2.23.2015

Baljezganja

Јебем му миша, мучи ме та љубав. Да знам шта је можда ме не би ни мучила. Него, знаш, мени се тако неко свиди ,осетим нешто, јелте, и онда одмах помислим љубав је то. Још  одавно сам    мислила  да умем да  направим  разлику између љубави и заљубљености али што сам старија све ми се чини да мање знам . Како то бокте мазо ? Некако више пратим интуицију и чини ми се да ме није изневерила, али опет, правим грешке....мора се ипак мозак користити и за такве ствари, а не само за учење из књига изгледа . Заглупи ме овај факултет  људи  моји . Као и већину, чини ми се. И сад схватих да за све пишем да ми се чини. Ето, доказ да више ништа не говорим са сигурношћу јер како и да будемо сигурни у било шта када све око наш зависи баш од наше перцепције ствари. Зато ми је и тешко да користим мозак када схватам да мозгом једна ситуација може да буде и добра и лоша и да све зависи од тога како гледаш на ствари. Па зашто онда и да гледамо када ће само једном ситницом то постати нешто савим друго. Напр. та ситница може да буде наше расположење, утицај који нам други "намећу " и тако....збуњена сам. Помоз'те људи. А и ако ваш послушам то је опет ваше посматрање ситуација и ствари. Не могу то применити на себе и свој живот. Добро, бар је киша свима иста. Или ни она није? 

2.22.2015

Nesto o meni, sada,pre i blogovanju

Nedostaje mi staro piskaranje po blogu...sinoc sam, umorna posle dugog puta, legla u krevet i, ne znam zasto, otvorila svoj blog. Pocela sam da citam postove koje sam jako davno napisala, prisecala se svojih misli, razmisljanja, inspiracije i kreativnosti koje sam tada imala. Setila sam se kako sam skoro svakog dana ili veceri zurila kuci kako bih procitala nove postove sa blogova koje pratim i kako bih pisala svoje postove. Nedostaje mi moj drug Mitoman. Iako smo bili samo dva blogera koja su se slucajno pronasla imali smo neki dubok odnos, kroz tekstove smo se razumeli, komentarima podizali volju i inspiraciju jedno drugom pa cak i kad smo duvanili cigarilose na travi na Kalishu pricajuci o devojkama (njegovim,ne mojim :D), o blogovima i o svetu. Nedostaje mi inspiracija Vanje, Jelene i prelepe slike i predivan stajling jedne Angelice....Zao mi je sto mi je blog sada postao nesto sto posecujem jako retko a ne utociste i kucica na drvetu u koju donosim sva misli i iskustva nakon napornog dana....volela bih da imam inspiraciju za pisanje kao i ranije, da mi kretivnost nije utihnula, da mi je vreme ispunjeno mnogo lepse i drugacije nego kako jeste sada. Provodim vreme troseci ga na ljude koji ne znam ni sama da li su vredni toga, na neke skole koje nemaju kraja ni znacaja, gubim ga u sitnim satima i minutima koji prolaze uzaludno... volela bih da vise ucim, ali zaista ucim,o zivotu, a ne o onome sto pise u knjigama. Zelim da sam radosna i ispunjena....ali pocela je vec druga godina u kojoj ne osecam to lepo osecanje....nisam nesrecna, ali nisam ni srecna..a sto je najgore nista se ne desava da mi da razlog da ne budem srecna, samo je spontano, lagano usao taj osecaj u mene..i kazem,nikako da izadje...ne mogu ni sa kim da razgovaram o tome, ne zelim...zelim da provedem vremena sama sa sobom,kao sto sam to radila ranije, da otkrivam sama kakve su to emocije u meni, sta je to sto me cini ne srecnom (da ne kazem nesrecnom). Treba mi onaj odnos sa sobom koji sam imala ranije...ne entuzijazam, ne ambicija, ne polet....vec trajnost, mir, istina....doci ce  valjda....