8.05.2011

Lepota mističnosti

Sećate li se onih trenutaka kada slučajno primetite neku devojku,ili pak osobu,ali češće devojku, u gradskom prevozu, na stanici, u prodavnici,bioskopu ili baš na ulici?Obično vidite deo lica,kosu,ruke ili ono što je obukla. Retki su slučajevi kada nam se celo lice pokaže u vidnom polju,ali ona i tada ostaje onako mistična, mistično lepa. Primetimo koliko je njena lepota neuobičajena, nesvakidašnja i ima nešto što ostavlja utisak i privlači poglede. Ja sam uvek verovala,pa i sad, da je to nešto što nas uvek privlači kod drugih-mističnost. Sama pojava da ih ne poznajemo,i da im je lice kao mirna površina vode-da u njemu vidimo samo sebe a ne dubinu, budi neku tihu ali postojanu želju da dokučimo šta se krije iza svetlucavih očiju,lepršave kose, rumenih obraza,i pogleda koji je bačen jako daleko....Čini mi se da i slikari većinom slikaju takva lica,koja nisu izdajice svojih gospodara već ih skrivaju veoma dobro.

Pa evo,uzmimo u obzir Lisu Žerardini,poznatiju kao Mona Liza. 

Možete li mi reći kakva je ona ličnost bila na osnovu njenog fizičkog izgleda,na osnovu blagog osmeha na njenom licu? Ona nije lepa,tj. nema lepe crte lica ali ima ono nešto,zar ne? Imamo potrebu da je gledamo što duže,da je dobro osmotrimo, shvatimo, dokučimo,jel da?


Oduvek sam želela da me ljudi tako vide,kao nešto mistično,nešto zatvoreno,kao Pandorinu kutiju,nešto što se ne sme i ne može otvoriti.
 Ova slika me tako podseća na one lepotice iz istorije. Bled ten,lep karmin,lepeze,neki nežan,ženstven pogled...Nisam na tu mističnost mislila,ali me to donekle podseća na nju. Evo jedna pesmica(jeste da se ne uklapa u potpunosti u nežnost ove dame ali lepa pesmica :)



Ovde su sličice koje sam našla na netu i koje su mi lepe...takve devojke po mom ukusu privlače pažnju i imaju ono nešto što će okrznuti oko svakog prolaznika...I ima sličica koje mi se svidjaju nevezano za lepotu devojaka već onu mističnost koju stalno pominjem.
















                                                     (Evo i jedna moja ''mistična'' faca :)
Zašto pak želim da budem takva? Znate one penzionere u autobusu kada vas gledaju prezrivo jer niste ustali kako bi oni seli, iako tu ipak ima neko mlađi i od vas i ne pitajući se da li se vi osećate dobro(pa normalno,mi mladi smo uvek dobro). E pa oni obično gledaju one ljude kojima se u očima vidi saosećajnost ili pak bilo kakva osećanja,jer znaju da će tako uticatu na vašu savest...e pa da,obično im uspe,ali ponekad mi je stvarno muka od toga. Želim da izgledam kao neko koga ne smeju čak ni da pogledaju,neko čije lice ne pokazuje ni jednu boru,ni onu od smeha niti onu od tuge ili mrštenja,baš ni jednu i čiji pogled je toliko gorak da se plaše da se susretnu sa njim,pa gledaju u stranu i onda njih bude sramota što su se uopšte usudili da pogledaju u tom pravcu. To ima i drugih dobrih strana. Stojim na stanici i čekam bus a onda dodje neki maloletnik koji još uz to i ''huligan'' i mnogo razmažen,pa mu zanimljivo da zeza,bulji ili pak dobacuje koješta.E pa jedan takav pogled i ućutao bi za narednih godinu dana. Oni slatki promoteri koji pecaju raspoložene ljude po ulicama neće ni pomisliti da priđu ukoliko se takvo lice pojavi pored njih. Jednostavno,ljudi kada vide da pored njih prolazi neko ko gleda ispred sebe i ne vidi ništa osim svog cilja i tačke ka kojoj se uputio,neko čiji pogled je toliko hladan a peče ukoliko se gleda pravo u njega,neko ko je potpuno nezainteresovan za bilo šta oko sebe i ne zna da drugi ljudi uopšte postoje oko njega,oni neće prilaziti,pitati ili tražiti bilo šta. To nekada može da koristi,ali teško je tako(barem meni). Pokušavala sam mnogo puta ali jednostavno,neka lepa reklama na bilbordu,slatko dete u busu ili bilo šta lepo na ovom svetu mi izazove osmeh i trunku sreće u očima i onda to sve pada u vodu. A ljudi,ako su nesrećni, ne vole srećne ljude oko njih. To me mnogo nervira u ovom našem životu,ovom velikom,zajedničkom,na planeti. Zato pokušavam da stavljam masku od leda,gorčine,nezainteresvoanosti i zlobe i teram takve ljude od sebe,ali nikada ne uspem do kraja u tome,jer ja to jednostavno nisam. Na mom licu pišu svi oni lepi trenuci koji su protrčali kroz moje nerve i stigli do onog malo crvenog što zovemo srce. A i još nešto. Uvek sam se pitala zašto ja ne mogu da budem tako mistična...A onda shvatih da možda i jesam,samo-kako da budemo mistični sami sebi? Ako nas neko poznaje iznutra onda smo to mi sami,i nikada sebi nećemo biti zatvoreni i mistični,a ako jesmo onda je to mnoooogooo loše. Zato,posmatram ljude sa strane i uživam u njihovoj mističnosti i pokušavam da ih tumačim jer kako Marilyn vos Savant reče-

''Da bismo stekli znaje moramo da učimo;ali da bismo stekli mudrost moramo da posmatramo.''

1 comment:

  1. Хеј, Јована, фино ти је ово. :)

    Ја углавном имам баш тај поглед, нико ме жив не дира, и то је милина. Понекад ме пензинери подигну у аутобусу, хулигани испеглају, а промотерке смарају, али имам тај поглед. Осећам то. :D

    И слажем се за мистичност, она привлачи, онако баш како ваља. :)

    Остани фина, позз!

    ReplyDelete