12.26.2013

Slika u njegovoj glavi

Pričao mi je kako je svakoga dana slušao otkucaje sata koji se obično nalazio iza njega. Ništa više nije govorio o tome, ali sam znala šta to znači. Pričao je kako više i nije tako mlad, a ja sam znala da će i to ''tako'' još brže proći. Pričao je i pričao...Mnogo je pričao. Voleo je da priča. I meni, i drugima. Nisam se bunila. Volela sam da ga slušam. Čak sam volela i da ga čitam. Ponekad bi zapisivao te svoje misli i slao ih u lokalne novine. Pre nego što bi ih poslao uvek bi ih posalo meni, da dam svoje iskreno mišljenje. Ali, ko sam ja da dajem svoje iskreno mišljenje? Šta li mu je to značilo? Vrlo dobro je znao da je samo par meseci stariji od mene i da nam oboma mladost prolazi kao voda u koritu jedne seoske reke. Bio mi je smešan kada je sedeo za svojim radnim stolom, ispucalim, oštećenim, ostarelim...Kada bi prestao da piše na trenutak i zamolio vreme da sačeka samo da razmisli šta sledeće da spusti na tu belu hartiju, kao da je bio na visinama Tibeta, ili pak prostranstvima Sahare i potpuno zaboravljao da sam tu iza njega na neudobnom krevetu. Rekao je kako mu soba izgleda lepo noću. Ja sam mu rekla da sve izgleda lepo noću jer se onda ne vide suvišni detalji koji skrivaju lepotu osnovnih kontura stvari i njihovu neiskvarenu nežnost. Nikada nije tražio mnogo da bi bio srećan. Imao je tu svoju sliku sreće u glavi koja je bila već odavno naslikana, pre nego što je uspeo da sagleda svet iz svih uglova. Video je iz jednog jedinog ugla, i to je ostalo na platnu u njegovoj glavi. Na slici je bio jedan čovek u poodmaklim godinama, sa lepom ženom u kuhinji i dvoje dece koji se igraju pored njegove fotelje, a on je sedeo sa nogama na tabureu i ponosno čitao svoj poslednji roman, i na stočiću pored bi bile novine u kojoj se nalazila baš njegova kolumna. On je jednostavno želeo da ga neko razume, da bude čitan. Da napiše nešto veliko što će se čitati i onda kada njega ne bude više. I kada bi se probudio iz svojih snova samo bi nastavljao da piše po onoj istoj hartiji o slabostima života jednog običnog čoveka, o debelim ženama, o lošim uslovima u državi, svakojakim ljudima koji su živeli oko njega i opet je zaboravljao da ja sedim tu iza njega.  Čitala sam te njegove tekstove i pitala se zašto ih piše. Da li nije znao drugačije ili nije hteo drugačije? Da li sam ja osoba kompetentna da kaže da on možda treba drugačije. Da li sam ja ta koja treba da mu kaže da je Hemingvej kada su svi pisali o bogatstvima ljudi pisao o jadnom starcu koji je pokušavao da ulovi ribu, i da mu je bilo dovoljno što je samo to bila njegova borba. Možda grešim, ja ipak ne znam ništa o Hemingveju. Znam samo da su rekli da je previše pio, i da je Dali imao poremećenu sliku stvarnosti, ali bez obzira što nisu živeli po propisima i principima običnih ljudi  oni su ostali u mislima svih tih, običnih ljudi. Ja sam uvek mislila da nije važno da ceo svet zna za tebe, već da je važno da ceo TVOJ  svet zna za tebe, i tako sam živela, uvek srećna i uvek vedra i nasmejana. On je uvek imao taj zamišljeni izraz lica i pogled uprt u nebo...

20 godina posle:
Postala sam urednik nekih lokalnih novina. Na polici u magacinu sam našla sve njegove tekstove koje je poslao. Nikada nisu bili objavljeni jer bivše urednike tih novina nisu interesovali nečiji iskreni, literarni radovi već samo tračevi i sočne novosti o svetu oko nas. Uzela sam ih i odnela kući. Provela sam nekoliko noći, koje više nisu bile tako tužne i prazne, jer su njegove reči ispunjavale ceo moj stan. Sa tekstovima u ruci ležala sam na krevetu, išla u kuhinju po piće, obuvala se u hodniku i ponovo zatvarala vrata od stana kada sam tog dana krenula na posao. Pitala sam se zašto se slike u ljudskim glavama tako lako cepaju, zašto se ne ostvaruju? Njegova se pocepala pre nekoliko godina. Žena ga je ostavila jer je previše pisao a nikada ništa nije objavio, odvela je i decu, a odnela je i njegovu omiljenu fotelju. Makar mu je tabure ostao i njegov stari sto na kome je previše pisao. Sada pije, u praznom stanu, bez snova, bez volje, bez slike u glavi.

Sada, kad je stari urednik otišao iz novina ja sam poželela da objavimo njegove tekstove, da njegove brige o svetu i ljudima podelimo sa svima.Nažalost, ljude i danas samo zanimaju tračevi, crna hronika i sočne novosti o svetu oko nas.Tako ljudi postaju pijanice, ili se predaju toku običnih ljudi, kao što sam ja uradila. Postanu deo neke firme bez koje svet ne može, ponašaju se kao svi ostali u društvu, zanemare duboka razmišljanja o promenama sveta i sistema, zaborave da imaju probleme, da postoji sistem...a oni kojima su pocepane slike postanu pijanice pa polako i oni zaborave da imaju probleme i da postoji sistem koji je svojim kandžama pocepao tu njihovu sliku, i postanu jedna pokvarena, neizbežna karika društva.