Sa prvim zvucima kopita nebeskih konja i prvog bljeska na dalekom horizontu, zaparala je užasan san otvorivši oči brzinom kojom munje zaparaju crno nebo. Nije mogla da zaustavi te proklete izdisaje koji su se otimali iz njenih grudi,kao da beže iz pakla. Pa,u tom trenutku je u njenim grudima bilo zaista kao u paklu. Morala je da prekine, da se smiri. Ustala je i popila čašu ledene vode, misleći da će to smiriti vatru koja je neobuzdano sagorevala prostor oko njenog srca. Uzela je slušalicu telefona,prislonila je na grudi,dok je razmišljala da li da mu saopšti šta oseća,i potajno je duboko u sebi verovala da on čuje šta se dešava unutar ograde od čvrstih kostiju,iako nije ni okrenula broj. Ne, znala je da to ne može nikome da kaže-ali mora. Zapadavši duboko u paniku i blagi očaj setila se jedinog leka za njene probleme. Otvorila je tu malu svesku,uzela jednu drvenu olovku i počela da piše.
''Draga....
Kome sam ja uopšte draga? Kako se neko usuđuje da me naziva ''draga''? Zašto bi to neko i uradio? Zašto bi to uradio neko....neko....neko ko nije ON. Plašim se,svete,plašim se to i da saopštim.''
Prestala je da piše jer njena ruka nije mogla toliko brzo da ispisuje slova koja bi opisivala njene misli. Sanjala je sobu. Mračnu sobu. Malu sobu. Sobu bez prozora i bez vrata. Ona nije bila u toj sobi ali je ipak osećala parališući smrad iz sobe. Soba je smrdela na ljubav. Ali u toj sobi nije bilo nikoga,nije joj bilo jasno zašto se plašila da udje. Malo je usporila misli i shvatila je da se nije plašila da uđe u sobu,nego je soba bila u njoj,tako mala,tako mračna i tako...zatvorena. Postala je svesna da se ništa ne može izgraditi za jedan dan i da se ta soba već duže vreme gradila u njenom umu,ali tako polako jer je bilo potpuno nedozvoljeno sagraditi je tu i to baš u tom trenutku. A sama ta tajna o njenom nastajanju je i stvorila taj smrad koji se sve više širio po njenom telu,i malo po malo zahvatao svaki delić.Smrdela je jer je ta ljubav tako ustajala,mala je,ali postojana,i nikako se ne menja,samo stoji i postoji u toj zatvorenoj sobi u kojoj se čovek oseća kao da je potpuno slep. Počela je nekontrolisano da vuče neke linije po papiru sveske. Dok je ruka bez njenog dopuštanja prljala lepotu belog papira njene misli su se borile da što pre stignu do njene svesti. Shvatila je da je taj smrad ono što je zapalilo buktinju u njenim grudima i unelo pometnju u njen život. Oko nje se nalazio samo haos. Ne samo da se soba nalazila u njoj već se i ona nalazila u sobi,daleko od njega. 
''Nije on neko koga smem da volim. Nije on neko koga treba da volim. Nije....Čekaj! Šta ja to pričam? Volim? Hahaha,kako sam smešna sama sebi.... Zašto ovo uopšte i pišem? Nije mi jasno,ne mogu dalje...Ne,ne...Moram da sredim svoje misli. Zašto sam rekla da ga volim? On mene ne zaslužuje,on ne shvata šta ima pored mene a šta bez mene,i ni malo me ne ceni. Mrzim njegove umiljujuće reči koje pokušavaju slepilo te smrdljive ljubavi još više da naglase. Dovoljno sam slepa i bez svih tih njegovih nežnosti,koje su kao od voska. Da mu samo jedan plamen ljubavi koje osećam pridje sve bi se otopilo i nestao bi kao što se i pojavio-polako ali bolno,unosivši nemir u moj život.'' -nastavila je da piše ispod crteža njegovog lika.
Uzela je telefon,okrenula broj,tiho mu šapnula:''Izvini što te budim. Ne zovi me više. I ne pitaj me zašto. Nikada!''
Kada je pritisnula ono crveno dugmence na telefonu dodala je :''Volim te.''
Izvadila je karticu iz telefona,i plamenom sveće koju je upalila,lagano je otopila,dok je ruke hladila svojim suzama koje su bile samo malo hladnije od plamena vatre. Nije nikako mogla da ugasi plamen koji je goreo u njoj....za sad.