3.20.2014

All is full of love-Memories



As the Moon was sinking
behind tall buildings of small city,
listening to "All is full of love"
you ate my heart, in one peace.

When it slid down your throat
you felt my heartbeats whispering,
and my soul spreading silently
throughout your whole body.

Lanterns from your eyes
showed me the way to your heart,
to the core of your soul,
to the music of your life.

Bodies were lying,
connected here and there,
but souls were dancing,
dance, more passionate than ever.

Your thoughts were captured
and held inside that room,
but the walls were broken
by some fears of your own.

Though, my thoughts were rising
towards the sky,
higher than a moon,
higher than a stars.

I felt the Universe circling
around auras of our love,
that i felt for the first time.

I felt universal love,
so strong,
so real and tangible,
and I felt it with you.

Now go, farewell
you beautiful golden bird,
fly high, fly far,
touch another universes and another souls
and as we meet in next life
we shall share the love again.



Prava ljubav

Grčevito je skupljao prste
oko vrata crvene gitare,
dok misli su mu tekle u
nepoznatom pravcu, ka crvenim zvezdama.

Pokušavao je da nauči pesmu njene duše,
da ukroti otkucaje njenog srca
i spusti ih u šumu muzičkih nota,
kroz koju sad teku potoci njegovih suza.

Munje su sevale nebom
i svaki grom davao je ritam,
po kojem je on, okidavši žice,
opisivao lepotu njenog bledog lica.

 "Sećam se sada tvog lepog lica,
kao i sjaja meseca punog na nebu te noći,
ali i tišine koja nastade kada si rekla da više nećeš doći"

Cvili sada gitara kao usmaljeni mačor na limenom krovu,
srce čami slomljeno kao lutka, sad već odrasle devojčice,
odzvanjaju njeni koraci u njegovim pustim mislima,
jer ona je jedina, koja pored njega je bila,
a da svoju ljubav nikada nije skrila.

3.13.2014

Pitajte planine

Zaboravili smo kako miriše zemlja,
 pod kojom trunu leševi onih koji su dali živote,
 kako bismo mi po njoj danas hodali.

Zaboravili smo ukus reka
koje protiču pored naših kuća
sada već boje blata i mulja,
jer po njima plove metalni brodovi
i ofucana, smrdljiva rulja.

Svi smo mi sada prljavi i šturi,
glave su nam pune buke i buđi,
ne slušamo reči vetra, dahtanje tišine
i otkucaj srca koji dušu nam leči.

Ne samo da smo zaboravili
kako pevaju ptice, kako sa ljubavlju
milovati nečje lice, kako zagrljaje nekome dati,
već smo zaboravili šta znači osećati.

Zato pitajte planine, one će vam reći,
otkriće vam ono što je za nas tajna,
a za pretke naše bilo je blago.

Reći će nam kako teku reke,
kako krilima zamahuju ptice,
kako vrhovi borova penju se u visine,
kako udiše lišće i kako spavaju vuci...

Sve to reći će vam planine.


Da napišem ovu pesmu inspirisala me je pesma od grupe Vangelis-Ask the mountains





3.02.2014

Ti i ja

Sedim tako i razmisljam o reci "shema". Sta je to "shema"? Ni sama ne znam, ali znam da ja ne bih volela da budem nicija shema. Pogotovo ne njegova. Ali sta da radis kada ti dodje covek i kaze ti:"Pazi da se ne zaljubis." Pa sto je to tako strasno?
Ja kada se zaljubim pisem lepe ljubavne pesme, mislim na tebe malo cesce,nekada te eventualno nazovem "ljubavi" ili nekom drugom recju iz pesme "Kazi mi,kazi" i nastavim dalje sa ustaljenim zivotom. Nisu sve posesivne kucke.
Mnogo me muci ta tvoja recenica...ja sad kao moram da pazim da se ne zaljubim,i cim ja sad tu kao nesto pazim citav odnos gubi car...cim to vise nije spontanost, emocija i intuicija onda to vise nije ni odnos. Mislila sam da ce mi ta "shema" nekako leci..ali nece,bas ne ide....ne umem da budem nicija shema. Kada sam osetila pravu ljubav, shvatila sam sta je i da je pravu ljubav tesko naci,a sad se ti plasis da se ne zaljubim...pa nije to najstrasnija stvar...to ce proci...ljubav ne prolazi tako lako..ako ikada uopste i prodje.
Volela bih da se vrati onaj osecaj od kada sam te ugledala prvi put u tami veceri, da mi grane zaplesu nad glavom,da tvoja Dona spokojno lezi na travi pored mene,a da pritom ne dobijem alergiju na njenu dlaku,da zvezde sjaje u daljini, da slusam Rhiannon jer je to moja pesma koja me podseca na tebe,i da drzim tu smotanu cigaru u ruci...i onda ti...sve tvoje...tvoj pogled,sjajne ali tamne oci...usne,uglovi blagog osmeha...obla,ali naglasena vilica... mladez i meka koza...sve to je tako....tako....tako povrsinsko...kada bi samo znao koliko nam se duse slazu....da te samo zbog toga toliko dobro osecam...privlaci me tvoja spoljasnjost,ali tvoja dusa me privlaci kao sto me privlaci divlji vetar,slobodne ptice i razbacani oblaci....privlacis me i zelim da te dohvatim,dosegnem,ali tako da oboje letimo slobodni,da nam povezanost ipak ne zaveze krila...zelim samo da osetis one niti emocija koje sijaju iz mog srca i teze da uhvate niti tvoga srca...ni sama ne znam da li je to moguce,ali ako je sudjeno,ako smo povezani dusama mora da cemo jednoga dana biti povezani i srcima... nemoj da mi govoris da se ne zaljubim, nemoj da brines o prolaznim stvarima. Brini o svom strahu. Nemoj da se plasis da mi se pokazes, budi ono sto si ti i samo ti,kada si potpuno sam, kada si potpuno slobodan i srecan...jer samo to zelim da budes kada si sa mnom-svoj,slobodan i srecan...