2.28.2012

こんにちわ! - 你好!

U nekom mestu u Indiji slučajno su se sreli jednog popodneva kada su se oboje vraćali u svoje skormne domove posle posla.
 Ona je kineskinja, radila je kao prevodilac sa kineskog na ruski u jednoj kineskoj firmi koja je imala svoje sedište u tom mestu, negde u Indiji. Ta firma je sarađivala sa mnogo zemalja izvozivši svoje proizvode i mnogo je prevodilaca tu bilo zaposleno. Njoj je bio izazov da dodje u nepoznatu zemlju čiji jezik nimalo ne poznaje i da radi sa mnogo ljudi koji su njoj slični po tome što govore nekoliko jezika i bila je veoma srećna kada je dolazila ovamo prvi put. Kako je vreme odmicalo bila je sve usamljenija, posao je postao sve naporniji a pregovori neprijatniji jer su obe strane pregovarača bile veoma nepristojne i napadne. Vraćala se kući sa sve manje osmeha na licu i sve umornija,ali je i dalje sijala svom svojom lepotom. Imala je crnu dugu kosu,uvek pristojno uvezanu u punđu, ogormne tamne oči i prelepe crvenkaste usne.
On je japanac, radio je u firmi za izgradnju velikih zgrada, poslovnih i stambenih objekata. Bio je iz porodice nižeg društevnog statusa,ali je u svojoj duši nosi ponos i vaspitanje kao sa najveličanstvenijih dvorova, kako Japana tako i Evrope. Nije govorio ni jedan drugi jezik osim japanskog, u Indiju je došao slučajno, kako bi svoju porodicu, roditelje i brata spasao bede, i bilo mu je veoma teško da se prilagodi jer je u njegovoj firmi bio samo ješ jedan japanac među radnicima,i samo on mu je pravio društvo. Uvek se sam vraćao do mesta svog prebivališta u Indiji jer je njegov kolega živeo na potpuno drugoj strani tog mesta. Bio je visok, veoma lepo građen i imao je izražene mišiće od rada koji mu je oduzimao više od polovine dana. Imao je lepu, čvrstu i gustu crnu kosu i crne oči koje su zračile zrelošću ali i nekom dečačkom radošću što ima mogućnost da boravi na ovoj planeti i živi baš taj život koji mu je podaren.
Primetili su jedno drugo na putu do kuće,nekoliko puta ali se nikada nisu usudili da prozbore i jednu jedinu reč. Pogledi im se susretoše prvi put kada je ona ispustila torbu i sve joj je ispalo na prašnjavu zemlju ispred nje,a on je videvši to kad je bio samo par koraka iza nje dotrčao da joj pomogne. Kao u amreričkim filmovima,zar ne?
Mesec dana kasnije su se vraćali kući zajedno,ruka pod rukom, ona blago prislonjena uz njega, sa osmesima na licima, ali bez jedne jedine reči. On nije znao kineski,ona nije znala japanski, a voleli su da provode vreme zajedno. Svaki dan su se sretali na ćošku, gde je počinjao taj prašnjavi put koji se uspešno skrivao pod drvećem od aviona i ostalih glomaznih letelica sa neba. Ako bi neko od njih zakasnio, stajali su tu sve dok se ovaj drugi ne bi pojavio i onda bi zajedno u tišini ostavljali svoje tragove u dubokoj prašini boje badema. Bili su tužni vikendima, kada posla nije bilo jer su tada bili veoma usamljeni, pijući hladnu vodu ili neke gazirane napitke u svojim domovima, ali su se opet radovali jer su znali da je tu iza vikenda ponovo ponedeljak i da će se opet sresti. To je tako trajalo mesecima,a oni su vremenom počeli sve više da se vezuju jedno za drugo i da shvataju da osećanja u njihovim grudima rastu sve više i više i polako dostižu nebesa. Bili su daleko od kuće, daleko od voljenih i bliskih, ali su opet voleli i znali su da su i oni isto tako voljeni. Ni jedno od njih nikada nije posumnjalo u uzvraćena osećanja ovog drugog i bili su srećni. Sada se on, kao i ona, uvek vraćao kući sa osmehom koji mu nikada nije napuštao meko lice.
Jednoga dana kada je došao trenutak da se rastanu kao i obično on joj je puštao ruku i okrenuo se kako bi nastavio svoj deo put sam,a ona ga je snažno uhvatila za ruku,i uz osmeh mu glavom pokazala da krene putem ka njenoj kući. On joj je samo uzvratio osmeh i zajedno su nastavili putem ka ostvarenju ljubavi. Došli su do njene trošne kućiće, seli su ispod jednog drveta u dvorištu,gde je bilo malo trave i tu su proveli nekoliko sati,ona mu je ležala na grudima i posmatrala oblake,a on ju je mazio po sada raspuštenoj crnoj,dugoj kosi. Tišina im nije smetala jer su im ptice pevale najlepše ljubavne pesme. Nakon nekog vremena kada je morao da ode bili su pomalo tužni, ali su znali da će se videti sledeći dan,pa ga je pustila da ode,ne rekavši ništa.
Sledećeg dana dočekao ju je sa dve Rajske ptice* u rukama i veselo joj ih pružio. Ona se prvi put nasmejala na sav glas i njemu je to zvučalo veoma slatko,kao kada ptice pevaju. Nasmejani su krenuli uobičajenim putem ali su ovoga puta koraci u prašini ostali samo na putu do njegove kuće,i to sva četiri. Pripremio joj je lep ručak i osvežavajuće piće koje su popili na travi pored njegove kuće. Ležali su u dobokom zelenilu i uživali slušajući udisaje i izdisaje koje su delili kao najlepše reči. Ona je tada prvi put progovorila. Prvo je pažljivo izgovorila nekoliko reči sa dužim pauzama i kada je videla osmeh na njegovom licu počela da je govori veoma brzo i mnogo, i reči je nabacivala jedne na druge,kao da je sve ono što je prećutkivala svih meseci koji su ostali za njima i sada pustila da sve isteče iz nje. Kada se umorila, ili završila, onda je on počeo da joj govori, mislivši da odgovara na njene reči i njena pitanja i tako su se njih dvoje poverili jedno drugom, podelili su najdublje tajne i pričali jedno drugom o zemljama iz kojih dolaze.
Kako su dani odmicali oni su nastavili da se vraćaju kućama zajedno, svako je prepričavao svoje dane na poslu i sada su svakoga dana razgovarali i uvek su bili sigurni da odgovaraju na reči koje bi ovaj drugi ispričao, iako ni reč nisu razumeli. On je obožavao kineski koji je ona izgovarala, a ona se zaljubila u japanski jezik koji je tako milo zvučao iz njegovih usta. Voleli su satima da slušaju jedno drugo. Sada su se nalazili i u večernjim satima, vreme su provodili u dugim šetnjama, spremali ukusne večere, trčali po parkovima, obilazili hramove i uživali su u pogledima i osmesima onog drugog.
Nakon godinu dana njihovih zajedničkih trenutaka ona je počela mnogo da mršavi, a on je smatrao da je on kriv jer joj nije dovoljno kuvao i srpemao hranu, mislio je da je previše opterećuje vremenom koje je provodila sa njim, pa je pustio da se svakoga dana vraća kući posle posla,isprativši je samo do mesta na kome su se pre rastajali,a ona mu više nije tražila da ide kod nje. Kada mu je govorila, počela je da mu govori veoma tužno, svaki put sve teže i ozbiljnije ga gledavši duboko u tamu tih prelepih očiju iz kojih je isijavala briga i ljubav za nju. I iz njenih očiju se blago nazirala ljubav, ali ju je tuga i umor savlađivao sve više. Stalno mu je govorila o tome,a on je samo odgovarao da mora više da jede,i da se odmara, da se manje napreže na poslu i da se čuva. Govorio joj je kako mora da se smiri i da pazi na sebe i kako će sve biti u redu. Ona je vremenom izgledala sve gore i gore a on ju je grlio pre nego što je pusti i govorio joj kako će sve biti u redu. I on je počeo ozbiljno da se brine ali nije znao šta se dešava.
Pet meseci nakon dana kada su se poslednji put našli kod njega u kući, ona se nije pojavila nakon posla. Mislio je da kasni kao i obično. Seo je pored puta pod jedno drvo i sa osmehom je čekao. Čekao je...i čekao...ona nije dolazila...Čekao ju je čitava tri sata i kada je shvatio da više nema nade brzo je otrčao do njene kuće da vidi šta se sa njom dešava. Našao ju je u krevetu, potpuno iscrpljenu,umornu i osušenu, a od očiju je ostao samo tračak sjaja koji ih je nekada ispunjavao. Legao je pored nje,i jako je zagrlio,ne znajući šta da radi,a krupne suze sa njegovog lica su joj kvasile kosu sada već mnogo razređenu i opalu.
I dve godine nakon tog dana on ju je i dalje čekao na toj raskrsnici u prašini puta,nekoliko sati, a onda se poptuno slomljeno vukao do svoje kuće ostavljajući u prašini puta samo mrlje umesto tragova i po koju zaostalu suzu...Kao da je prašina tog puta potpuno ispunila prazninu u njegovom srcu i sada je tu bila samo prašina koja je mirisala na nju. Svakoga dana se kajao što nije mogao da razume šta mu je govorila i što joj nije pomogao na vreme. Nadao se da može nekako da vrati vreme i da je ponovo onako veselu sačeka tu i zameni njenu sudbinu za svoju.

Gledao sam

Sedeo sam i gledao kako skoro mrtva noć zatvara svoje ogromne čeljusti, toliko ogromne da su obuhvatile čitavu planetu i kraj im se ne vidi. Nisam mogao da spavam. Taj bespomoćni urlik me je nagnao da se približim prozoru. Lutao sam i lutao pogledom po okolini, ali nije bilo onoga što moje oči traže. Osetio sam da je nekome potrebna pomoć i želeo sam da vidim o čemu se radilo vam toplog prostora moje sobe.
Nedugo zatim, pogled mi je sleteo na psa majušnog rasta koji je ležao na sred desne trake puta ispred zgrade. Dve noge, prednja i zadnja, bile su mu na putu dok su druge dve stajale u vazduhu dok se on oslanjao bokom na taj hladni beton. Nisam ga dobro video. Video sam da mu je dlaka većinom bela sa tamno braon mrljicama, imao je špicaste, malene uši, dobro načuljene, usku njuškicu koja se nije pomerala sa poda i vrlo kratak beli repić. Delovao je tako toplo i milo. U trenutku sam poželeo da imam svog psa,koga bih mogao da držim u naručju, da osećam otkucaje njegovog maleckog srca na mojim dlanovima, da sva toplota njegovog tela isparava ispod meke dlake koju bih mazio satima. Mislim da ne govore džabe da je pas čovekov najbolji prijatelj.
Nekoliko trenutaka je ležao nepomičan, činilo mi se kao da umire, i srce mi se slamalo, a u očima su mi se nagomilavale suze već spremne da strče niz lice i krenu kad tom nesrećnom biću. Nisam mogao da gledam, a nisam imao snage ni da okrenem glavu. Kako sam samo želeo da mu pomognem, oh, kako sam želeo da mu pomognem. Dok mi je prva suza polako milovala lice pokušavajući da me uteši, on je iznenada počeo neverovatnom brzinom da pokreće nogice koje su bile u vazduhu i da pokušava da se podigne, da se pokrene, da ustane,ali su mu druge dve noge već bile paralisane. Tako se snažno ritao,i u meni se rodila ogromna nada, kao da sam osećao damare snage u njegovim mišićima i slao sam mu svu svoju nadu i želju kao da će mu to dodatno pomoći da ustane,i skloni se sa puta. Automobili su žurno prolazili levom trakom i na njega ni malo nisu obraćali pažnju. On je bio sam na svetu i baš niko se nije našao tu da mu pomogne. Drugi pas koji je naišao i video ga kako leži tu, na stazi sigurne smrti, uznemirio se i žurno je trčao na sve strane tražeći nekoga ko bi mogao da mu pritekne u pomoć. Ljudi nigde nije bilo sem u besnim automobilima koji su jurili neopisivom brzinom pored njega.
Dok sam posmatrao drugog psa kako očajno trči sa mnogo želje a malo nade da spase svog drugara,onaj što je već zakucao na vrata smrti nije se predao i uspeo je da se uspravi na zadnje noge i zauzme polu-sedeći položaj. Mojoj sreći nije bilo kraja. Osetio sam se kao da mu je energija koju sam mu slao pomogla i da je sva dobrota ovoga sveta usmerena samo ka njemu i njegovom spasenju. Tako sam bio srećan,da su mi suze sada tekle od sreće, niz ozareno lice. I drugi pas se, činilo se, obradovao. Dok sam se smejao i plakao u isto vreme naišao je još jedan automobil,samo u pogrešnoj traci. Kada je konačno uspeo da sedne to besno metalno stvorenje se ustremilo svom silinom i brzinom na psa koji se potpuno nedužan našao na putu ovozemaljske nepravde. Nisam smeo da gledam šta se događa ali nije bilo dovoljno vremena da okrenem glavu kako bih to zaobišao. Telo tog malog psića odletelo je nekoliko metara u visinu i zatim neopisivom jačinom udarilo u tvrdi beton puta. To biće, sada več potpuno izlomljeno,samo je ležalo nepomično na putu, krvi nije bilo nigde, ali je njegova glava potpuno klonula a telo ostalo bez ijednog jedinog pokreta. Drugi pas, kao ni ja, nije mogao da veruje šta se dogodilo, i ponovo je počeo očajnički da trčkara levo-desno, kao čovek kada pokušava da iznađe rešenje za velike probleme. Tako sam želeo da ustanem, da odem do njega, da ga nežno uzmem u naručje,sklonim sa puta i položim negde gde može da se odmori ili makar skonča u miru, bez dodatnih pretnji koje su nastavile kao munje da proleću pored njega. Koliko sam samo želeo da mu pomognem nekako, bilo kako ali bilo je kasno, nisam mogao, nisam znao niti imao kako. Znao sam da moram da prestanem da gledam taj prizor kako bih sprečio da se moje srce potpuno razlomi na milion delova. Polako sam okrenuo lice sjajno od suza koje su ga pokrivale, i približio se krevetu, polako sam se jednom i drugom rukom podigao i smestio na krevet. Odgurnuo sam moja invalidska kolica ka uglu sobe i okrenuo se ka zidu,smestivši se u položaj u kome se i mali pas nalazio i pomislio: "Kako bih voleo da mogu da mu pomognem, kako bih voleo da je meni neko pomogao kada sam se našao u takvoj situaciji, i kako bih samo voleo da ljudi nauče da jedni drugima ne treba da budemo samo mrlja na putu kojim prolazimo već da obratimo pažnju na to kome možda možemo da promenimo ili spasemo život. "
Suze su nastavila da se slivaju niz lice a ljudi su nastavili da budu takvi kakvi jesu. 

2.12.2012

Nedeljna kafa

Pet sati. Nedelja popodne. Tek smo završili ručak, ja sam sedeo za stolom i čitao novine dok je moja žena završavala pranje posuđa upotrebljenog tokom ručka. Začulo se zvono na vratima  tačno u trenutku kada je ona brisala poseldnji tanjir koji je oprala i odlagala ga na policu. Brzo je otrčala do ulaznih vrata, ali potpuno ozbiljnog izraza lica. Nisam mnogo obraćao pažnju ko je bio na vratima sve dok moja žena nije provela staru ženu kroz sobu u kojoj sam bio do terase. Kako su kročile na kameni pod balkona kao da su prešle nevidljivu barijeru i našle se u nekom novom svetu. U dnevnoj sobi je za tom ženom ostao samo opori miris nekog bilja, kao žutih poljskih trava pomešanih sa tamjanom. Najviše mi je pažnju skrenula šarena marama na njenoj glavi i ružne perle natrpane oko njenog naboranog, osušenog vrata u nekoliko nejednakih krugova. Moja žena je sebi kao i svake nedelje u pet nosila kafu na terasu,a ženi je na poslužavniku nosila neki čaj od bilja koje je ova donela. Nije mi bilo jasno šta se događa. One su otpočevši prvim srkom vrućeg napitka potpuno nestale iz ovog sveta, pričale su tiho o nekim jelenjim kožicama, vilinskim srcima i bolima sa neke druge planete. Vetar je pirkao, ali je pomagao bilju moje žene pažljivo uzgajanom na terasi da mi svojim šumovima dodatno oteža prisluškivanje njihovog razgovora. Nakon nekoliko trenutaka napora i naprezanja digao sam ruke i shvatio da je to ionako samo ženski razgovor, nerazumljiv za nas, muškarce. Nije me mnogo ni interesovalo, iako mi je prisustvo te čudne žene u mom domu smetalo. Pustio sam da samo sunce nekoliko sati pred zalazak, pod uglom ulazi na terasu i remeti njihovu samoću. Veliki zidovi od cveća o kome se žena već godinama stara još više su se trudili da one budu u potpunoj tajnosti i miru i da ih čak ni ulična buka ne uznemirava. I popodne je bilo mirno. Mirnije nego inače. Tišinu je remetilo samo moje listanje suvih stranica crno belih novina, koje su sada već prestale da budu priče i postale gomile slova. Prostor u grudima, gde se inače nalaze pluća ispunjavala mi je velika neprijatnost. Trudio sam se da ostanem ravnodušan ili da bar izgledam tako, kao i obično, kako ne bih poremetio misli i osećanja svoje žene. Mislio sam o ružama koje je trebalo da isečem i podrežem kada njih dve završe sa popodnevnom posetom. Ni sada se ne sećam da li je ta žena bila samo kratko ili su moje misli o čemu drugom učinile da vreme isteče iz stana brže nego što to obično čini. Nije ni popila svoj čaj do kraja a već je užurbanim korakom napusila terasu, zatim dnevnu sobu, pa hodnik, i onda se na trenutak zadržala na vratima stana. Čuo sam da joj je moja žena rekla : " Sanjala sam da mi je rekao-Marija,nije zlato bižuterija pa da pukne kada padne,i to nije važno sa koje visine. Ono je čvrsto i sjajno baš zato što može da izdrži neverovatne padove, a i onda kada padne ne gubi svoj sjaj. Ono što je pravo zlato ne prestaje da sija čak ni posle preterane i prečeste upotrebe. Ono sija trajnije i od dijamanata, jer nije nešto što se koristi samo u posebnim prilikama, ono se nosi svaki dan i ljudi se njime ponose."
Žena je samo veoma grubim i promuklim glasom rekla:" Samo,pazi,nemoj da budeš pozlaćena."
Od kada je tog dana zatvorila vrata više je nikada nisam video, nikada nisam pitao ženu zašto je bila, niti ko je. I nikada mi nije i neće biti jasno kako je Marija tako brzo, preko noći ,prebolela smrt našeg dvogodišnjeg sina.


Tuširanje

Mislim:
Ma ajde beži, kakva večera, kakva kafa, idem pravo pod tuš posle ovako napornih i teških vežbi, pogotovo što su večernje. Mmmm,jedva čekam da se uvalim u vreo krevet posle još vrelijeg mlaza vode. E, nervira me i ova potkošulja(ovo je valjda jednačenje po zvučnosti, ma daj,prošao je ispit,šta mi je), uzeću onu ljubičastu...ma realno, sve su mi ljubičaste, zašto i birati. I njemu neću da se javim na telefon, neka me zove,baš me briga. Pfff, i nadam se da će zvati uopšte, mada kakav je, ne bi me čudilo da me se ne seti celu noć, šta je to čudno za njega. Zavisi koliko alkohola. E, treba da prestanem da pijem. Kakav je to čovek koji kao nešto trenira, zdravo se hrani i onda ode i pije. Bolje pitanje: Kakva je to ŽENA? Jea. Nikakva.Mada, kad se gledam u ogledalo, i nije baš toliko loše telo. E i kad uđem u ovo kupatilo sva se naježim koliko mi je hladno, ček da uključim grejalicu. Čk. Brrr...hladno dno ove kade,uh kako mi to ne prija,nikako, i kad ovako moram da stojim visoko na prstima da mi što manji deo tela dodiruje nešto hladno. E tooo, vreo mlaz. Počelo je. Sad mogu da se opustim i da ne mislim ni o čemu. Mogu li zaista da ne mislim ni o čemu?


Tako volim da pojačavam toplotu vodu koja pršti iz tuša. Uuuuu, kako se lepo napravila magla u kupatilu,to obožavam, ne moram ni u saunu da idem. Šta to piše na ogledalu? Ne vidim ništa od ove polu providne zavese. Aj' videću kad izađem iz kade. Eee,ova magla.... Hm...pa tako je i sa ljudima. Kada se ljudi svađaju i kada je svađa onako žestoka, vrela onda se tako stvori neki veo magle koja steže oko srca i ništa se ne vidi onako kako to zaista jeste. Onda čovek kaže ono što mu se u tom trenutku čini a ustvari ne može da sagleda stvari onakve kakve su stvarno. Zato uvek izbegavam da se svađam kad sam ljuta ili da sa nekim raspravljam nešto u besu ili afektu, jaoj, kad čujem afekat, pa kako to samo ne priznajem, pa to je strašno, kako bre da priznajem nešto što kod mene ne postoji i nikada nije postojalo...ne mogu, afekat je ono što se zove vrelo tuširanje u kupatilu pod naslagama pare. Ne treba ljudi to da rade, nikada mi neće biti jasno zašto ne mogu da uvide da je to samo jedan povez na njihovim očima, da taj bes i nalet ogromne, vrele ljutnje mora da se smiri pre nego što uopšte pokušaju da pričaju sa nekim drugim. Mada eto, ljudi su tako različiti. Zašto ja uvek poredim ljude sa sobom? Evo, i ovaj gel za tuširanje. Ja volim da miriše na lavandu, možda jer je ljubičaste boje i možda baš zato što smiruje, bar tako kažu. Neko pak više voli da miriše na limun, jagodu ili višnju,a neko pak da bude neutralnog mirisa. Da, neki vole kad imaju neki gel za tuširanje da daje mirise u životu, i da  se čini da nekako lakše ide to tuširanje, a neki ne vole, oni bi samo da se što brže istuširaju, običnom vodom, možda i hladnom, i da sasvim lepo osete koliko taj ledeni mlaz može da bude neprijatan. Eto, kad sam već kod toga, neko voli vrelu vodu,kao što volim i ja, neko pak voli ledenu, a nekome mora da bude tačno podešena na mlaku, nikako da bude malo toplija ili hladnija, mogao bi da nazebe ili da se oseća neprijatno. Ma to tuširanje, tako je kompleksan proces. Svako ga praktikuje na svoj način. Nekoga je mama učila kako se to radi kad je bio mali,a nekoga nije. Neko obožava da se tušira i to rado radi nekoliko puta dnevno, a neko kad baš mora jer se i samom sebi oseća. Volela bih kada bi ceo svet bio takav da je svako različit a svačija različitost dolazi do izražaja,i da se to ceni i poštuje. Ne znam zašto bre moramo da se tuširamo po propisima napisanima na etiketi. Hej,ali i ne moramo, ne moramo,samo što možemo da tripmo velike posledice ako se ne pridržavamo toga da se ne tuširamo duže od pola sata ili ako gela za tuširanje ne stavimo baš onoliko koliko piše,ili ga pak ne isperemo pre vremena propisanog na etiketi. Sve je tako lepo označeno i etiketirano. Samo je pitanje koliko je ko lud i hrabar i koliko će se držati propisa na etiketama ili pak biti spreman da trpi posledice ako ih se ne pridržava. Uh,ček da ugasim vodu,već sam dugo pod tušem, i umorna sam,a moram još i kosu da osušim. Uh,kako me to smara. Srećom spustila se malo ova magla. Ajoj,kako je hladno ovih par minuta kada ugasim vodu, mrzim to najviše, brzo da se ogrnem peškirom. Mmmmm...toplo...
E da,pa nešto je pisalo na ogledalu." B.U!" Kad li sam to napisala?

2.03.2012

Zašto brate?

" E slušaj me, nije ti fora to da mi radiš, stvarno nije! Već mesecima te gledam svaki dan, nastanio si se tu u mojoj sobi, ne izlažiš, boli te uvo, stojiš tu pored radijatora, toplo ti je i sad kuliraš. Misliš da je kul što si završio svoj posao i sad ostatak godine možeš da mi zauzimaš toliko mesta, eeeej bre,u mom životnom prostoru?! Ma ova soba je dizajnirana specijalno za mene i ne znam zašto misliš da imaš pravo da uživaš tu u ćošku, da se greješ i kenziraš bez pitanja. Dobro, jesi primljen da mi pomogneš ali mogao si nekada i da me ostaviš na miru. Šta bre ti misliš kako je meni kad se probudim u sred noći i vidim tebe tako kako zuriš u mene iz tog tvog ćoška!?! Ma slušaj me dobro, dobro obrati pažnju, ne trebaš mi više, i da možda nisam fer, iskorišćavam te samo, da surovo je ali je tako! Ma nemoj tako da buljiš u mene, koji ti je đavo, okreni tu glavu, treba da se stidiš što ne mrdaš mesecima odatle. Nemaš više svoju svrhu bre, samo mi smetaš, zauzimaš prostor, plašiš me i odvlačiš pažnju kad treba da se skoncentrišem! Od te tvoje glavudže uvek mislim da ima još neko u sobi i strašno me iritiraš! Znaaaam da se ne čuješ, ali to opet nije dovoljno da mi ne budeš teret ovde. Ne uklapaš se, shvati, ružan si, veliki, smetaš jednostavno! Uh, kako bi bilo fino da mogu da te bacim negde sad i da se više nikad ne zapitam gde si....užasno me nerviraaaaš!!! "

Taj mučni ventilator je samo stajao tu u ćošku i nepomično me posmatrao, ne trepnuvši. Uvek je trpeo sve moje nervoze i izlive besa. Kad izađoh iz sobe samo je tom svojom cvetolikom glavom pomislio: " Ko ti je kriv što nemaš tavan, onda ti ne bih smetao..."

2.02.2012

Bila jednom jedna devojčica

Jednoga dana rodila se beba, žensko je bila. Naizgled,kao i svaka druga. Niko na prvi pogled ne bi rekao da je imala višak muških hormona. Bila je veoma lepa, ali ne obično lepa, bila je preslikan otac, i fizički ali i karakterno. Kada je počela da odrasta, kako je vreme odmicalo sve se bolje videlo da bi više volela da bude dečak i niko nije znao zašto. Igrala se puškama i mačevima, nisu je interesovale cipelice, šminka i ona mala plastična bića što zovu Barbike. Verovala je da može da razgovara sa bogovima, sa vetrom i ostatkom prirode. Verovala je da su ljudi dobri, da će imati mnogo pravih prijatelja za ceo život i da će imati divnu decu i porodicu kad dodje vreme za to. Živela je tako da sve što radi, radi razmišljajući kako će to uticati na život njene dece. Živela je za njih, i zbog njih, a još ih nije ni imala. Živela je za muža koji je tek trebalo da dodje i da je voli.To je gledala u svakom filmu.
Kada je bila pred kraj osnovne škole svake noći je slušala rasprave oca i majke dok je njen, 5 godina mlađi, brat spavao. Danju je slušala kako otac viče na majku i govori joj kako je njihova ćerka đubre. Tada se i ponašala tako. Shvatila je da nije svaka porodica srećna kao što je na malim ekranima i da život nije film. Otac ju je često zvao da razgovaraju i ona je mesecima sedela na levom naslonu na fotelji i uz tihe jecaje slušala kako joj otac govori da mora da bira između oca i majke i da oni više ne mogu da žive zajedno. To je trajalo godinama. Ona je polako odrastala ali je brzo učila o životu. Tada je odlučila da neće da voli ni oca ni majku da ne bi patila ako neko od njih dvoje ode. Ljudi kažu da se osećanja ne mogu kontrolisati ali ona je i to naučila. Mislim da je baš taj višak muških hormona doprineo jačini njene ličnosti i to što kandže života nisu ostavljale blage rane na njenim ledjima. Zato je naučila kako se to radi.
Na svake 4 godine zbog posla njenih roditelja se selila,i svaki put kada bi našla neko društvo,drugarice, i kada bi im prvi put izgovorila da joj znače i da ih je zavolela ona je morala da ode. Svako drugarstvo se završavalo slomljenim srcem i dečjim snovima bačenim u vodu. Tada je odlučila da više ne voli nikoga. I nikoga nije ni volela, sem svog malog brata.
Njene snove su činili planovi kako da održi život sebi i bratu kada roditelja ne bude više i to je skoro jedino što joj je prolazilo kroz glavu. Druga stvar koju je uvek nosila u sebi je misao da nikada to neće uraditi svojoj deci.
Vremenom se doselila u jedan grad gde je ostala čitavih 8 godina. Tada je shvatila da joj je mnogo lakše da se druži sa dečacima jer su devojke uvek odbijale da trpe njenu osobenost i njen avantursitčki duh koji je uvek jurio za naletima adrenalina, rizicima, mnogo smeha i mnogo posebnosti. Ni jedna devojka nije mogla da isprati njen ritam, ni jedna nije razumela njene prepletene misli, niti je neka imala granice jedinstvenosti do kojih je ona išla. Uvek je znala gde granice treba da stoje tako da ne ruše zidove pristojnosti ili one što se kose sa principima preživljavanja. Onda se ipak pokazalo da to nije tako dobro, jer je muškarcima ipak bila previše zanimljiva da bi je samo posmatrali kao jednog ženskog druga, što je ona želela. To joj je smetalo i onda je prestajala i sa dečacima da se druži i utehu je pronalazima samo u momcima kojima je bila više od drugarice. Već od  početka srednje škole imala je stabilne veže u kojima se predavala potpuno, svu svoju iskrenost, sve misli koje su joj ikada padale na pamet i čitavu svoju neobičnu ličnost. U početku, od naočara zaprljanih neiskustvom nije videla koliko je bila manipulisana i iskorišćavana tokom tih naizgled bajnih i divnih veza. Ali ona se činila srećnom. Kada je u tim vezama pronalazila veliku rupu u koju je prosipala one ogromne količine njene ljubavi, koje je oduvek imala previše, onda se posvećivala i drugaricama, ali u njima nije tražila ljubav, niti im je išta poklanjala sem ramena za plakanje i uha za slušanje problema. Te drugarice su joj mnogo pomogle u životu jer je svojom maštom kroz njih proživela mnogo situacija i stekla mnogo iskustva a nije morala da oseti te bolove na svojoj koži. Ona je odlično davala savete drugima, jer je uvek bila pristojno direktna i otvorena da kaže ono što misli i objektivno vidi. Samo,kada je trebalo sebi da pomogne nikada nije mogla jer je bila subjektivna i uvek je volela ljudima da poklanja stotu drugu šansu. Ma ne mogu da ulazim u detalje šta su joj radili,a to nije bilo nimalo lepo. Niko nju nije fizički maltretirao, ali njoj bi bilo lakše da jeste jer je verovala da je fizički bol neosetan i nikada ga nije primećivala. Kao da je imala kožu nosoroga sve je podnosila neverovatno dobro, a onda kada je videla da taj fizički bol može da kontroliše onda je počela da uči da kontroliše i one unutrašnje bolove koji su razarajući. I to je naučila,samo nije bila svesna da će je to potpuno lišiti osećanja. Kada je osetila da ne oseća ništa osim praznine znala je da bi je to zabolelo mnogo više od svih drugih bolova, samo da je mogla da oseća. Danima je pokušavala da zaplače, da probudi bilo kakvo osećanje u njoj, ali jednostavno ih nije bilo, samo je iznutra pekla praznina, ali ne kao što peče vatra nego kao smrzotine petog stepena.
Pomirila se sa tim da osećanja jednostavno više nema, osećala se kao kamen, i živela je samo jer nije našla hrabrosti u sebi da povredi one za koje je smatrala da je vole i da napusti ovaj svet. Onda se pojavio jedan dečko u njenom životu, sasvim slučajno, jednu celu noć je sedeo pod njenim prozorom i oni su se gledali i razgovarali na telefon. Posle toga su se dogovorili da se vide i od tada nije prošao ni jedan dan da su se rastali dok...on nije morao da ode. Ovoga puta on je otišao u drugi grad. Tada je osetila da ju je to zabolelo i da je on uspeo da ponovo probudi osećanja u njoj. Tada ga je zavolela svim svojim srcem, mislila je. Bilo im je teško, viđali su se retko, ali čak i ako se ne bi čuli danima, ona ga je uvek osećala u svom srcu. I važno je to što ga je osećala. Nakon godinu dana ne viđanja sa njim ona je videla nekog drugog i poželela ga kraj sebe. Tada je učinila ono što njene granice nisu smele da dopuste, ali su dopustile. Prevarila je tog dečka koga je volela. Nisu se čuli dva meseca, ona je tada shvatila da je jedini način da ga preboli da kaže sebi da je on umro i da ga jednostavno više nema. Bila je mirna a osećanja su i dalje bila živa u njoj. I dalje mu je bila zahvalna što joj je pomogao da ponovo pati, ali je sada znala da je bolje patiti nego ne osećati ništa. Nakon dva meseca oni su se ponovo našli u istom gradu i ponovo su bili zajedno, ona je bila pored čoveka koga voli i bili su srećni. Nikada se nisu posvadjali, pa čak ni onda kada ga je prevarila, samo nisu razgovarali. Njemu su drugovi stalno govorili da nije dobro to što se ne svadjaju, ali njima je bilo lepo i nisu nikoga hteli da slušaju. Ona je odlučila da je on taj sa kojim želi da bude ceo život. Uvek je bila tu za njega, a on je spremao ispite, i nije obraćao pažnju na nju. Ona mu je često pomagala raspremavši mu stan i spremajući ručak, a on je njoj kuvao kafe, i živeli su tako veoma srećno.
Jedno jutro on ju je zvao da dodje kod njega čim ustane jer ga mnogo boli stomak. Ona ni trena nije razmišljala, ustala je iz kreveta, otišla kupila hleb i specilani čaj za stomak, i po užasnoj hladnoći i kiši putovala do njega 45 minuta autobusom u kome se skoro nije onesvestila od gužve i nedostatka vazduha. Kada je konačno stigla brzo je stavila čaj da se kuva, spremila dorućak dok ju je on samo posmatrao i kada se smirila pored šporeta da sačeka da voda za čaj provri on ju je zvao da sedne pored njega. Uradila je tako i čula pitanje: ''Da li me voliš?" Nasmejala se jer je on vrlo dobro znao odgovor. On je potom ustao, rekao da ga ne boli stomak zato što je bolestan već zato što mora da joj kaže nešto. Usledili su momenti produžene tišine. Rekao joj je kako je previše voli da bi bio sa njom i da mu ta ljubav stvara teret i da ne može više tako. A pre toga je ušao na njen e-mail i telefon i isčitao sve poruke koje je slala i primala kako bi joj našao bilo kakvu grešku i okončao opet kažem naizgled tako idiličnu sliku. Ona je samo otrčala u kupatilo, pala na pod i počela da plače kao što nikad u životu plakala nije a zatim je on uleteo u isto to kupatilo i zaglio je s' leđa. Ona je samo obrisala suze, nasmešila se, poljubila ga i rekla tiho:" Ljubavi,hajde da ti spremim doručak". Ustali su, spremila je sve, sipala vreo čaj u šolju koju mu je kupila, pokupila svoje stvari i izašla iz njegovog stana. Dok je silazila niz stepenice sa trećeg sprata, svakog časa bi zastajala da jako zaplače, malo je padala na stepenicama, pa se uzdizala, pridržavajući se za zid i kako je bila sve niže sve je tiše i slabije plakala. Kada je došla do izlaza zgrade već je prestala da plače i samo je sa osmehom išla niz ulicu i razmišljala kako je lep osećaj dok joj kiša kvasi lice i sakriva tragove suza. Posle toga se više nisu čuli pet meseci a onda su se videli i zaključili da su oni ustvari bili samo najbolji drugovi i da nikada među njima nije postojala ljubav kao između ljubavnika već kao ljubav između dve osobe, i možda je on baš bio taj koji je video da ona ima višak muških hormona.
Nakon njega je imala neke momke na mesec dana najduže, sve drugarice je izgubila, iz nekog razloga su joj svi okrenuli leđa i ostala je sama. Nije joj to smetalo, ali je imala osećaj kao da više nikada neće naći muškarca sa kojim će želeti da živi ceo život i ima decu. Prošlo je još godinu dana i tada je shvatila da baš onaj dečko sa kojim je prevarila njenog poslednjeg pravog dečka živi u istom gradu, našla se sa njim par puta i shvatila da oseća nešto prema njemu. Znala je da je on jedini koji je uspeo da u njoj probudi osećanja pored   dečka sa kojim je bila u vezi. Znala je da baš on može da bude taj koji će možda moći da joj pruži dovoljno ljubavi da sa njim osnuje porodicu i živi u sreći i slozi kako je ona to želela. On je nju mnogo voleo od prvog puta. Bili su zajedno mesecima i mnogo su se voleli. Svakim danom sve više. Sve njene bivše ljubavi su se ugasile i želela je samo njega. Bio je divan prema njoj kad su zajedno, ali je uvek mislio da ne ispunjava njene standarde i uvek je bio pomalo nesrećan. Odlično je to skrivao od nje. Jednog dana otkrila je da je trudna. Bilo je prerano za to što se dogodilo. Kada mu je rekla on je želeo da se venčaju i da zadrže dete. Ona je još prvog dana kada je saznala odlučila da to dete ne dođe na svet jer nije želela da ono ima lošu budućnost, loš život i nije želela da i njeno dete poželi da može sebi da oduzme život kao što je ona često želela. Nakon što je sa njim podelila svoju odluku on je otišao, nije mogao da se nosi sa njenim postupkom i više se nikada nije javio. Ona ga je volela, i tražila ga je mesecima jer je želela i volela samo njega. Nakon godinu dana njegovi roditelji su joj konačno rekli da su našli njegovo telo u nekoj rupi ispod mosta. Ona se za pet godina udala za njenog bivšeg dečka koga više nije volela, ali niko drugi nije mogao da trpi njen višak muških hormona, niti njegov višak ženskih,i tako su njih dvoje završili zajedno.On nikada nije želeo da se veže, pa mu je ona dopuštala slobodu. Spavali su jednom u par meseci, ona je raspremala stan i kuvala ručak, on je radio i nije mnogo obraćao pažnju na nju. Rodila je dvoje dece samo da bi nešto ostavila za sobom. Brat joj je postao narko diler koji je kasnije poginuo u uličnoj pucnjavi, a za roditelje nije čula od fakulteta. Njen sin se svakim danom pitao kako da na što bezbolniji način napusti ovaj svet, a ćerka je bila go-go igračica u nekom klubu da bi zaradila pare i što pre postala nezavisna od roditelja. Njih dvoje se nikada nisu svađali i nemaju sve priče srećan kraj.

2.01.2012

Pocahontas

Hej hej ljudi! Imam nešto da podelim sa vama! Ovo je definitivno nešto što je deo mog života još od kad sam bila dete, ali i u bilo kom drugom trenutku, kao što je to i ovaj, pa zato želim da pokažem i predstavim i vama! Obratite pažnju! :) U pitanju je igrica Pokahontas, Disney-eva. Čak je za SEGA-u pravljena, ili što bismo po srpski rekli Segu, i pikseli se skoro mogu prebrojati, ali je ipak jedna od najlepših igrica koju sam igrala. Trebalo mi je sve ukupno dva sata da je pređem celu i stvarno je bilo divno provesti dva sata posvećenih ovako nečemu. Verujte mi da je čak bolja i nego sam crtani film, mnogo je detaljnija, deluje kao da je za decu od 3 godine, ali ipak ima mnogo skrivenih detalja koje čak mogu da zainteresuju i oduševe starije(evo i moj slučaj). Pa ako budete imali vremena odvojite 2 sata za ovo i uživajte. A ja vam ostaljam skrinšotove(screenshoots), link za besplatan download i video pa se vi odlučite da li da isprobate igricu. Ja garantujem uživanje ako volite životinje, prirodu, igrice ili pak ovu pesmu koja je na videu, jer se ona provlači kroz celu igru. Do sledećeg posta, pozdrav! ;)












Ma zar nije najlepša?

OBOŽAVAM POKAHONTAS!!! <3