</span></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px;"><br /></span></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px;">Nema sobe u koju mogu da odem. I vi imate tajne.</span></div>
<div style="box-sizing: border-box; font-family: Verdana, Arial; font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-size: 13.3999996185303px; line-height: 19.1428565979004px;"><br /></span></div>
<div style="box-sizing: border-box; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-family: Courier New, Courier, monospace;"><i>Ja sam sa vama sve vreme na putu kojim prolazite, a niste ni svesni da sam i ja tu, da sam deo njega. Previše svetala koja sijaju oko nas, svetala koja vam skreću pažnju, koja vas privlače, koja skreću pažnju sa onoga što imate, a ni jedno svetlo nije pokraj nas da osvetli ono što čini NAS, što čini ovaj zajednički put. To sam bila ja na putu sa vama, i onda su počele varnice, počele su eksplozije, počelo je sve. Naši putevi se polako sužavaju, sve postaje jasnije, očito i vidljivo, uskoro ću i ja hodati putem kojim vi hodate, a ni tada kao ni sada nećemo hodati zajedno. Tvrdite da sam ja oluja koja pokreće munje i započinje vaše eksplozije i sve te noćne more, i da sam ja čudo koje iste smiruje. Ne znam da li postoji još nešto što bih mogla poželeti u životu, a ja imam samo jednu želju. I vi znate dobro koja je. Radi se o vama i suncu, koje će obasjati naš put, da baci svoje zrake na njega i konačno zaseni sva druga svetla koja postoje oko nas. Radi se o svakojutarnjem bežanju u poslove, obaveze, radi se o moja dva tvorca i svemu ovome što imam i onome za čime zaista, istinski čeznem. Imam zlatno uho koje uhvati svaki trun onoga što pričate, sve čujem i sve znam...pokušavam sve da isečem...da isečem veze izmedju nas ili da presečem put...i ja probadam....probadam sve ono što me čini ovakvom, u nadi da će biti drugačije. I šta još dolazi? Šta me to još čeka? Kako da se pripremim? I vi znate da nam se putevi sužavaju, i da po njima ne hodamo zajedno. I ako sam ja ta oluja i ako sam ja čudo, ako ja mogu to sve da promenim, da li ću i dalje imate noćne more, varnice i eksplozije? Ne postoji mesto, niti soba u koju mogu da odem da sve prestane, da sve nestane, da više ničega nema i da mogu biti svoja. I vi imate tajne koje želite zadržati za sebe, kao što i ja pokušavam.</i></span></div>
<div style="box-sizing: border-box; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-family: Courier New, Courier, monospace;"><i><br /></i></span></div>
<div style="box-sizing: border-box; line-height: 19.1428565979004px; text-align: left;">
<span style="font-family: Courier New, Courier, monospace;"><i>Šta još dolazi? Šta me još čeka?</i></span></div>
</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-60791032488758287852015-02-23T20:36:00.000+01:002015-02-23T20:37:01.954+01:00Baljezganja<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Јебем му миша, мучи ме та љубав. Да знам шта је можда ме не би ни мучила. Него, знаш, мени се тако неко свиди ,осетим нешто, јелте, и онда одмах помислим љубав је то. Још одавно сам мислила да умем да направим разлику између љубави и заљубљености али што сам старија све ми се чини да мање знам . Како то бокте мазо ? Некако више пратим интуицију и чини ми се да ме није изневерила, али опет, правим грешке....мора се ипак мозак користити и за такве ствари, а не само за учење из књига изгледа . Заглупи ме овај факултет људи моји . Као и већину, чини ми се. И сад схватих да за све пишем да ми се чини. Ето, доказ да више ништа не говорим са сигурношћу јер како и да будемо сигурни у било шта када све око наш зависи баш од наше перцепције ствари. Зато ми је и тешко да користим мозак када схватам да мозгом једна ситуација може да буде и добра и лоша и да све зависи од тога како гледаш на ствари. Па зашто онда и да гледамо када ће само једном ситницом то постати нешто савим друго. Напр. та ситница може да буде наше расположење, утицај који нам други "намећу " и тако....збуњена сам. Помоз'те људи. А и ако ваш послушам то је опет ваше посматрање ситуација и ствари. Не могу то применити на себе и свој живот. Добро, бар је киша свима иста. Или ни она није? </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com2tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-82232815728094499522015-02-22T18:20:00.002+01:002015-02-22T18:20:33.325+01:00Nesto o meni, sada,pre i blogovanju <div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Nedostaje mi staro piskaranje po blogu...sinoc sam, umorna posle dugog puta, legla u krevet i, ne znam zasto, otvorila svoj blog. Pocela sam da citam postove koje sam jako davno napisala, prisecala se svojih misli, razmisljanja, inspiracije i kreativnosti koje sam tada imala. Setila sam se kako sam skoro svakog dana ili veceri zurila kuci kako bih procitala nove postove sa blogova koje pratim i kako bih pisala svoje postove. Nedostaje mi moj drug Mitoman. Iako smo bili samo dva blogera koja su se slucajno pronasla imali smo neki dubok odnos, kroz tekstove smo se razumeli, komentarima podizali volju i inspiraciju jedno drugom pa cak i kad smo duvanili cigarilose na travi na Kalishu pricajuci o devojkama (njegovim,ne mojim :D), o blogovima i o svetu. Nedostaje mi inspiracija Vanje, Jelene i prelepe slike i predivan stajling jedne Angelice....Zao mi je sto mi je blog sada postao nesto sto posecujem jako retko a ne utociste i kucica na drvetu u koju donosim sva misli i iskustva nakon napornog dana....volela bih da imam inspiraciju za pisanje kao i ranije, da mi kretivnost nije utihnula, da mi je vreme ispunjeno mnogo lepse i drugacije nego kako jeste sada. Provodim vreme troseci ga na ljude koji ne znam ni sama da li su vredni toga, na neke skole koje nemaju kraja ni znacaja, gubim ga u sitnim satima i minutima koji prolaze uzaludno... volela bih da vise ucim, ali zaista ucim,o zivotu, a ne o onome sto pise u knjigama. Zelim da sam radosna i ispunjena....ali pocela je vec druga godina u kojoj ne osecam to lepo osecanje....nisam nesrecna, ali nisam ni srecna..a sto je najgore nista se ne desava da mi da razlog da ne budem srecna, samo je spontano, lagano usao taj osecaj u mene..i kazem,nikako da izadje...ne mogu ni sa kim da razgovaram o tome, ne zelim...zelim da provedem vremena sama sa sobom,kao sto sam to radila ranije, da otkrivam sama kakve su to emocije u meni, sta je to sto me cini ne srecnom (da ne kazem nesrecnom). Treba mi onaj odnos sa sobom koji sam imala ranije...ne entuzijazam, ne ambicija, ne polet....vec trajnost, mir, istina....doci ce valjda.... </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com4tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-25060245711513322772015-01-05T11:28:00.000+01:002015-01-05T11:28:07.316+01:00Zaustavite noc, kako bih to zauvek zapamtila<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Прво једна песма како бисте осетили расположење у којем сам док пишем овај текст, и видео који се савршено уклапа.<br />
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<iframe allowfullscreen='allowfullscreen' webkitallowfullscreen='webkitallowfullscreen' mozallowfullscreen='mozallowfullscreen' width='320' height='266' src='https://www.youtube.com/embed/PuehMD-OGYw?feature=player_embedded' frameborder='0'></iframe></div>
<br />
<br />
И уђох у нову годину уплакана. Нису у питању љубавни проблеми , нити пословни , па ни они универзитетски. Оно што ме мори су проблеми душе која оставља, усамљене душе.<br />
Како сам закорачила у двехиљадепетнаесту тако сам морала да напустим планину на којој сам била само три дана у претходној години. Када сам гледала пределе од којих се одвајам обасјане месечевом светлошћу чинили су се још магичнијим него што су дању. Сваки део планине, део шумарка, иза жбуња, иза пећина, у рупама и шипразима зрачио је магично, као да је планета дисала, осећао се мир који издише сваким покретом биљака, облака и светлости која се пробијала кроз њих . И како сам кривудавим путевима силазила низ планину, а она се чинила све вишом , тако сам осећала као да се растајем од своје душе . Појавио се тај непобедиви осећај да сам премало времена посветила тој моћној планини , као да је никада више нећу видети и туп, али јак бол преплавио ми је груди. И док се аутомобил све брже кретао ка граду, моје очи су се све више претварале у планинске изворе из којих тече топла вода, помало слана . Желела сам да се тај тренутак заустави како бих величанствене призоре запамтила заувек , иако је то немогуће у нашој пролазности. <br />
<br />
И сада, док састављам слова на модерној писаћој машини, сећам се тог осећаја празнине у грудима . Он се не може упоредити са губитком особе, наравно, али чак ни када изгубимо неког драгог не осећамо толику тежину као када губимо себе. Знала сам да то што се враћам у град ни мало не доприноси мом духу, па ни моме телу, а посебно не доприноси миру за којим трагам. Иако је било веома хладно на снегу, иако је небо било готово црно и преко дана, па чак иако је ветар немилосрдно шибао по откривеном лицу нисам осећала ни трун нелагодности, није било оног камена у стомаку који називамо стрес, нисам јела пет пута дневно, нисам превише спавала, није ми било тешко да устанем и радосно дочекам нови дан. Нажалост, све сам то схватила када сам већ напуштала тај храм мира и кренула ка старом, уобичајеном животу .<br />
<br />
И када ми људи кажу да ће ми бити досадно да негде у природи будем потпуно сама неко време, помислим да су можда у праву, али ево сада управо схватам да превише верујемо другим људима уместо својој души . Баш зато што превише верујемо другима, посвећујемо превише времена на свакодневне разговоре уз неки топао,сладак напитак, на размену размишљања и ставова. Али зар нисмо сви различити ? Зар је могуће применити нечије искуство на свој живот и зар је могуће да ће се нама догодити апсолутно иста ствар као неком другом? Свесна сам да смо ми људи друштвена бића, и да је потребно проводити време са другима, али сви смо ми бића за себе и ја, као такво једно биће, осећам да ми људи превише енергије отимају, а ја им то несвесно допуштам, да ми овај градски немир потпуно одузима мир и истинску срећу живљења . И опет се враћам на тај просветљујући пут са почетка текста- тада сам схватила да је све апсолутно релативно и пролазно и да је све на овом свету само у нашој глави .<br />
<br />
То се савршено огледа у мом размишљању прошле и садашње године .<br />
Раније сам говорила да ми је сан да будем дизајнер ентеријера, да имам своју фирму и свој тим људи који ће ми у томе помагати, да помажем људима и будем лајфкоуч (шта год то било ), да имам довољно новца да деци обезбедим све што им је потребно у животу и да имам довољно новца да стално путујем по луксузним хотелима и местима по свету .<br />
<br />
А осетивши бол у грудима и врелину суза на образу оне ноћи запитала сам се шта је то што нам је заиста потребно у животу, шта је луксуз, зашто радити за новац који ћемо опет трошити да зарадимо још више да бисмо потрошили још више и све тако више и више и више, да бисмо на крају толико радили да изгубимо однос са породицом, пријатељима, своје здравље и оно најважније-однос са собом . Ми модерни, градски људи научени смо да узимамо и тражимо много и да мислимо да нам је потребно много више него што заиста јесте. Пијемо неке скупе кафе по скупим кафићима, добра вина, уређујемо станове у којима проводимо најмање времена, учимо како зарадити много пара, а не учимо како заиста треба радити (морално, поштено, умерено ), завршавамо неке школе после којих и даље не можемо да нађемо посао па се испостави да ни оне немају неког смисла и све тако....све у животу прелако изгуби смисао и после га је тако тешко повратити.<br />
<br />
Оно што је по мом садашњем мишљењу смисао живота јесте мир, срећа и умереност . Осећам да бих била мирна и срећна када бих живела у једној колиби на планини, са три козе и малом баштом. Сваки пут када бих морала да убијем дрво зарад огрева захвалила бих се њему и Универзуму за његово постојање и помоћ коју ми пружа, као и када бих морала да уберем биљку или убијем кожу. Тако бих ценила сваки залогај, не бих јела као што данас једемо, јер су нам очи гладне, више него што нам је заиста потребно, без имало свести одакле та храна заиста потиче и ко је дао живот да бисмо ми то стрпали у своја уста. Радила бих онолико колико би било потребно а остатак времена бих стварала музику, слике, било који вид уметности који прија души и испољава дух свих бића, који би Универзум испољио кроз мене. И баш сада размишљам шта је то човека довело до овог стања у коме живимо, од оног у којем су живели наши преци . Похлепа . Чини ми се. Сујета . Его .<br />
<br />
И шта сад још да кажем, осим овога што сам рекла, када ни то више нема смисла ?<br />
<br />
Одох у планине. </div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com4tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-31437696789115226012014-06-13T00:09:00.001+02:002014-06-13T00:09:13.311+02:00Volela bih<p>Uzmem ove slusalice i ukljucim tisinu,<br>
Udahnem duboko da osetim tminu,<br>
A od ove silne buke<br>
U velikom gradu<br>
osecam prazninu.</p>
<p>Cujem vrele navijace,<br>
Po haustorima vidjam razbijace,<br>
A od straha srce kuca sve jace i jace.</p>
<p>Razmazeni psi kidisu u mraku,<br>
Stanovi su prazni<br>
A sve je manje i manje onih u braku.</p>
<p>Dece vise na igralistu nema,<br>
Uvek su unutra,<br>
A lopta na tavanu napusteno drema.</p>
<p>I kada po podu djonove trljam,<br>
Razmisljam duboko o svemu,<br>
Nesvesno po mokrim ulicama srljam.</p>
<p>Zao mi je sada svete,<br>
sto ja sam samo deo planete,<br>
Sto nisam deo prirode,<br>
Nisam vise tvoje dete.</p>
<p>Volela bih da sviraju mi zrikavci,<br>
Da pod nogama je trava <br>
A ne opusci i pikavci.</p>
<p>Volela bih da udisem cist vetar,<br>
Da oko mene trce jeleni,<br>
A ne da se vuce usamljen djubretar.</p>
<p>Volela bih da tisina jos uvek postoji,<br>
Da odmorim dusu,<br>
A ne da mi Smrt bolestima dane broji.</p>
<p>Volela bih da ljubav glavna je tema,<br>
Da se prica o sreci<br>
A ne kako se koji trac sprema.</p>
<p>Volela bih da svi budemo srecni,<br>
Da se postujemo, da cenimo<br>
I da takvi budemo vecni.</p>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-39460819850636026302014-03-20T12:08:00.000+01:002014-03-20T12:08:32.083+01:00All is full of love-Memories<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<iframe allowfullscreen='allowfullscreen' webkitallowfullscreen='webkitallowfullscreen' mozallowfullscreen='mozallowfullscreen' width='320' height='266' src='https://www.youtube.com/embed/AjI2J2SQ528?feature=player_embedded' frameborder='0'></iframe></div>
<br />
<br />
As the Moon was sinking<br />
behind tall buildings of small city,<br />
listening to "All is full of love"<br />
you ate my heart, in one peace.<br />
<br />
When it slid down your throat<br />
you felt my heartbeats whispering,<br />
and my soul spreading silently<br />
throughout your whole body.<br />
<br />
Lanterns from your eyes<br />
showed me the way to your heart,<br />
to the core of your soul,<br />
to the music of your life.<br />
<br />
Bodies were lying,<br />
connected here and there,<br />
but souls were dancing,<br />
dance, more passionate than ever.<br />
<div>
<br /></div>
Your thoughts were captured<br />
and held inside that room,<br />
but the walls were broken<br />
by some fears of your own.<br />
<br />
Though, my thoughts were rising<br />
towards the sky,<br />
higher than a moon,<br />
higher than a stars.<br />
<br />
I felt the Universe circling<br />
around auras of our love,<br />
that i felt for the first time.<br />
<br />
I felt universal love,<br />
so strong,<br />
so real and tangible,<br />
and I felt it with you.<br />
<br />
Now go, farewell<br />
you beautiful golden bird,<br />
fly high, fly far,<br />
touch another universes and another souls<br />
and as we meet in next life<br />
we shall share the love again.<br />
<br />
<br />
<br />
</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-88850875161809629362014-03-20T00:31:00.003+01:002014-03-20T00:43:40.780+01:00Prava ljubav<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
Grčevito je skupljao prste<br />
oko vrata crvene gitare,<br />
dok misli su mu tekle u<br />
nepoznatom pravcu, ka crvenim zvezdama.<br />
<br />
Pokušavao je da nauči pesmu njene duše,<br />
da ukroti otkucaje njenog srca<br />
i spusti ih u šumu muzičkih nota,<br />
kroz koju sad teku potoci njegovih suza.<br />
<br />
Munje su sevale nebom<br />
i svaki grom davao je ritam,<br />
po kojem je on, okidavši žice,<br />
opisivao lepotu njenog bledog lica.<br />
<br />
"Sećam se sada tvog lepog lica,<br />
kao i sjaja meseca punog na nebu te noći,<br />
ali i tišine koja nastade kada si rekla da više nećeš doći"<br />
<br />
Cvili sada gitara kao usmaljeni mačor na limenom krovu,<br />
srce čami slomljeno kao lutka, sad već odrasle devojčice,<br />
odzvanjaju njeni koraci u njegovim pustim mislima,<br />
jer ona je jedina, koja pored njega je bila,<br />
a da svoju ljubav nikada nije skrila.</div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-7505401885293911504.post-69240818145194368622014-03-13T22:53:00.004+01:002014-03-13T23:08:31.467+01:00Pitajte planine<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<h2 style="text-align: left;">
</h2>
<div style="text-align: left;">
Zaboravili smo kako miriše zemlja,</div>
pod kojom trunu leševi onih koji su dali živote,<br />
kako bismo mi po njoj danas hodali.<br />
<br />
Zaboravili smo ukus reka<br />
koje protiču pored naših kuća<br />
sada već boje blata i mulja,<br />
jer po njima plove metalni brodovi<br />
i ofucana, smrdljiva rulja.<br />
<br />
Svi smo mi sada prljavi i šturi,<br />
glave su nam pune buke i buđi,<br />
ne slušamo reči vetra, dahtanje tišine<br />
i otkucaj srca koji dušu nam leči.<br />
<br />
Ne samo da smo zaboravili<br />
kako pevaju ptice, kako sa ljubavlju<br />
milovati nečje lice, kako zagrljaje nekome dati,<br />
već smo zaboravili šta znači osećati.<br />
<br />
Zato pitajte planine, one će vam reći,<br />
otkriće vam ono što je za nas tajna,<br />
a za pretke naše bilo je blago.<br />
<br />
Reći će nam kako teku reke,<br />
kako krilima zamahuju ptice,<br />
kako vrhovi borova penju se u visine,<br />
kako udiše lišće i kako spavaju vuci...<br />
<br />
Sve to reći će vam planine.<br />
<br />
<i><br /></i>
<i>Da napišem ovu pesmu inspirisala me je pesma od grupe Vangelis-Ask the mountains</i><br />
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<iframe allowfullscreen='allowfullscreen' webkitallowfullscreen='webkitallowfullscreen' mozallowfullscreen='mozallowfullscreen' width='320' height='266' src='https://www.youtube.com/embed/YKaGoE5k7VQ?feature=player_embedded' frameborder='0'></iframe></div>
<br />
<br />
<br />
<br /></div>
Nada_je_uvek_ljubicaste_bojehttp://www.blogger.com/profile/12766104294182113090noreply@blogger.com5