9.14.2017

Te teške, naporne obaveze

Postoje određeni trenuci u životu kad ne znate šta vas je snašlo.

Kad si klinac, sve misliš da se stvari brzo dešavaju, ali ipak pronalaziš vreme da se smeješ, da se raduješ, da se opustiš u travi i uživaš. Kad malo porasteš, dođe srednja škola, pomisliš kako ti je teško, kako imaš mnogo da učiš, ima ljudi sa kojima se ne slažeš, ali uvek ima i onih sa kojima se smeješ do suza, sa kojima bežiš sa časova i opet se raduješ, opustiš se i uživaš.
E, onda dođe momenat kad kao odrasteš i upadneš u taj vrtlog odraslih ljudi. Iz toga ne možeš tako lako da se izvučeš- ne možeš tako lako da pobegneš sa posla kao sa časova, sa minimalnim posledicama, nema letnjih a ni zimskih raspusta, vikendi su zauzeti raspremanjem kuće, ili posećivanjem rodbine i retko kada nađeš vreme da možeš da se opustiš i uživaš, a da to zapravo potraje dovoljno dugo da ga i osetiš. Ne postoji raspust od plaćanja računa, spremanja hrane, čišćenja, pranja i svih drugih poslova koji dolaze sa "odraslošću".  Šta onda?

Pitam se da li je moguće da kada si mali toliko želiš da odrasteš, a kada odrasteš toliko želiš da si mali. Da li je to stvarno prokletstvo ljudskog roda da uvek želi ono što nema?

I onda postoje ovaki kao što sam ja, došli su do doba odraslih ljudi ali se bore protiv toga da istinski porastu. I onda sam zarobljena u situaciji kada se od mene očekuje da budem odrasla, odgovorna i savesna, imam gomilu obaveza, a ja samo želim da se smejem do suza, da se opustim i uživam, a da to traje dovoljno dugo da ga zaista i osetim.
Ako neko može, neka mi kaže kako neko ko želi da završi sve svoje obaveze da mu ne bi stajale nad glavom, da ga ne bi opeterećivale i činile nesrećnim, može da bude srećan i da uživa i najviše da bude opušten , kada se nove obeveze ređaju iz dana u dan? I znam, neki od vas će mi reći- nauči da uživaš u procesu, biraj ono što ćeš da radiš, meditiraj, ali šta ako zapravo ne možemo uvek da biramo svoje obaveze? One same dođu, same se nametnu, same biraju nas. Znam da mi sami biramo svoj put, ono što ćemo da radimo, ali...ali....mnogo je tih ali i u ovom tekstu i u životu. Zašto svaka stvar ima svoje ali? Isto tako sam čitala, slušala i gledala o onoj filozofiji: kakve su ti misli, takav ti je život. (Opet) Ali šta ako upadneš u takav vrtlog stresa i misli iz kojeg ne znaš kako da se izvučeš, i svakim krugom se sve više i sve brže okreće, da više ne znaš kako da ga zaustaviš? Uzela bih persen, da pomogne za smirenje, radila bih sebi Reiki tretman, meditirala bih, i sve to pomaže, ALI privremeno! Jer obaveze i nametnuti tereti ne mogu magično da nestanu. Posle svega, zaključila sam da samo i jedino što pomaže zapravo jeste da se stave slušalice i da se stisnu pesnice i da se posveti rešavanju obaveza najbolje što umemo, bez ikakvih misli, razmišljanja o budućnosti, prošlosti i o tome koliko nam je teško, već potpuno posvećenje, i tako iz obaveze u obavezu. Posle nekog vremena sve te obaveze što donosi život postaju sve lakše i lakše, postaju rutinske i sporedne, jer kada završimo jednu obavezu odmah, čim se pojavi, imaćemo makar malo vremena da se opustimo i uživamo dok ne dođe druga. Ako se nagomilaju jer nismo savesni i ne završavamo ih odmah, e onda je zeznuto. :) 

No comments:

Post a Comment