3.22.2011

Dnevnik čitanja Devojačkog ''Da''

Minut prvi:
Dragi dnevniče,
Ova knjiga(ako je tako mogu i nazvati) je užasna. Ne mislim na knjigu kao na delo,nego ovu hrpu papira ispred mene na kojima su kopirane strane originala knjige. Više od pola se ne vidi,mastilo je razmrljano i fali 20-ak strana. Preživećemo.

Prvih pola sata:
Dragi dnevniče,
Preskočila sam predgovor,stvarno se ništa ne vidi,i ne mogu da izmišljam delove rečenica u glavi,steći ću pogrešno mišljenje. Početak mi je bio malo čudan,onaj deo kada se opisuje izgled scene i vreme radnje. Zapitah se zašto je pisac naveo tačno od koliko do koliko sati se radnja odigrava. Veoma čudno za jednu dramu,ako je ovo uopšte i drama. Čudni su mi likovi. Deluju mi poprilično hladni i distancirani jedni od drugih. I sluga od gospodara i devojka koja treba da se uda od svog budućeg muža a i žena koja je ugovorila brak od budućeg zeta. Nekako to osećam kroz jezik kojim se služe, reči koje biraju, kao da imaju neke prenadmene stavove.  Slušam baš sad ovu pesmu. Nekako kao da i njih opisuje. 



Dijego isčekuje,napet je,sve mora da ostane u tajnosti,Simon pokušava da oraspoloži gospodara,da mu udovolji,ali ga malo razljućuje, one dolaze,žure,pričaju previše neke nebitne stvari. Violine predstavljaju onaj unutrašnji nemir u svima njima, viši tonovi u simfoniji razgovore, a celoj atmosferi doprinose duboki tonovi većih gudača...baš nekako odgovarajuće opisuje delo ova kompozicija.


Prvi sat:
Dragi dnevniče,
Donja Fransiska mi deluje kao neka devojka koja skriva svoju unutrašnjost zatrpavajući je nekim nevažnim stvarima,pričajući o bilo čemu samo da se ne dotaknu teme nje same i onoga što ona oseća. Ali,ne samo ona, nego i donja Irena i don Dijego kao da imaju u sebi nešto što bi da sakriju, jer svesno prave neke postupke na osnovu svojih manjaka a znaju da oni možda nisu baš ispravni. Hm...Mnogo me nervira donja Irena. Slažem se sa njom da ćerka mora da sluša svoju majku, da joj pomaže i kada je majka loše da treba da bude uz nju,ali ne treba majka da zapostavlja mišljenja svoje ćerke,njene slobode i da na njoj ispravlja svoje komplekse i mane a nadoknadjuje želje koje nije ostvarila sama. Mislim da Fernandes to hoće i da kaže kroz ovo delo. I sam don Dijego koji je sa majkom devojke sklopio dogovor o ženidbi ipak zahteva da čuje mišljenje ćerke i smatra da je to najvažnije. Iako on u početku izgleda kao neki sebičnjak koji samo želi da se skrasi jer je zakasnio, pa hoće da nadje ženu sa kojom će moći da živi u miru i da uživa u njenoj mladosti kad već nema svoju, ipak pokazuje da nije loša osoba, već samo, kako on kaže, jedan običan mali čovek. On mi se generalno dopada kao lik,nekako mi je baš kao što bi trebalo da bude jedan gospodin,ili mi se samo tako čini,ali smeta mi kod njega to što se brzo nervira. Ali,opet kad bolje razmislim,bolje odmah reći šta mislimo i ako nas neko nervira nego da ćutimo i trpimo. Eto,Pakita je ćutala o svojim osećanjima sve vreme i samo je odlagala svoju sreću. Sigurno ne treba tako. Baš su mi simpatične sluge. Oni su naizgled tako nebitni, podredjeni u svakom smislu i uvek su po strani, ali kad malo bolje razmislim u dosta dela su pokretači radnje kao i katalizatori u hemijskim reakcijama. Oduševljena sam njihovom snalažljivošću,glumom...Tako su sposobni da odglume poniznost,nezainteresovanost, da budu potpuno neprimetni i povučeni,a ustvari imaju sposobnost da uvek čuju i vide sve,i ono što treba i ono što ne treba. Sad,kad se prisetim dela koje smo radili i Celestina i Lazarčić i Seviljski zavodnik...sva ta dela imaju baš takve sluge...i svuda su isti...jedina razlika je koliko su privrzeni gospodarima,i kojim. Preslatki su mi tako u svojoj prostoti i prevrtljivosti,ali ne mislim negativno, naprotiv...


Drugi sat:
Don Karlos. Po mom mišljenju on je jedna kukavica,jedan nedovoljno zreo mladić koji tako hoće da se igra života ustvari dok mu ne dodje neko stariji i kaže:''Stani dečače,ne može to tako. Hajde uzmi stvari i idi.'' I onda on,pošto mu je neko rekao da nešto ne može i kad je neko obratio pažnju na ono što on radi shvatio da ne može sve tako kako on poželi i odlučio da odustane. On je jedan od onih koji nije čuo za reč borba...Bar ga ja tako vidim. Ne dopada mi se on...Po mom mišljenju ljubav je vredna mnogo velikih zrtava ako je prava. Eto,velike žrtve su ono što su Romeo i Julija uradili,mada su oni bili mnogo brzopleti i nepromišljenji...Ne treba se pokupiti i otići na prvom naletu prepreka...Dobro,znam,nije odmah otišao i nije je ostavio bez pozdrava kao što bi neki,ali opet nije trebalo da poželi da ode uopšte,pogotovo što zna koliko je ona nesrećna. Potpuno druga situacija bi bila da je ona srećna pa da je zbog toga ostavlja. Ajoj,a donja Irena...Ona je tako sebična i pokvarena osoba. Ne bih rekla zla,jer nije zla, samo je onako...pokvarena. Verovatno ju je zivot na to naučio,a možda je imala toga i urodjenog...Ne znam...Ali njeni napadi histerije, potreba za kontrolisanjem situacije, nadmenost...to su stvari koje ja ne bih mogla da trpim u svojoj blizini. Verovatno zato što ne volim ljude koji su nadmeni, koji su odviše ponosni, a tek one gorde...Ne kažem da ne treba imati ponos,ali ja nekako nikada nisam mogla sebe da zamislim kao ponosnu osobu i onda mi ne ide u glavu kada neko to jeste. Nije mi jasno kako ih nije sramota da se tako osećaju, kako ih nije sramota da toliko pokazuju koliko su zaista ponosni...ja čvrsto držim da je skromnost vrlina i koliko god za sebe znali da vredimo ne treba da se uzdižemo zbog te vrednosti. To je moj stav. A pogotovo ne volim kada neko zna da ne vredi mnogo pa onda svojom nadmenošću sakriva te manjke i pokušava da ih zatrpa rečima koje pokazuju samopouzdanje i gordost. Zbog toga je donja Irena takva i prema svojoj ćerci i prema don Dijegu,a još gore je što toga nije ni svesna. Opet kažem,možda sve to nisu mane, možda je pravi put u životu ustvari baš taj da smo svesni svojih vrlina i vrednosti i da ih otvoreno pokazujemo i da se ne upuštamo u bilo šta sa onima koji su manje vredni od nas. Ali opet, kako znati koliko ko vredi? Samo poimanje vrlina i mana je individualno. Eto,meni je ponos mana a skromnost vrlina, a nekom drugom je baš obrnuto. 
Mnogo mi je drago što je don Dijego postupio tako kako je postupio, što je ljubav pobedila i što priča ima srećan kraj. Generalno ne volim knjige koje imaju tužan završetak, onda se posle njih osećam loše, nezadovoljno, nekako prazno i neispunjeno. 

Treći sat: 
Dragi dnevniče,
Završila sam čitanje. Da,pročitala sam Devojačko ''Da''. U ovom delu i jeste važno to sudbonosno ''da'', ali mislim da nije bilo tako u to vreme...Hm,pa možda je zato autor i pisao baš o ovoj temi, kritikujući društvo u kojem se nalazio. Sada sam pročitala malo o neoklasicizmu. Sada mi je jasno zašto je pisac naznačio vreme odigravanja radnje. Verovatno je jadan mislio da mu delo neće valjati ako radnja bude trajala duže od 24 časa...Šalim se naravno...Ali,stvarno,jeste da neoklasicizam zahteva sve one norme koje su postavljene još u antici ali nije morao baš tako zvanično da naglasi da radnja traje od 7 uveče do 5 ujutru. Baš simpatično. Generalno mi se neoklasicizam ne dopada kao pravac...Ne da mi se ne dopadaju odlike nego ne vidim potrebu za njim ako već postoji antika i klasicizam...I ono kada sam na početku govorila da su likovi hladni u razgovorima među sobom,to takođe može biti zbog stila odnosno pravca, koji zahteva tu neku uzvišenost izraza a možda je to i zbog vremena u kome je delo nastalo jer su viši slojevi tako komunicirali i imali neke hladnije odnose,ne tako otvorene i prisne kao danas. Prijalo mi je čitanje ove knjige,pogotovo što me je onako odmorila od učenja kome sam posvećena u poslednje vreme..nekako mi ovaj predmet generalno daje volju i elan za učenje,jer znam da jedino što treba da radim za ocenu jeste da čitam i to dela poznatih pisaca i poznata dela,što može samo da me oraspoloži,opusti i usreći...zaista prijatno. A sada se bacam na lingvistiku! Vidimo se opet za neku novu knjigu! 

No comments:

Post a Comment