3.16.2013

Knjiga


Da li je dovoljno reći da se nastanak civilizacije povezuje sa nastankom pisma? I to ne samo nastankom pisma pod delićem neba nad jednom zemljom, jednim narodom, već pod celim nebeskim svodom. Da li je dovoljno reći da su od tog trenutka čovečanstvu otvorene oči? Da li je dovoljno reći da je tada svakom čoveku na ovoj šarenolikoj planeti olakšan život i otvoreno srce?   Ma da li je dovoljno reći da je čovek ustvari tada,sa nastankom pisma i postao čovek? Nekima jeste,a nekima pak nije.
Ako to nije dovoljno da bismo shvatili važnost onoga što je napisano i važnost knjiga  onda se može reći još mnogo toga, ali nije smisao pričati o knjigama, već je potrebno ući u njihove svetove, širokog uma krstariti njihovim stranama i prepustiti se onome gde nas vode.   Knjige prenose ono što se ne može čuti, ono što se ne može videti i ono što se ne može opipati. One umeju da pričaju, a nemaju usta. One znaju stvari a nemaju oči da ih vide niti uši da ih čuju. One skreću pažnju na detalje koje čovek u užurbanom životu svakodnevno propušta. Knjige spajaju ljude, mogu da učine da se mnogo ljudi u istom trenutku oseti isto. One slikaju lepše slike i pejzaže nego na mnogim platnima. U njihovim stranama se osećaju mirisi prethodnih vlasnika, mirisi istorije, mirisi života.  One nam pokazuju prošlost, sadašnjost i budućnost, vode nas, pokazuju nam i uče nas.
Koliko knjige znače čoveku malo ko je svestan,  verovatno je vrednost tog blaga potcenjena, a kada pogledamo izvan stega stresnog i prebrzog života onda shvatamo da su najvrednije blago celog čovečanstva. Svaka od njih je drugačija od ostalih, iako naizgled liče, ali su u mnogo čemu sve one iste. Knjige moramo da čuvamo kao što i one čuvaju nas.

3.12.2013

Majko prirodo

Neko kaže da ne voli kišu, ne voli tamne oblake...ok,svako može da ne voli nešto, ali kao što je ljutnja i nervoza deo nas tako su kišno vreme i tamni oblaci deo prirode. Zašto ne bismo prihvatili ono što je deo nas tj deo sveta koji nas okružuje? Zar vam se ne čini da je najlepši ritam afričkih bubnjeva ono što se razleže nebom umesto strašne grmljavine? Kako ne možemo da osetimo vibracije neba kada slušamo tu opojnu muziku koja dolazi nakon bljeska najjače svetlosti koja se pokazuje nebom? To je zapravo ono što nam je dalo život...tako kažu zar ne? Udario je grom, drvo se zapalilo, čovek počeo da peče hranu na vatri i tada je mozak počeo da se razvija.
Odvojili smo se od prirode više nego što smo to smeli da dopustimo i sada je samo zamišljamo dok slušamo opuštajuće zvuke ambijentalne muzike. Boli me to što sam počela da se plašim kada se nađem sama u šumi, umesto da se setim da je to mesto odakle smo potekli, da je to mesto večne slobode...
Priroda nije nešto što bi trebalo da čuvamo na slikama, nešto što ćemo ubrati i poneti kući da nas par dana dok ne uvene podseća na lepe mirise i zelenilo oko nas. Priroda je duša sveta, i kada osećamo prirodu samo tada možemo da osetimo kako svet diše, kako raste ili kako umire...a mi smo deo tog sveta...priroda je bila ono što nam je donosilo energiju, život, slobodu, zdravlje, sreću i radost, a sada je samo ponegde sačuvana kao koji uzorak bilja koja je u nestajanju...Mislimo da smo slobodni sa izumima modernog doba, da time što imamo avione, kamione, autobuse i automobile imamo slobodu da stignemo gde god želimo....e pa dragi moji, sada smo samo poput ptica, zarobljeni u četiri zida, koje promaljaju svoje glave kroz prozore da udahnu svež vazduh, ne shvatajući kako ga je sve manje. Bacamo papiriće kroz te naše prozore i očekujemo da će ih neko pokupiti iza nas, ili neće....nije nas briga...mnogo je filmova snimjljeno na ovu temu, mnogo je apela usmereno za zaštitu te prirode, ali ne vredi...ljudi jednostavno ne žele da brinu o tome, da zatvore vodu kad peru zube, da ne bacaju otpatke svuda...ljudi su jednostavno zaboravili šta priroda znači za sve nas...
Neverovatno je koliko je ljudska svest postala ograničena brzinom i stresom svakodnevnih života, ne shvatajući da smo mnogo veću slobodu i sreću imali bez izuma i "luksuza" današnjice samo na jednom mestu, u jednoj šumi koja je imala dovoljno energije i resursa za sve što smo poželeti mogli, i bili smo srećni.
Plašim se onoga što će dočekati moju decu, ono malo biljaka u botaničkoj bašti koju će možda obići jednom u životu sa osnovnom školom i učiteljicom koja će ih tamo odvesti samo jer je to zapisano u nastavnom planu i programu.

Reći ću još samo:
Prirodo trebaš mi, nemoj da nas napustiš, nemoj da poklekneš pred surovim delima nesvesnih ljudi, makar zarad onih koji te vole svim svojim srcem.