10.10.2013

Misli na putu do centra

I tako nekad sedim i razmišljam da ne znam šta mi se dešava u glavi danima i noćima, ali opet kad mislim o sebi, svetu i istini dešava se svašta i ne živim u tišini. Ponekad sam umorna od buke i misli u glavi ali onda shvatim da je bolje da mislim nego da ne mislim...Možda je život previše kratak da ne bismo mislili...i ovaj put do centra grada, i od centra grada, ponekad je takvo gubljenje vremena. Samo sedim i opažam ljude oko sebe, pejzaže koje svakodnevno vidjam,a koji su previše široki i opšti da bi se na njima bilo šta promenilo ili novo primetilo. Mnogo su dosadni, pa tako onda sedim i gubim vreme posmatrajući te iste predele, iste sive boje, iste oblake i iste prozore, sve misli koje mi dodju u tom praznom posmatranju ubrzo isčeznu ako mi pokoja korisna osoba skrene pažnju, pa tako sve korisno zauvek nestane. Volela bih da su ta putovanja malo korisnija, vremena je tako malo. Moja želja i potreba da istražim ljudsko postojanje, Božja znanja i duhovnost može me dovesti daleko, ali moram joj se posvetiti i pružiti vremena. Ovog jutra pomislila sam da je Bog jedan, da je sve zajedničko, da smo mi svi, ljudska bića deo jednog velikog, jedne celine i da treba da istrazim to celo koje nam se pruža, iz kojeg smo nastali i tako me neka sila natera da zadjem u foldere na svom računaru u koje nisam nikada zalazila, i pronađoh knjige mnogo sabranih mističnih znanja i učenja...sve te knjige sadrže celokupno svetsko znanje o duhu, a ne ono koje pripada samo određenoj zemlji ili religiji. Bog mi otvara puteve ka duhovnosti, zove me da učim, da ujedinim sve ono što nam je pružio kroz mnoga lica do sada. Volela bih da uspem, potrudiću se...On ovo već dugo planira za mene, možda čak i od pre mog rođenja. Hvala mu za to i za poverenje koje mi je poklonio. Pokušaću da ga ne izneverim i da ne izneverim sebe. Ne,ne, treba da afirmisem, kako Sanja kaze. Uspeću! On je to za mene namenio! Uspecu!