6.06.2017

Blještavi trenutak beskrajno kratak

Blještavi trenutak, beskrajno kratak. On traje koliko i kapljica rose-dok sunčevi zraci ne postanu snažni, pa magija ispari. Sa njim se čovek ne druži, on u njemu biva. Sa njim se sastaje i rastaje, sa njim živi, iz dana u dan, a gotovo da ga nije ni svestan.
To je tren kada svaka ptica slobodno peva svoju pesmu, kada voda žubori glasno, kao topot konja, i svaki zvuk ima mesto za sebe, svaki je tu, prisutan, u nama i oko nas. Tada majke ptice stoje na anteni, kljucaju zaostale mrve, ili samo gledaju u visine, dok se mala ptice slobodno igraju u vetru.
I vetar je tu. Postoji, ali tiho. Sasvim je miran. Dremka, ljuljška se kroz ulice prazne, vuče se kao uspavani mačak posle obilnog ručka.
Oseća se potpuni, bezumni mir. Mir, koji se može osetiti samo dušom. Otvorenim srcem i zatvorenim očima. Čak se i na krovovima usnulih zgrada naziru mirni, blaženi osmesi. I krovovi tada nečujno odahnu, jer čuvaju sve svoje stanare, njihove tajne, raspršene snove, dok ih šarene posteljine nežno maze po telu.
Pirgaste mačkice se bezbrižno igraju i jure po parkovima, međ svojim dvorištima, jer znaju da im nikakva opasnost, u tom kratkom trenu, ne preti. Vazduh je čist. Miriše cveće. Svi mirisi, zvuci i boje se slobodno šepure kroz grad. Znaju da će ih makar neka zalutala duša tada zaista primetiti.
I svetlost je nežna, postojana, tako da se sve vidi, a opet blago miluje oči i ne želi da smeta.
Sve dobija ritam jedne umirujuće simfonije, koja uzdiže još više od nebesa, do univerzuma, do kraja onoga što mislimo da poznajemo u svemiru....a možda i dalje od toga. Taj vrtlog mira uvlači duboko u sebe i one najuznemirenije, pa i oni spuštaju svoja koplja, otključavaju svoje ograde i podižu zastore straha, napetosti i brige. I oni ulaze u iskonski mir u kojem je svet stvoren. Taj trenutak, iako za jedan dan neopisivo kratak, ako se dobro udahne, traje za ceo život. Taj trenutak se zove Svitanje.

No comments:

Post a Comment